„Suočeni smo sa specijalnim ratom Vlade Andreja Plenkovića koji se vodi protiv građana koji su legitimno iznijeli svoje mišljenje.“, naglasila na je dr. Željka Markić, predsjednica udruge U ime obitelji, koja je dio inicijative Narod odlučuje. Komentirala je na N1 televiziji izvješće Vlade o rezultatima provjere potpisa prikupljenih za referendum.

Naznake da su opet aktualne opcije novog regionalnog povezivanja, u kojem hrvatski narod ne nalazi svoj interes, moraju biti upozorenje nositeljima hrvatskih politika. Ubacivanje u optjecaj ideja o stvaranja svojevrsne „krnje Jugoslavije“ – radi rješavanja inače nerješivih međunacionalnih i teritorijalnih prijepora na „Zapadnom Balkanu“ – 27 godina poslije propasti takva plana g. 1991./1992. već je samo po sebi alarmantno

Kakva drastična razliku između Andreja Plenkovića prije Vukovara i nakon Vukovara. Danima uoči 13. listopada, kada je održan prosvjedni skup zbog neprocesuiranja ratnih zločina u tom gradu, govorio je premijer o politizaciji, o mračnim snagama koje stoje iza njega, pokrenuo je Generalski zbor i HVIDRA-u kako bi se skup opstruirao, zaprijetio je sankcijama članovima svoje stranke usude li se otići u Vukovar taj dan.

Politička dominacija nad racionalnim potrebama stanovništva i stranački diktat nad stručno-znanstvenim logičkim promišljanjima, preplavili su Hrvatsku do razine amortizacije svih ključnih aktivnosti, poteza i odluka, gotovo potpunog zaustavljanja reformi, blokiranja ozbiljnijih promjena potrebnih Hrvatskoj i negiranja višestranačke razlikovnosti. Ništa više od toga nije bitno osim priklanjanja jednoj i jedinoj ideji...

Tako aktualni predsjednik vlade Andrej Plenković uz bahato držanje i dominantno ponašanje baštini i Titovo poimanje demokracije, ali i brojne metode obračuna. Jer ne će njemu nitko, kao predsjedniku stranke i premijeru, određivati što je demokracija i kako se vodi stranka ili država. Tako se govori narodu ili, kako bismo rekli, tako se igra u igrokazu. A u pozadini je jedan od zadataka koji treba izvršiti, a odnosi se na urušavanje razvijenih demokratskih standarda u državi

Kako bilo, to da se vukovarskom prosvjedu nije odazvao nitko od viđenijih dužnosnika HDZ-a može se tumačiti kao svojevrsna Plenkovićeva dobivena bitka. No, dugoročno ono o čemu bi trebao povesti računa jest činjenica da je u Vukovaru bio najveći broj HDZ-ovog biračkog tijela i veliki broj „običnih“ članova stranke, kao i veliki broj potencijalnih birača HDZ-a 

Svih ovih poslijeratnih godina malo je istinske demokracije bilo u Hrvatskoj. Tek nešto više nego u zemlji u kojoj smo to što smo Hrvati često plaćali svojom krvlju, jugoslaviji. To iz razloga što su posvuda na položajima ostali stari jugo kadrovi za koje je vrhunac demokracije bio taj da nekog strpaju na Goli Otok, umjesto da ga strijeljaju. Kako su godine prolazile, na njihova mjesta dolazili su polako njihovi nasljednici, ponekad povezani krvnim vezama, ponekad samo starim partijskim.

Mi imamo dovoljan broj potpisa. Građanska inicijativa ”Narod odlučuje” i udruga ”U ime obitelji”, koja je dio platforme ”Narod odlučuje”, prikupila je dovoljan broj potpisa. To je potvrdio premijer i ministar Kuščević. Ono što oni tvrde jest da nema dovoljan broj valjanih potpisa. Oni tvrde da oko 40.000 ljudi u Hrvatskoj nije znalo napisati svoje ime, prezime, svoj OIB i potpisati se

Hrvatska narodna stranka (HNS) podnijela je u srijedu kaznenu prijavu DORH-u protiv organizatora građanskih inicijativa “Narod odlučuje i “Istina o Istanbulskoj” kako bi se utvrdila kaznena odgovornost i sankcionirali svi koju su sudjelovali u unošenjima OIB-a preminulih osoba i stranih državljana te onih koji su kopirali liste s prošlog referenduma o braku.

