Image result for bajaga

Neki dan na tri stranice intervju Ivana Jakovcica u Vecernjem, a da mu se nije postavilo jedno jedino pitanje koji bi mu svaki hrvatski gradanin postavio “ kako gleda na cinjenicu da je Bajaga koju noc prije Oluje pjevao Marticevcima u Kninu bodreci ih uoci Oluje u kojoj su nota bene sudjelovali i istarski Hrvati”?

U današnjem globalizacijskom dobu narod kao nositelj suverenosti u državama sve više gubi tlo pod nogama, njegov utjecaj sve je manji u odnosu na utjecaj svjetskih trendova, utjecajnih skupina i središta moći. Pitanja od nacionalnoga interesa na političkim pozornicama i u medijima sve se više guraju u pozadinu, a u prvi plan izbijaju trendovi, teme i pravila koja se oblikuju na svjetskoj razini

Podsjetimo tek da je Ivo Sanader počinio povijesni zločin oformivši taj konkubinat s agresorskim Srbima pljunuvši na Hrvate i na Srbe koji su branili Hrvatsku. Plenković je tome odnosu dao novu dimenziju tako što je praktički rehabilitirao četništvo u Hrvatskoj. Danas više nema bitne razlike u karakteru skupova u Srbu i u Bačkoj Palanci

Image result for bosna mudžahedini

Zločin veči od svih zločina počinjenih u građansko vjerskom beha sukobu za teritorij, i obranu vjerskog identiteta, je onaj koji danas čini Svjetska zajednica silom i oružjem održavanja neodržive zajedničke, muslimansko unitarne Bosne i Hercegovine.

Problem je što i dobar dio naših elita ima ambivalentan odnos prema nasljeđu Domovinskog rata, jer im sve to zvuči suviše nacionalno i plebejski. U briselskim kuloarima isticanje nacionalnog načela kao moralno superiornog nadnacionalnom nikako ne nailazi na dobar prijem. Nacionalizam danas znači obranu normalnosti i mira. Rat je samo halucinacija onih bez domovine

Image result for sdphdz

Neprijatelja koji nam je `90-tih svojom politikom i sljedbenicima napao na dom, koji nas je tjerao sa ognjišta,koji nas je pljačkao,porobljavao, uništavao nam i rod i dom nazivali smo agresorom. Kako onda danas nazvati neprijatelje koji u liku SDP-a i HDZ-a sa kroz svoje stranke i politike te dužnosnike čine isto sa svojim satelitima samo eto,trenutno bez oružja u rukama?

Subotnji Večernjak. Tomislav Krasnec razgovara s Ivanom Jakovčićem. Krasno kaže naš Ivano: “Da se istarski ekonomsko-kulturni model preslika na Hrvatsku bili bismo sretna zemlja“. Ekonomski model je vjerojatno Uljanik i Danko Končar koji će na nekretninama posrnulog brodogradilišta jednog dana valjda graditi urbane vile.

A Pupovac „bačkopalanački“, uzeo je Plenkoviću još barem 100.000 glasova hrvatskih domoljubnih birača u ovoj hitlerovsko-srpskoj aferi, dajući svom voždu Vučiću legitimitet da ćosićevski laže, a istodobno tjerajući Plenkovića još bliže u zagrljaj velike koalicije. Plenkoviću je prije totalnog kraha, što bi značilo njegovu političku odgovornost i gubitak stranačke i državne funkcije, najelegantnije izazvati prijevremene izbore i to što prije

Tradicija organiziranog turizma u Hrvatskoj stara je više od 150 godina. Pravi, međutim, preduvjeti za turističko brendiranje Hrvatske ostvareni su tek stjecanjem samostalosti i neovisnosti devedesetih godina prošloga stoljeća. I od tada turizam je jedna od rijetkih grana gospodarstva koja bilježi stalan rast. Točnije: turizam je s vremenom postao najvažnija grana gospodarstva s nenormalno visokim udjelom u BDP-u.

