Baš smo mi sretan narod 2.dio

Detalji

Objavljeno: Nedjelja, 03 Rujan 2017 19:00

fShare

Tweet

Na području Slovenije morao se sam pobrinuti za preko 600 masovnih prikrivenih grobišta, s preko 100 tisuća ubijenih ljudi. 

A u Hrvatskoj preko 900 grobišta, s mogućih 90.000 žrtava. 

Ali i za više od 50.000 pripadnika njemačke manjine. Pa, onda, i za talijansku manjinu. Koju je trebalo otpremiti u… Bog zna koju jamu. 

Pa za 19 koncentracijskih logora. 

I sve to u vremenu - od rujna 1944. do svibnja 1945. godine.  

Pa za Bleiburg… nakon 1945.

A nakon prekida svih veza  s tovariš Staljinom (1948.),   trebao je popuniti i sve kapacitete u  logorima za odmor i rekreaciju na Golom otoku, koji je funkcionirao od 1949. godine do 1988. godine! Gdje se, na suptilan i sveobuhvatan način, prilazilo, i odgoju i preodgoju, svih korisnika. 

Bilo je tu-kod nas-pored Golog otoka,  i još nekoliko ustanova sličnog tipa.

Ali, između svih mjesta takvoga tipa, na izuzetno  „dobrom glasu“, bili   su Gradiška i Lepoglava. U kojima se provodilo… eksperimentalno, i fizičko i psihičko liječenje. I to samo nad hrvatskim domoljubima i intelektualcima.

Da,  Tito je bio baš pravi državnik. Demokratski  i prozapadno orijentiran. Predavao se potpuno svom poslu. Do iznemoglosti. Teško radeći i brižno skrbeći o narodu i narodnom probitku. Toliko je neumorno radio da je, unatoč svemu, jedva smogao snage, sam sebi sagraditi 50 rezidencija! Iako se od napornoga posla, što je i normalno, odmarao diljem bivše Juge. Pa je, tako, svaki grad, imao svoj, tj. njegov…Titov grad. 

Te Titograd, te Titova Korenica, te Titovo Velenje, te Titov Drvar, te Titovo Užice, te Titov Vrbas, te Titova Mitrovica, te Titov Veles… 

A samo u Hrvatskoj, trgova i ulica, bio je mali milijun. I sada ih ima preko osamnaest. 

Kažu i hvale se drugovi antife, ističući time usput i njegov veliki svjetski ugled (a to nije neka  šala), kako ima i u Indiji dva trga, na Cipru  dvije ulice, a u Rusiji jedan trg. 

„Ne, to nije šala! To je živa istina. I sve što je imao, i sve u čemu je cijeli život uživao, to je naš voljeni drug Tito i zaslužio. I sam stekao svojim proletersko- pregalačkim trudom i radom. 

Časna partijska reč“, kažu drugovi antife. 

A uživao je taj, uživao. Kažu da je bio i veliki hedonist. Uživao je on i u jako, jako mladim djevojkama (skoro djevojčicama), pa u onim malo starijim, pa u poznatim i manje poznatim… Ispijao je on tako s njima šampanjac, pušio specijalno uvezene  kubanske cigare. Vozikao se… I vozikao ih Galebom. I ugošćavao na Brijunima…  Te u ovoj te u onoj  vili. 

A na Brijunima, primao i gostio, i  mnogobrojne filmske dive i poznate svjetske face.

Skoknulo bi on tako, ponekad, i u New York. U kupljenu vlastitu vilu. Išao je on odmoriti tamo svoje umorno i preteško tijelo. Od preteškog posla i rada. 

Pa, za to vile i služe, kaj ne!?  Jer, nije šala, ljudi moji dragi, biti veliki vođa. Pa junački otploviti pola svijeta, morskim stazama nesvrstanih. Opet na svom osobnom i luksuznom brodu  Galebu.     

Pa je tako on, pored svega ostalog, kao vrsni radnik- trudbenik, kako se to tada zvalo, uspio  priskrbiti sebi i nekoliko brodova, pa vlastiti plavi vlak, pa cijeli vozni park mercedesa i cadillaca, pa mnoštvo umjetnina, pa kočiju s rasnim konjima… Pa, u zlu ne trebalo, i rezervu zlatnine i rezervne zlatne poluge… 

A naročito je, kao iskonski trudbenik i bravar u duši (što mu je i ostalo u krvi), obožavao statusne simbole vlasti, safari izlete i lovišta, preparirane tigrove, lavove i rijetke životinjske primjerke… 

Jadnik  jadni, baš se naradio. Kao pravi izdanak naše nam radničke klase i komunističke nam partije. 