Image result for hrvoje zekanović

Jako bitno pitanje je i zašto se toliko čekalo, jer smo jučer čuli da je APIS potpise provjeravao jako kratko vrijeme, da je svega nekoliko tjedana trebalo da se potpisi provjere. Gdje su ti potpisi bili mjesecima, što se s tim potpisima događalo čitavo ljeto? I da mi vjerujemo Kuščeviću da netko njegov tamo nije nešto dopisao, prekrižio ili ispravljao?", zapitao je Zekanović.

U balkanskom loncu 1.dio

Pin It

Iskreno, sve mi je ovo na tragu puzajuće realizacije „regiona“ i bezuvjetne potpore Srbiji za ulazak u EU. Jer je to, kako stalno govore, naše vrle i umne političke perjanice, navodno, u našem interesu.  A što je to, navodno, u našem interesu, nitko od njih ne objašnjava. Jer, navodno je njima sve jasno. 

„Ne saginjite se NIKADA

 pred LAŽNIM duhom vremena!“,

blaženi Alojzije Stepinac

„Jedino Rusi i  Hrvati od svih slavenskih naroda imaju neprekidan kontinuitet državotvornosti od ranog srednjeg vijeka  do 20. stoljeća“ tvrdi vodeći ruski slavist dr. sc. Denis Jevgenevič Alimov, koji je doktorirao na temi „Hrvatsko društvo u epohi pokrštavanja (VII –IX. stoljeća)“.

–Pa,  zar smo dotle došli, moja Lucija?  Zar nam je trebao netko drugi istraživati i utvrđivati ono što bi svatko od nas trebao znati? 

A, gdje nam  je sada nestala, moja Lucija, ta naša državotvornost??? Tko ju je prebrisao? Tko skrio i prekrio maglom i zaboravom? 

Što je ovo danas s nama?

–E, moja Monika, moja Monika!  Mi   stalno govorimo o samostalnosti i stalno govorimo o slobodi, a sa sebe nikako ne uspijevamo skinuti okove. Ni one iz prošlosti, a bome ni ove sadašnje. Pa smo, zato danas,  tu  gdje i jesmo. A tu jesmo, zahvaljujući upravo našoj šutnji i našem poslovičnom trpljenju. 

Ali i velikim igrama…velikih igrača.  Kao i malim igricama naših malih i sitnih duša. 

A sve su ti to skupa, moja Monika, pripreme za još jedan novi „balkanski lonac“. U koji nas žele prisilno uvaliti.

       Jer, sve ono što nas je snalazilo prije, i  ovo   što nas je snašlo i što nas sada snalazi, sve ti ga  je to, draga moja, jedna te ista  igra.  U kojoj kolo vode veliki igrači, a koji po tradiciji, niti su nam ikada bili skloni niti su nam skloni danas.  A u kojoj, opet,  sve prljave rabote, za one velike igrače, odrađuju neki mali i sporedni likovi, neke male i prodane duše koje su za one Velike, potpuno nebitni igrači.  Ali, korisni su…

“Korisne su to budale“, kažu neki. Korisne su, jer igraju, onako, kako im gazde kažu . Ili kako vjetar puše. Pa, kada dovrše ono što su trebali, brzo će ih gazde i otpuhnuti. 

 Otpuhnut će ih, jer im  takvi donose sa sobom teret laži, izdaje, licemjerja. A, nitko ne voli , moja Monika,  niti izdajice, niti muljatore, niti laskavce. Ni  u svome a niti u tuđem dvorištu. 

 ”Takvi kao Plenković plaćaju se suhim zlatom“,  laskao je jedan takav.