Okupljena protuhrvatska gerila nije slučajno pozicionirana u okvirima koalicijskog partnera, ali je ovaj put zaista prešla svaki prag dosadašnje tolerancije. Jednostavno nisu mogli izdržati i mirno promatrati slavljeničku i ponosnu Hrvatsku sa svom svojom simbolikom koju s ushitom prihvaćaju i drugi, praktički u svim dijelovima svijeta, a koju su toliko puta ponižavali, vrijeđali i uspoređivali s fašističkom u svojim tekstovima

U balkanskom loncu 1.dio

Pin It

Iskreno, sve mi je ovo na tragu puzajuće realizacije „regiona“ i bezuvjetne potpore Srbiji za ulazak u EU. Jer je to, kako stalno govore, naše vrle i umne političke perjanice, navodno, u našem interesu.  A što je to, navodno, u našem interesu, nitko od njih ne objašnjava. Jer, navodno je njima sve jasno. 

„Ne saginjite se NIKADA

 pred LAŽNIM duhom vremena!“,

blaženi Alojzije Stepinac

„Jedino Rusi i  Hrvati od svih slavenskih naroda imaju neprekidan kontinuitet državotvornosti od ranog srednjeg vijeka  do 20. stoljeća“ tvrdi vodeći ruski slavist dr. sc. Denis Jevgenevič Alimov, koji je doktorirao na temi „Hrvatsko društvo u epohi pokrštavanja (VII –IX. stoljeća)“.

–Pa,  zar smo dotle došli, moja Lucija?  Zar nam je trebao netko drugi istraživati i utvrđivati ono što bi svatko od nas trebao znati? 

A, gdje nam  je sada nestala, moja Lucija, ta naša državotvornost??? Tko ju je prebrisao? Tko skrio i prekrio maglom i zaboravom? 

Što je ovo danas s nama?

–E, moja Monika, moja Monika!  Mi   stalno govorimo o samostalnosti i stalno govorimo o slobodi, a sa sebe nikako ne uspijevamo skinuti okove. Ni one iz prošlosti, a bome ni ove sadašnje. Pa smo, zato danas,  tu  gdje i jesmo. A tu jesmo, zahvaljujući upravo našoj šutnji i našem poslovičnom trpljenju. 

Ali i velikim igrama…velikih igrača.  Kao i malim igricama naših malih i sitnih duša. 

A sve su ti to skupa, moja Monika, pripreme za još jedan novi „balkanski lonac“. U koji nas žele prisilno uvaliti.

       Jer, sve ono što nas je snalazilo prije, i  ovo   što nas je snašlo i što nas sada snalazi, sve ti ga  je to, draga moja, jedna te ista  igra.  U kojoj kolo vode veliki igrači, a koji po tradiciji, niti su nam ikada bili skloni niti su nam skloni danas.  A u kojoj, opet,  sve prljave rabote, za one velike igrače, odrađuju neki mali i sporedni likovi, neke male i prodane duše koje su za one Velike, potpuno nebitni igrači.  Ali, korisni su…

“Korisne su to budale“, kažu neki. Korisne su, jer igraju, onako, kako im gazde kažu . Ili kako vjetar puše. Pa, kada dovrše ono što su trebali, brzo će ih gazde i otpuhnuti. 

 Otpuhnut će ih, jer im  takvi donose sa sobom teret laži, izdaje, licemjerja. A, nitko ne voli , moja Monika,  niti izdajice, niti muljatore, niti laskavce. Ni  u svome a niti u tuđem dvorištu. 

 ”Takvi kao Plenković plaćaju se suhim zlatom“,  laskao je jedan takav.

     Jer i ovdje, kod nas, korisne budale, kao lutke na koncu, igraju onako kako im gazda naredi i kako im gazda povlači konce. 

Dakle,  po primljenom naputku i zadanom zadatku, trebale  su one tako, i ovdje kod nas. najprije srušiti sve one nacionalno osviještene i istinske domoljube, a onda dovesti one anacionalne, koji se prodaju za Judine škude. 

