O antifašizmu možemo govoriti samo u okviru Domovinskog rata, hrvatski branitelji jesu jedini i pravi antifašisti, a na t. zv. „antifašizam“ od 22. lipnja 1941. možemo samo reći, parafrazirajući Matu Kapovića: „Serem vam se na antifašizam!“

“Svi u kockastim dresovima navijaju za jugoslavensku reprezentaciju” – izjavio je Nenad Neša Stazić u Hrvatskom (državnom) saboru. Neki će kazati da je to najrazvidnija potvrda stare latinske – “in vino veritas”, dok će drugi kazati da je na djelu podsvijest, jugoslavenska, jugokomunistička i jugosrpska podsvijest. Što god bilo, ovo je klasičan primjer nelustriranog jugoslavenskog ludila.

Samo se Plenković još uvijek drži „sila osovine“, Macrona i Merkel. Tako bi se Hrvatska mogla još jednom naći u Odžak-poziciji, da bude posljednja na braniku jedne propale politike i pritom plati najvišu cijenu – jer to tako ide, ceh se naplaćuje onom tko zadnji ostane za stolom. Ili, kako je lijepo rekao kolega Raspudić: Budala, tko zadnji postavi žicu na granicu

Valjda zbog toga što je po logici bošnjačkih medija navijanje za Hrvatsku sramotan, skoro pa čin agresije i podjele njihove vizije države Bosne. Te imaginarne vizije društva i države u kojoj bi Hrvati (i Srbi, ali nešto kasnije) služili kao multikulturalni ukras na baterije koji priča, razmišlja i ponaša se po naputku većeg ‘brata’, a na koncu i navija onako kako im kažu

Mediji uglavnom migrante prikazuju na način da pronađu iznimke poput žena s malom djecom i onda pokušavaju stvorit privid da se ne radi mahom o mladim i radno sposobnim muškarcima, već o ljudima svih dobi i spolova. Istina je obratna, ali se ne smije znati…

Nakon hrvatske pobjede u Domovinskom ratu, ta antihrvatska gerila nastavlja agresiju na Republiku Hrvatsku drugim sredstvima, a svaki šporstki, gospodarski, znanstveni ili kulturni uspjeh Hrvatske proglašava uštašizacijom nikad prežaljene Socijalističke Republike Jugoslavije

Masovna imigracija je glavno oruđe te revolucije. Ona mijenja ljude i njihovu svijest izvana – zamjenom stanovništva.
I što su njihove vrijednosti manje uklopive u postave zapadne kulture, tim bolje za revoluciju – tim su veće garancije da neće skrenuti s revolucionarne staze.

A za njega i Zorana Pusića, Milorada Pupovca i njima slične retrogradnja je počela još davnih dana kada je Franjo Tuđman umjesto proslave četničkog ustanka u Srbu ustanovio novi praznik hrvatskih antifašista u spomen sisačkom odredu iz Brezovice. Od tog dana, pa i znatno prije kad je antifašist Tuđman kao prvi predsjednik skinuo petokraku, uveo povijesno hrvatsko znakovlje i utemeljio državu na oslobodilačkom Domovinskom ratu, zagriženi Titovi jugo-komunisti postaju antifašisti, a svi ostali – ustaše.

Hasanbegović je rekao da se danas obilježava “apokrifni događaj”. Slušat ćemo papagajska ponavljanja o tome što se dogodilo 22. lipnja. Povijesna stvarnost je banalna. Naime, 22. lipnja 1941. nije utemeljen nikakav partizanski odred. To je izmišljen događaj. Ne postoje nikakvi dokumentarni dokazi

Image result for tudjman dan državnosti

Obnovljena hrvatska država prvih je deset godina Dan državnosti slavila 30. svibnja. I svi su odrasli državljani znali taj nadnevak. Nakon trećosiječanjskoga prevrata god. 2000. formalno ga je pomaknula na 25. lipnja, ali ne slavi ga nikako. I nije čudno što za nj gotovo nitko ne zna. Tako Hrvati danas imaju dva nestvarna Dana državnosti.