     Jer i ovdje, kod nas, korisne budale, kao lutke na koncu, igraju onako kako im gazda naredi i kako im gazda povlači konce. 

Dakle,  po primljenom naputku i zadanom zadatku, trebale  su one tako, i ovdje kod nas. najprije srušiti sve one nacionalno osviještene i istinske domoljube, a onda dovesti one anacionalne, koji se prodaju za Judine škude. 

 „Dajte nam čvrstu točku i pokrenut ćemo Hrvatsku!“, vape Hrvati. 

Ali, čim se takvi pojave,  odmah ih proglase  klerofašistima, fašistima, ustašama, …. Pa onda  svi takvi, ubrzo postanu meta svih  tzv. nezavisnih  medija, koji ih, onda,  orkestrirano počnu napadati i sotonizirati.

"Dajte mi čvrstu točku i pokrenut ću svijet",govorio je mudri Arhimed. 

   Ali, nažalost, upravo te i takve čvrste uporišne točke,  mi Hrvati, još od smrti našega pokojnog predsjednika Tuđmana, više nemamo.

–Pa, pogledaj samo našega milog Milorada, manjinca iliti etnobiznismena, zvanog još i  Pupi! Sve mu je onako kako mu narede gazde iz mile mu otadžbine. 

 A on vrijedan, kakav i jest,  sve radi  i uradi… Te uspjehe gradi.  I sve ispod žita. 

Pa onda naređuje, pa ucjenjuje, pa traži … 

    Jer, on je, nažalost,ovdje u Hrvatskoj, onaj uteg na vagi koji je prevagnuo. Ali, nije jedini! Jer je, nakon svega, pridodan i  još jedan takav, umjesto onoga kojega  su otpuhnuli.  Pa su, onda, s tim novim utegom, odlučili ući i u zajedničku veliku koaliciju. 

   Tako nam je, kako kažu (takva je bila jedna kombinacija), trebao opet  doći i Čedomir Višnjić. Bit će Čedo, tako su govorili, pomoćnik naše nove ministrice. Onako iz sjene. A onda bi i oni, i mi svi zajedno, od Vardara pa do Triglava, sretni i veseli, zacupkati Žikino kolo. I Čedovali…  No, na veliku žalost našega Pupija, najvećeg majstora među majstorima muljanja, kombiniranja i političkog žongliranja, a na našu radost, u javnost procurili podatci o Čedinoj “saradnji” s agresorom, tijekom Domovinskog rata, pa se od toga moralo odustati.

Ali,opet je, kao i uvijek dosad, Pupi sve to sredio i nekako, nakon svega, smanjio nastalu štetu. 

“Nije lako biti Srbin u Hrvatskoj u takvim okolnostima, ali činimo sve da se te okolnosti promijene“, kaže Pupi.

(…) Problemi su se gomilali, nisu se rješavali a u Hrvatskoj se mislilo da će kao članica Europske unije moći što god želi”, kazao je Pupi, ovih dana, i u Banja Luci. 

„Nije lako biti Srbin u Hrvatskoj“, kaže on, koji je kao manjinac, s minimalnim brojem glasova, postao i član hrvatske Vlade.

Zaista, nije lako biti Srbin u Hrvatskoj.  

–Pa, kakav je to čovjek, moja Lucija? Stvarno ga žalim. Jer, živjeti u državi koju mrziš i među ljudima koje ne voliš, prava je pokora. Ne bi mu bila u koži, vjeruj ti meni! 

–A, stvarno su ugroženi!!! Ne bih nešto takvo poželjela ni svome  smrtnom neprijatelju. Toliko su ugroženi, moja Monika, da se Pupi i Stanimirović, kako nedavno čitam,  uz materijalnu pomoć svojih nalogodavaca, spremaju otvoriti nekakav kulturni centar, u centru Vukovara. 

Ma, kakav kulturni centar, moja Monika !? To će ti biti velikosrpski centar iliti velikosrpska utvrda. Ista onakva, kakve su im i Novosti. Ispraznili su Baranju, što etničkim čišćenjem što iseljavanjem, pa će onda uspostaviti i vlast.