 „Dajte nam čvrstu točku i pokrenut ćemo Hrvatsku!“, vape Hrvati. 

Ali, čim se takvi pojave,  odmah ih proglase  klerofašistima, fašistima, ustašama, …. Pa onda  svi takvi, ubrzo postanu meta svih  tzv. nezavisnih  medija, koji ih, onda,  orkestrirano počnu napadati i sotonizirati.

"Dajte mi čvrstu točku i pokrenut ću svijet",govorio je mudri Arhimed. 

   Ali, nažalost, upravo te i takve čvrste uporišne točke,  mi Hrvati, još od smrti našega pokojnog predsjednika Tuđmana, više nemamo.

–Pa, pogledaj samo našega milog Milorada, manjinca iliti etnobiznismena, zvanog još i  Pupi! Sve mu je onako kako mu narede gazde iz mile mu otadžbine. 

 A on vrijedan, kakav i jest,  sve radi  i uradi… Te uspjehe gradi.  I sve ispod žita. 

Pa onda naređuje, pa ucjenjuje, pa traži … 

    Jer, on je, nažalost,ovdje u Hrvatskoj, onaj uteg na vagi koji je prevagnuo. Ali, nije jedini! Jer je, nakon svega, pridodan i  još jedan takav, umjesto onoga kojega  su otpuhnuli.  Pa su, onda, s tim novim utegom, odlučili ući i u zajedničku veliku koaliciju. 

   Tako nam je, kako kažu (takva je bila jedna kombinacija), trebao opet  doći i Čedomir Višnjić. Bit će Čedo, tako su govorili, pomoćnik naše nove ministrice. Onako iz sjene. A onda bi i oni, i mi svi zajedno, od Vardara pa do Triglava, sretni i veseli, zacupkati Žikino kolo. I Čedovali…  No, na veliku žalost našega Pupija, najvećeg majstora među majstorima muljanja, kombiniranja i političkog žongliranja, a na našu radost, u javnost procurili podatci o Čedinoj “saradnji” s agresorom, tijekom Domovinskog rata, pa se od toga moralo odustati.

Ali,opet je, kao i uvijek dosad, Pupi sve to sredio i nekako, nakon svega, smanjio nastalu štetu. 

“Nije lako biti Srbin u Hrvatskoj u takvim okolnostima, ali činimo sve da se te okolnosti promijene“, kaže Pupi.

(…) Problemi su se gomilali, nisu se rješavali a u Hrvatskoj se mislilo da će kao članica Europske unije moći što god želi”, kazao je Pupi, ovih dana, i u Banja Luci. 

„Nije lako biti Srbin u Hrvatskoj“, kaže on, koji je kao manjinac, s minimalnim brojem glasova, postao i član hrvatske Vlade.

Zaista, nije lako biti Srbin u Hrvatskoj.  

–Pa, kakav je to čovjek, moja Lucija? Stvarno ga žalim. Jer, živjeti u državi koju mrziš i među ljudima koje ne voliš, prava je pokora. Ne bi mu bila u koži, vjeruj ti meni! 

–A, stvarno su ugroženi!!! Ne bih nešto takvo poželjela ni svome  smrtnom neprijatelju. Toliko su ugroženi, moja Monika, da se Pupi i Stanimirović, kako nedavno čitam,  uz materijalnu pomoć svojih nalogodavaca, spremaju otvoriti nekakav kulturni centar, u centru Vukovara. 

Ma, kakav kulturni centar, moja Monika !? To će ti biti velikosrpski centar iliti velikosrpska utvrda. Ista onakva, kakve su im i Novosti. Ispraznili su Baranju, što etničkim čišćenjem što iseljavanjem, pa će onda uspostaviti i vlast.

 I sve će biti kako su zamislili kreatori Velike Srbije u Memorandumu II. Na veliku radost naših antifa i naših dičnih, Pupijevih pupičića.