Naradio se on i kao zidar. I zidao je on, zidao…I sagradio je on … sa svojih deset prstiju, unatoč ona dva bravarski izgubljena, bezbroj podzemnih bunkera tj. gradova  diljem njegovoga carstva. Opet, u zlu ne trebalo.

Pa tko ga normalan ne bi volio? 

Znao je on i mačevati, i plesati, i svirati na klaviru (o, kako je samo božanski svirao Bacha i Beethovena), i lijepo se oblačiti u skupa  odijela. Znao je on svašta… Toliko je toga svašta znao da je zadivio i samu englesku kraljicu.

Govorio je i nekoliko, točnije sedam, stranih  jezika. Ali, nažalost, nije stigao, od prevelikog posla, dobro naučiti i hrvatski. Navodno svoj materinski jezik.   

I, eto, tako nam je on, krateći Hrvate  za glavu, bacajući u jame i likvidirajući sve što domoljubno diše, čak i civile, djecu, ljude, starce na Križnom putu, zatvarajući sve protivnike-prave i potencijalne, otvarajući  u tom zemaljskom raju Goli otok, koristeći  sve do 52. logor Jasenovac, i još mnoga stratišta hrvatskog naroda, likvidirajući stotine i stotine naših emigranata, masakrirajući 600 katoličkih fratara u zapadnoj Hercegovini, omogućio miran život. 

U slobodi, ravnopravnosti, blagostanju. 

I bratstvu i jedinstvu.

Pa, stvarno,  zar nakon svega što je za nas Hrvate, taj čovjek učinio, ima još itko živ na ovome svijetu, tko ga ne poštuje i ne obožava?

Neki kažu kako je Tito, ipak, dio naše povijesti i kako je učinio i mnoge pozitivne stvari. Pa da zato ne smije, pasti u zaborav. 

–Naravno! Naravno da ne smije! Naravno da ga svi moramo dugo, dugo pamtiti! Naravno!!!

Da nam se, opet, ne daj Ti Bože, povijest ne bi ponovila! 

Jer, „državu za koju se borio – Jugoslavija – je propala i krvavo smo morali platiti svoj izlazak iz nje. 

Ideologija koja ga je nadahnula – komunizam – je propala i ostavila iza sebe brdo leševa…  

Simbol pod kojem se borio – petokraka – je isti simbol pod kojim je nedavno napadnuta Hrvatska. 

Dakle, sve što je Tito ostvario, završilo je na povijesnom smetlištu…“ 

– Slažem se i ja!!! Slažem. Njega, i sve njegove grijehe, ne smijemo nikad zaboraviti. Ali ga, zato,  trebamo smjestiti…tamo gdje i pripada. 

U ropotarnicu povijesti.  

Da ovaj narod, konačno, može prodisati… 

Bez opterećenja. 

Bez pritisaka. 

Bez prisile.

Bez laži. 

Jer, tko se to  normalan, na početku trećeg tisućljeća, još uvijek može diviti, jednom ovakvom notornom, mega zločincu? 

I kakvi su to ljudi koji, unatoč  gomilama i gomilama dokumenata o njegovim zločinima i njegovom teroru, unatoč otkriću mnoštva masovnih grobnica i posmrtnih ostataka mučki ubijenih  ljudi, žena, djece(čak i trudnica), negiraju njegove zločine, negiraju materijalne  dokaze, negiraju istinita svjedočanstva?

 „Smrt fašizmu – sloboda narodu“ , urliču drugovi antife i u 2017. godini. 

U demokratskoj i samostalnoj Republici Hrvatskoj.

Ali, oni su antifašisti!!!

A tko su ti tzv. antifašisti?  I koje bi to, i sada,    nepostojeće fašiste, željeli smaknuti? 

„Oj, Hitleru, ti si prvi,

mi smo žedni tvoje krvi.

Musolini neka, neka,

Tebe ista sudba čeka.

Paveliću, ti si treći,

Tebe ćemo živa peći.

Izdajnici i dželati,

Narod će vas redom klati“.

Pjevali su nekada davno njihovi očevi,  partizanski borci, antifašisti.

 „Za komunistu je možda i najteži čas u životu  kada dođe do toga da nu se poruši sve ono u što je vjerovao i na čemu je sam sebe gradio!“, rekao je davno, davno prije njihovog , tj.prije rođenja današnjih antifa drugova,  njihov ljubljeni Tito.

„Ali što to za vas znači, vi skrabanti, mješine naslijeđene, što vi znate kako se ćuti ponos, kako se strasno ljubi Domovina, kako se daje za nju. Vi bolujete od domoljubnog autizma i lišeni ste svake emocije. Ne samo prema onima kojih nema, nego prema svima nama, koji vas, nažalost, plaćamo da nas sramotite. 

Članice udruge „Žene u Domovinskom ratu“, Zadar

Vera Primorac

• Prethodno
• Sljedeće