Image result for free speech

A i Goli otok bi mogao ponovo profunkcionirati. Jer ovi, iz bivšeg sustava nametnuti dušobrižnici, današnju hrvatsku državu, izvan njihovog svjetonadzora, smatraju apriori neprijateljskom. I spremni su uraditi sve kako bi je 'doveli u red'

"Ne znam koje su Penavine ambicije, ali znam koje su ambicije onih koji stoje iza prosvjeda. Organizirati tolike autobuse, nije to samo na jednom gradonačelniku, već nekoga tko ima organizaciju i novac. Nije na meni da govorim tko je. To su oni koji su već slali poruke što bi htjeli i kakvu bi vlast u ovoj zemlji. To smo već prošli", rekao je Milorad Pupovac. A on vrlo dobro zna kako je to teško organizirati autobuse jer godinama dovodi autobuse pune glasača iz Srbije...

Image result for man mirror

Žalosno i to da neki danas krive „politiku“ zato što nisu procesuirani ratni zločini jer nije kriva hrvatska „politika",nego frakcije SK tj. stranke hdz i sdp, koje su svih ovih godina nepravde i stvaranja nepomirljivih podjela obnašale vlast. Krivi su ili bar odgovorni i svi oni koji su za takve stranke glasali

Moram priznati da u tom nerazumnom djelovanju uperenom protiv vukovarskih branitelja, silno su me razočarali i neki ljudi, pa na neki načini i veliki dio generala koji su od heroja u ratu postali kukavice u miru, koji su se uključili u kampanju blaćenja organizatora prosvjeda. Stvara se prava histerija, prijeti se telefonom braniteljima kojima su rekli, da ako idu na prosvjed, ostat će bez mirovine

Narod ionako ne odlučuje, nepismeni narod ionako se ne zna čitko potpisati pa potpisi ne valjaju ni za jedan referendum, izborni zakon ne treba mijenjati jer je navodno uperen protiv manjina, oni koji su protiv Istanbulske obični su nasilnici nad ženama. Tako je pokret začet osamdeset i devete za slobodu i slobodnu volju hrvatskoga naroda, za hrvatsku državu i ljudska prava, za tzv. demokraciju i pravnu državu, napravio puni krug i vratio se na početak.

Related image

U Njemačkoj, očekivano, AfD je pretekao SPD. Ljevica propada posvuda, pa i kod nas Bernardić na tom valu klizi niz tobogan i pitanje je samo hoće li tresnuti na dupe ili na glavu. U Njemačkoj su tresnuli, pa sada moraju ustati i postati – ustaše. Da doslovno, ustaše, a tako su se i nazvali, Pokret Aufstehen, iliti Ustani.

Isto tako, podsjetimo, iako nisu našli za shodno gledateljima omogućiti praćenje s prosvjeda, nekoliko mjeseci ranije priličan su medijski prostor posvetili Izvještajnom saboru HDZ-a poprativši Plenkovićev govor naslovom –“Poruke snage i poziv na zajedništvo na Izvještajnom saboru HDZ-a“

Image result for željko komšić

Sarajevski agent Željko Komšić, očekivano ili ne, po treći je put izabran za hrvatskog člana Predsjedništva BiH. Po treći put brojniji Bošnjaci (a bilo bi nesumnjivo i četvrti put da se Komšić mogao kandidirati tri puta za redom), od kojih su stotine tisuća zbrinuti u Hrvatskoj u vrijeme velikosrpske agresije na BiH, Hrvatima su izabrali člana Predsjedništva.

Lani je u nezakonitom ulasku i boravku u Hrvatskoj otkriveno 4808 ilegalnih migranata, što je povećanje od 6,9 posto u odnosu prema 2016., no u ovoj godini, do 30. rujna, to povećanje u odnosu prema 2017. iznosi čak 31 posto, rečeno je u četvrtak na sjednici Vlade koja je usvojila Izvješće o provedbi Strategije integriranog upravljanja granicom RH za prošlu godinu.