   „Ne znam na koju bih se stranu okrenuo.

Današnje društvo je „raskorijenilo” ljude, a ukorijenjenost je po svoj prilici najvažnija, a ujedno najobescjenjenija potreba čovjekove duše“.

–Iskreno, sve mi je ovo na tragu puzajuće realizacije „regiona“ i bezuvjetne potpore Srbiji za ulazak u EU. Jer je to, kako stalno govore, naše vrle i umne političke perjanice, navodno, u našem interesu.  A što je to, navodno, u našem interesu, nitko od njih ne objašnjava. Jer, navodno je njima sve jasno. 

Pa, ljudi moji dragi, tako gazde kažu!!!

Doduše, u zadnje vrijeme,valjda pred one zadnje izbore ili zbog dugoga jezika i „brzopletih izjava“ srpskih lidera, malo su se, ovi naši na vlasti  utišali. 

     A za to vrijeme, dok naši umni političari, šalju prijateljske signale, našoj prijateljskoj zemljici Srbiji,  predsjednik Vučić kaže:

„ Želim da kao predsednik Srbije uvek budem uz naš narod koji živi u našem okruženju, da uvek budem uz Republiku Srpsku, ali i Srbe u Crnoj Gori, Hrvatskoj, Makedoniji, Sloveniji i Rumuniji. Da pomognem očuvanje hramova i manastira srpske crkve u svim tim zemljama, jer samo tamo gde je Srpska pravoslavna crkva snažna, na prostoru bivše Jugoslavije, naš narod uspeo je i mogao da sačuva svoja ognjišta“. 

 –Pa, što je ovo, moja Lucija? Vučić se već ustoličio. Već je, kako on misli, na čelu Srba (i ne samo Srba, nego cijelog tzv. njihovog regiona), jer bi „da uvek budem  uz Republiku Srpsku, ali i Srbe u Crnoj Gori, Hrvatskoj, Makedoniji, Sloveniji i Rumuniji.

(…) Samo tamo gde je Srpska pravoslavna crkva snažna, na prostoru bivše Jugoslavije, naš narod uspeo je i mogao da sačuva svoja ognjišta“, kaže Vučić. 

–Jer, misli Vučić, gdje je i jedan  srpski pop, tu je i Srbija. A svi Srbi moraju biti u jednoj državi!   

–Pa, to je lako riješiti! Zar ne, Lucija!?  Neka se svi Srbi iz bijeloga svijeta, lijepo vrate u svoju otadžbinu.  I svi će Srbi biti u jednoj državi. I svi sretni i zadovoljni! Ali, ne!!! Oni bi htjeli  Srbiju od Milvokija do   Tokija… 

–Moja Monika, što se čudiš,!? Srbi su nebeski, odabrani narod. A svi njihovi susjedi  „iako su svi u etničkom pogledu Srbi, često nazivaju po imenu teritorije na kojoj žive“. Tako su Srbi i Crnogorci. Pa su Srbi i Bošnjaci, i Banaćani, i Slavonci. Srbi su, zamislite,molim vas, i Dalmatinci tj. Dubrovčani. Jer su Srbi trgovali s Dubrovačkom  republikom. Pa su tako, po njima, i glavnina Slavena na jugoistoku Europe, koji su pravoslavne, katoličke i muslimanske vjeroispovijesti, srbijanskog podrijetla.

–Eto, to ti uče, moja Monika, srpski gimnazijalci već desetak godina! 

–A što rade ovi naši?

–To je "propaganda koja nema uporište", kažu naši. 

–Naravno da nema uporište. Pa, to znaju i ptice na grani! A znamo i svi mi, moja Lucija.

–Znamo, znamo…Ali što poduzimamo? Što poduzimaju ove naše umne glave, protiv te i takve propagande? Uče li i naša djeca pravu ili uče neku friziranu istinu o našoj prošlosti?  Poučava li se i proučava li se u hrvatskim školama prava povijest i povijesna istina? Pišu li naše udžbenike povjesničari neopterećeni politikom i politikanstvom?  Jesu li izvori kojima se povjesničari služe objektivni? 