Kad je bal nek je maskenbal 4.dio

Pin It

„Već trideset godina jedni te isti ljudi, koje podržava budžet Republike Hrvatske, prave se da predstavljaju srpsku populaciju, a rade za osobni interes. Ne čine ništa i naši su problemi, kao i predstavnici, sve ovo vrijeme isti. I sad je toga dosta. Treba tražiti alternativu jer su dosadašnji rezultati rada Milorada Pupovca i Srpskog narodnog vijeća poražavajući. Iako je njegov politički mentor odavno umro, Pupovac je postao kao Tito i nikako da ode.

On ne rješava naše probleme, već stvara nove između Srba i Hrvata u Hrvatskoj. Jaz se samo produbljuje. I to mora prestati. Pupovčev pješčani sat jednostavno je iscurio. Istina je da mi kao manjina moramo biti bliski vlasti u Hrvatskoj, ali zar nije žalosno da naše interese više štiti Ivan Pernar nego Milorad Pupovac? – rekao je jedan od Pupijevih sunarodnjaka.

Moja čast nije na prodaju

Dva naočita gospodina izvadiše značku uredno se predstavili MUP-RH

Ok, izvolite, kava može, može

Mi smo došli…

Motam po glavi, gdje, što, kad sam sjb

Ratni put, Mitnica, optužbe…

Molim???

Nakon 25 godina, čeprkate po ranama, tko, što, gdje, kad

E zemljo dembelijo

Nije se Peđa bojao pendreka, palice, letve, što sad mislite, ostario pa ga savjest peče.

Moj ratni put čist ko dječja suza

Ne upirite prstom u to

Nisu mene slomile ni veće oluje

Zašto si zemljo toliko okrutna

Pa samo sam te branio

Reci ako ti jedan istinski domoljub smeta, otići ću u Švedsku teška srca

Ako ti smeta što te volim

Protjeraj me

Ma ne šalji policiju na mene

Pa jesmo li do toga došli

Meni da sudiš, mene da ispituješ o ratnom zločinu

Ma prije bih se ubio nego zlo počinio

Hvala ti zemljo dembelijo

Mene isljednici sprovode

Eh moj narode

E tugo moja

Što ne poginuh

Da mi svijeću palite

Kad sam ja tebe domovino zanijekao

Plakat ćemo noćas ja i ti

Onako muški. 

Predrag Mišić 

–A što kažu vlasti? Što kažu o   optužbama na račun Pupovca?

I što radi DORH? Što rade naše službe gonjenja? Što radi sudstvo?

–Pa, kako će, ljudi moji dragi, krivično goniti jadnog i ugroženog Pupija, koji teško živi i jedva krpi kraj s krajem. Kao i svi njegovi supatnici, tj. njegovi manjinci.

Tako tvrdi i Predsjednik naše prijateljske susjedne zemljice i čvrsto obećava kako će sve učiniti da im poboljša život i životne uvjete. 

A Pupiju, usput savjetuje, da   ne mora uvijek dati svoj glas u Saboru (kao što je glasao za Zakon o braniteljima), za predložene zakone, pa će se valjda, nakon uskraćivanja glasova na prijedlog nekog zakona, poboljšati i Pupijevi teški uvjeti života, a na račun isplatiti kakva mala sumica eura.

A u Srbiji, još uvijek pjevaju,  Pupovac nas vesla, preko banke Tesla!

–Zna li za ovo, moja Lucija, naša Predsjednica? 

    AI' nakon svega, moram priznati, još sam čvršća u svom uvjerenju, upravo zbog tako „teške i nerješive“, ovdje kod nas, manjinske situacije, a nakon svih lijevih( i ne samo lijevih) napada, nakon  natpisa i kritika iz svih oružja u tekstovima na nekim portalima, nakon domoljubne i „mudre besjede“- vjerojatno po nečijem naputku-  našeg mudrog i domoljubnog Glavaševića, tog stalnog kritičara i pažljivog pratitelja svake Predsjedničine odluke i svakog njenog koraka, pružiti potporu, upravo  Predsjednici,  u radu na poboljšanju položaja naših manjinaca… Ali s one strane Dunava. 

Pa makar ona morala razgovarati, dogovarati se i pregovarati… s Vučićem. Iako, ruku na srce, ne vjerujem ni u jedno jedino njegovo obećanje. 

Ali, sada je vrijeme i vrijedi pokušati. 

 Nastavlja se

Vera Primorac

Login Form