Related image

Desne i tzv. populističke stranke jačaju i u drugim državama Europske unije, a razloge njihova jačanja prije svega treba tražiti u prijeziru koji tzv. mainstream ima prema tzv. običnom narodu, tj. u pseudodemokratskome pseudoelitizmu okoštalih EU političkih struktura koje su politiku lišile političkog sadržaja i ideologije i prevorile ju u oblik pseudopoduzeništva

Tko će kome ko svoj svome

Pin It

I doveo je, tako on, na velika vrata, i u znanstvene vode uveo, svoga sineka… znanstvenika. Koji se, kažu,  vratio u Hrvatsku i odmah zasjeo, na unaprijed obezbjeđeno  radno mjesto. Ni manje ni više, nego na Filozofskom fakultetu u Rijeci. A i gdje bi drugo!?

Ne znam što je to sa mnom, ali uvijek pred neke važne trenutke u mome   životu, mene često zna mučiti …noćna mora.  Tako sam nedavno sanjala  i jednog našeg „uvaženog“ političara.  

U nekakvoj čudnoj uniformi. Maskiran. S dvije kape u ruci… I stalno ih mijenja. Čas stavlja na glavu jednu, a čas   drugu. A skriven u nekakvoj opskurnoj i dubokoj tami. I u nekakvoj zacrnjenoj busiji. Vreba… Bože me sačuvaj!

Kriknula sam, probudila se i skočila iz kreveta. Sva u šoku.  Za svaki sam se slučaj i prekrižila. Bar sam tako sigurna kako  više ne ću sanjati takve likove i kako me ne će više moriti… more. Barem u snu. 

Ali, nikad ne reci nikad! 

Jer, nikad ne znaš što se može dogoditi. I iz koje busije, ovaj put na javi, opet   iskoči.

Najprije se malo pritaji, nudi se, onda udvara, a nakon toga, ako mu ne upali, traži, udara, prijeti i cvili… 

Doduše, nema ga, baš nešto,  u posljednje vrijeme.  Ni u snu ni na javi.

Ipak moram priznati da mi nedostaje.

Nedostaje mi njegov lik, njegov govor, njegov nastup. Njegova gluma i   glumatanje… 

Mora da se negdje odmara od  silnoga  posla i poslovanja ispod žita. 

A možda se čovjek dobro potkožio i dobro opskrbio kunicama. Pa nema, bar sad- zasad, potrebe za kukanjem.

Jer, dosad, što je više kukao, cvilio i pritiskao, više je kuna i primao.  Već i ptice na grani to znaju.

Pa su ga zbog toga neki, doduše anonimni čitatelji, i opjevali… Možda će, tako, biti i ostati, vječno i zapisan. Makar u pjesmi. Naravno, za buduće generacije. Zasluženo… Zapisan u narodno izvorno stvaralaštvo.

„Kada Pupi cvili, 

Zapadu se mili,

Kada Pupi lupi,

Silan novac  skupi, 

Kada Pupi traži,

sipa samo laži,

I mulja li,   mulja…

Nije važan obraz,

Važna je fotelja“.  

Ali, nikad, ne reci… nikad. Pojavio se on, glavom i bradom, na stranicama nekih tiskovina. 

I nije, baš,bez neke veze  ispario. I nije nestao, zauvijek, iz javnoga života. Samo se  čovjek preselio u neke tajne odaje. Na neka, sve do danas, tajna mjesta. I vodio neke tajne razgovore. I još tajnovitije dogovore. 

Za tajnu, ali i trajnu realizaciju… svega dogovorenoga. I na kraju nam je doveo…

DOVEO NAM JE JOŠ JEDNOG VRSNOG I PROVJERENOG FILOZOFA.

A, bome, nije se šaliti s tim. Veliku je, veliku stvar sredio Pupi. Na sreću i dobrobit svih nas zajedno. Nije šala imati u Hrvatskoj… još jednog vrsnog mislioca. Jer nam je, u mnoštvu filozofa koji filozofiraju… bez kraja i konca, jedan takav i nedostajao. Dosta nam je, brate mili, laprdanja raznoraznih Pernara, Glavaševića, Đujića, Beusa, Marasa, Lekovića i cijele bulumente njihovih drugara. 