Ili ćemo, i ubuduće, NAŠE udžbenike slati na uvid u Srbiju. Da nam se ne bi potkrala kakva grješka i promakla kakva, ne daj Bože, nenamjerna istina. 

A znaš li ti, moja Monika, da još uvijek, ovdje kod nas,  srpska djeca ne uče pravu istinu o Domovinskom ratu?  To je u svojoj izjavi potvrdio i Stanimirović koji se zdušno brine o obrazovanju mladih Srba, ovdje u Hrvatskoj. 

A zbog čega rade to što rade, nije teško pogoditi. 

 „Naša deca uče prema hrvatskim nastavnim programima, ali mi imamo svoje udžbenike i izučavamo noviju povest na naš način, drugačije nego u hrvatskim knjigama. Izostavili smo poglavlje Domovinskog rata, jer i dalje smatramo da je to bio građanski rat“, kaže Stanimirović. 

–A naši, po svom starom običaju, ništa ne rade!

–Tako je, moja Lucija! Naši rade da ništa ne urade. Prave se i slijepi i gluhi. Gledala sam, neki dan, prijenos sa zasjedanja Sabora. I, vjeruj ti meni, moja Lucija, pao mi je mrak na oči.

Izašla za govornicu nekakva predstavnica SDSS. Ja ju gledam i slušam, a ne vjerujem sama sebi ni svojim ušima. Jesam li ja normalna ili je ovdje netko lud? Ili se netko pravi lud. 

Pa, gdje sam to ja!? Jesam li ja, ljudi moji dragi, u Hrvatskoj? Jesam li u  Hrvatskoj Hrvata? 

Jesam li u Hrvatskoj u kojoj je službeni jezik hrvatski i u kojoj je hrvatski jezik i ustavna kategorija? 

Trljam oči, čitam natpise, gledam po Sabornici… Ali, sve su mi tu poznate face! 

Znači, ovo nije bio prijenos s nekog srpskog zasjedanja!!!

Pa, što je onda ovo, pobogu ljudi!? Čije je ovo maslo?

Zamisli ti, moja Lucija, te hrabrosti! Ona će meni, ona će nama, usred našega Hrvatskog Državnog Sabora, u samom srcu Hrvatske, u našoj slobodnoj i neovisnoj Republici Hrvatskoj, ta nama potpuno nepoznata saborska zastupnica, ni manje ni više,  nego govoriti čistim srpskim jezikom!?

 I nitko ni riječ ne prozbori. Zanijemili. Šute k,o ovce. 

Kako ih samo nije sramota!????????

     Pa, zar oni ne znaju, a trebali bi znati, da je 23.10. 1847. Ivan Kukuljević Sakcinski na posljednjem staleškome zasjedanju Hrvatskoga sabora upozorio narodne zastupnike na potrebu uvođenja službenog jezika u javne službe; da je Sabor razmotrio taj prijedlog i na kraju proglasio hrvatski jezik službenim u javnoj uporabi; da je tada Ivan Kukuljević Sakcinski prvi   progovorio na hrvatskom jeziku; da je na Kukuljevićev prijedlog Hrvatski Sabor 1847. donio zaključak o uvođenju hrvatskog jezika kao službenog jezika?

    Zar oni ne znaju da je i dandanas, hrvatski jezik službeni jezik R Hrvatske?  

    Zar oni ne znaju da je hrvatski jezik obvezatan u uporabi i u svim službenim institucijama, pa i u Hrvatskom Državnom Saboru?

–Posebice, moja Monika, u Saboru. Posebice u Saboru.

–I što učini, reci ti meni, potpredsjednik Sabora ?

–Ništa, moja Lucija. Ništa!!! 

–Ma, kako ništa!?

–Ništa, kažem ti! Šuti ko zaliven.

Nastavlja se....

Vera Primorac

Login Form