 I sve će biti kako su zamislili kreatori Velike Srbije u Memorandumu II. Na veliku radost naših antifa i naših dičnih, Pupijevih pupičića.

   „Ne znam na koju bih se stranu okrenuo.

Današnje društvo je „raskorijenilo” ljude, a ukorijenjenost je po svoj prilici najvažnija, a ujedno najobescjenjenija potreba čovjekove duše“.

–Iskreno, sve mi je ovo na tragu puzajuće realizacije „regiona“ i bezuvjetne potpore Srbiji za ulazak u EU. Jer je to, kako stalno govore, naše vrle i umne političke perjanice, navodno, u našem interesu.  A što je to, navodno, u našem interesu, nitko od njih ne objašnjava. Jer, navodno je njima sve jasno. 

Pa, ljudi moji dragi, tako gazde kažu!!!

Doduše, u zadnje vrijeme,valjda pred one zadnje izbore ili zbog dugoga jezika i „brzopletih izjava“ srpskih lidera, malo su se, ovi naši na vlasti  utišali. 

     A za to vrijeme, dok naši umni političari, šalju prijateljske signale, našoj prijateljskoj zemljici Srbiji,  predsjednik Vučić kaže:

„ Želim da kao predsednik Srbije uvek budem uz naš narod koji živi u našem okruženju, da uvek budem uz Republiku Srpsku, ali i Srbe u Crnoj Gori, Hrvatskoj, Makedoniji, Sloveniji i Rumuniji. Da pomognem očuvanje hramova i manastira srpske crkve u svim tim zemljama, jer samo tamo gde je Srpska pravoslavna crkva snažna, na prostoru bivše Jugoslavije, naš narod uspeo je i mogao da sačuva svoja ognjišta“. 

 –Pa, što je ovo, moja Lucija? Vučić se već ustoličio. Već je, kako on misli, na čelu Srba (i ne samo Srba, nego cijelog tzv. njihovog regiona), jer bi „da uvek budem  uz Republiku Srpsku, ali i Srbe u Crnoj Gori, Hrvatskoj, Makedoniji, Sloveniji i Rumuniji.

(…) Samo tamo gde je Srpska pravoslavna crkva snažna, na prostoru bivše Jugoslavije, naš narod uspeo je i mogao da sačuva svoja ognjišta“, kaže Vučić. 

–Jer, misli Vučić, gdje je i jedan  srpski pop, tu je i Srbija. A svi Srbi moraju biti u jednoj državi!   

–Pa, to je lako riješiti! Zar ne, Lucija!?  Neka se svi Srbi iz bijeloga svijeta, lijepo vrate u svoju otadžbinu.  I svi će Srbi biti u jednoj državi. I svi sretni i zadovoljni! Ali, ne!!! Oni bi htjeli  Srbiju od Milvokija do   Tokija… 

–Moja Monika, što se čudiš,!? Srbi su nebeski, odabrani narod. A svi njihovi susjedi  „iako su svi u etničkom pogledu Srbi, često nazivaju po imenu teritorije na kojoj žive“. Tako su Srbi i Crnogorci. Pa su Srbi i Bošnjaci, i Banaćani, i Slavonci. Srbi su, zamislite,molim vas, i Dalmatinci tj. Dubrovčani. Jer su Srbi trgovali s Dubrovačkom  republikom. Pa su tako, po njima, i glavnina Slavena na jugoistoku Europe, koji su pravoslavne, katoličke i muslimanske vjeroispovijesti, srbijanskog podrijetla.

–Eto, to ti uče, moja Monika, srpski gimnazijalci već desetak godina! 

–A što rade ovi naši?

–To je "propaganda koja nema uporište", kažu naši. 

–Naravno da nema uporište. Pa, to znaju i ptice na grani! A znamo i svi mi, moja Lucija.

–Znamo, znamo…Ali što poduzimamo? Što poduzimaju ove naše umne glave, protiv te i takve propagande? Uče li i naša djeca pravu ili uče neku friziranu istinu o našoj prošlosti?  Poučava li se i proučava li se u hrvatskim školama prava povijest i povijesna istina? Pišu li naše udžbenike povjesničari neopterećeni politikom i politikanstvom?  Jesu li izvori kojima se povjesničari služe objektivni? 