Dajte nam ,brate moj dragi, jednu   mudru, filozofsku. Jednu ali vrijednu.

I doveo je, tako on, na velika vrata, i u znanstvene vode uveo, svoga sineka… znanstvenika. Koji se, kažu,  vratio u Hrvatsku i odmah zasjeo, na unaprijed obezbjeđeno  radno mjesto. Ni manje ni više, nego na Filozofskom fakultetu u Rijeci. A i gdje bi drugo!?

Jer je  Ozren Pupovac, kako se mladac zove, a kako  tvrde upućeni, i filozof  i društveni teoretičar, koji se dijelom školovao i u inozemstvu. Bio je istraživač na Jan van Eyck Academie u Maastrichtu i na Institutu za kulturna istraživanja u Berlinu. 

Još kažu kako se, tek završeni filozof i društveni teoretičar, zapošljava  na mjesto znanstvenika povratnika, na Odsjeku za kulturalne studije Filozofskog fakulteta. 

Neka, neka! Neka naših manjinaca, našega velikoga blaga!  

Bog im dao zdravlje i dovoljno pameti za upravljanje! Samo će nas oni, i njima slični, uvesti u naše bolje sutra. I obogatiti… Jer su samo oni naše veliko bogatstvo. Pa, znaju ljudi kako to ide i kako se to radi. Obogatit će, ako Bog dadne, i našu budućnost i budućnost naše djece. Posebice ako marširaju „Titovim stazama revolucije“, i ako se zaklinju i kliču ( kao u Novostima): „Mi smo Titovi, Tito je naš“.  

I dok naši mladi i visoko obrazovani kadar, svaki božji dan odlazi i napušta Hrvatsku, i dok se za njih otvaraju agencije da im se olakša i  ubrza odlazak… na put bez povratka, dotle se, naša braća (  ne  po istim crvenim krvnim zrncima), vraćaju…i  zapošljavaju…Bez ikakvih problema.

Ali, vjerujte mi, moram  iskreno priznati… nedostajao mi je taj naš Pupi.  Nedostajala mi je ona njegova umirujuća besjeda, onaj njegov šarm i mudrost. 

Iako, iskreno govoreći, za njegovom nazočnošću, baš i nema, neke velike potrebe. Jer, tu su  svi njegovi poletarci, tj, učenici i pripravnici koji slijede „njegove staze revolucije“ i čiji je on sada mentor (ili je nekada bio). I svi su jako, jako aktivni.

Zato se naš Pupi i osokolio, pa je hrabro tražio, da u novoj  Vladi bude sve po njegovom guštu.    

 Eto, što ti je moć i politika! 

Eto, što su ti manjine i manjinska prava!

Možeš što hoćeš, kako hoćeš,

kada hoćeš i gdje hoćeš.

Čak i vladu sastavljati. Ili kao onu prije, rušiti.  

‒A gdje su bili, i na kojoj su strani bili, kada je grmjelo???

‒Nemoj tako, Lucija! Pupi je jedan fini, kulturan   i obrazovan čovjek. Očito ga, draga moja, dobro ne poznaješ i nisi ga često slušala dok govori.  Taj ti nastupa za govornicom u Saboru, kao da je završio akademiju dramske umjetnosti. Rođeni je govornik. Milina jedna! Dok ga čovjek sluša, topi se od užitka. Svaka mu je riječ na mjestu. Svaka mu je važna misao naglašena dugim, psihološkim stankama. Svaka rečenica promišljena. Ubojita. I svaka direktno pogađa u srce, svakog slušatelja, Hrvata. 

‒A kako si ga nahvalila,  još će nam Pupi završiti, i u našim i u srbijanskim narodnim pjesmama. I postati poznat po junačkim istupima i mudrim besjedama. 

Nešto kao, nekada davno, Vuk Karadžić.

‒E, draga moja, za  takvo što, trebat će se  puno, puno više potruditi. I puno, puno više raditi… Za opšte dobro.

Ali, kako je nama krenulo,

nikad ne reci… nikad.

 

Vera Primorac

Login Form