Ili ćemo, i ubuduće, NAŠE udžbenike slati na uvid u Srbiju. Da nam se ne bi potkrala kakva grješka i promakla kakva, ne daj Bože, nenamjerna istina. 

A znaš li ti, moja Monika, da još uvijek, ovdje kod nas,  srpska djeca ne uče pravu istinu o Domovinskom ratu?  To je u svojoj izjavi potvrdio i Stanimirović koji se zdušno brine o obrazovanju mladih Srba, ovdje u Hrvatskoj. 

A zbog čega rade to što rade, nije teško pogoditi. 

 „Naša deca uče prema hrvatskim nastavnim programima, ali mi imamo svoje udžbenike i izučavamo noviju povest na naš način, drugačije nego u hrvatskim knjigama. Izostavili smo poglavlje Domovinskog rata, jer i dalje smatramo da je to bio građanski rat“, kaže Stanimirović. 

–A naši, po svom starom običaju, ništa ne rade!

–Tako je, moja Lucija! Naši rade da ništa ne urade. Prave se i slijepi i gluhi. Gledala sam, neki dan, prijenos sa zasjedanja Sabora. I, vjeruj ti meni, moja Lucija, pao mi je mrak na oči.

Izašla za govornicu nekakva predstavnica SDSS. Ja ju gledam i slušam, a ne vjerujem sama sebi ni svojim ušima. Jesam li ja normalna ili je ovdje netko lud? Ili se netko pravi lud. 

Pa, gdje sam to ja!? Jesam li ja, ljudi moji dragi, u Hrvatskoj? Jesam li u  Hrvatskoj Hrvata? 

Jesam li u Hrvatskoj u kojoj je službeni jezik hrvatski i u kojoj je hrvatski jezik i ustavna kategorija? 

Trljam oči, čitam natpise, gledam po Sabornici… Ali, sve su mi tu poznate face! 

Znači, ovo nije bio prijenos s nekog srpskog zasjedanja!!!

Pa, što je onda ovo, pobogu ljudi!? Čije je ovo maslo?

Zamisli ti, moja Lucija, te hrabrosti! Ona će meni, ona će nama, usred našega Hrvatskog Državnog Sabora, u samom srcu Hrvatske, u našoj slobodnoj i neovisnoj Republici Hrvatskoj, ta nama potpuno nepoznata saborska zastupnica, ni manje ni više,  nego govoriti čistim srpskim jezikom!?

 I nitko ni riječ ne prozbori. Zanijemili. Šute k,o ovce. 

Kako ih samo nije sramota!????????

     Pa, zar oni ne znaju, a trebali bi znati, da je 23.10. 1847. Ivan Kukuljević Sakcinski na posljednjem staleškome zasjedanju Hrvatskoga sabora upozorio narodne zastupnike na potrebu uvođenja službenog jezika u javne službe; da je Sabor razmotrio taj prijedlog i na kraju proglasio hrvatski jezik službenim u javnoj uporabi; da je tada Ivan Kukuljević Sakcinski prvi   progovorio na hrvatskom jeziku; da je na Kukuljevićev prijedlog Hrvatski Sabor 1847. donio zaključak o uvođenju hrvatskog jezika kao službenog jezika?

    Zar oni ne znaju da je i dandanas, hrvatski jezik službeni jezik R Hrvatske?  

    Zar oni ne znaju da je hrvatski jezik obvezatan u uporabi i u svim službenim institucijama, pa i u Hrvatskom Državnom Saboru?

–Posebice, moja Monika, u Saboru. Posebice u Saboru.

–I što učini, reci ti meni, potpredsjednik Sabora ?

–Ništa, moja Lucija. Ništa!!! 

–Ma, kako ništa!?

–Ništa, kažem ti! Šuti ko zaliven.

Nastavlja se....

Vera Primorac

Login Form