Hrvatska protestantska konferencija (HPK) prijavila je vlast Grada Zagreba Pučkoj pravobraniteljici zbog vjerske diskriminacije nakon što Grad mjesecima nije donio odluku o zahtjevu za obilježavanje progonjenih kršćana u sklopu međunarodne inicijative Crvena srijeda. Ni nakon izričitog naloga Ministarstva da odluku donese u roku od 15 dana Grad nije postupio.
Tko su danas u Hrvatskoj “zabranitelji”? Svakako nisu hrvatski branitelji. Iako se upravo njih, na sve moguće načine, čak 35 godina od početka Domovinskog rata, pokušava ovako etiketirati. Ovaj neologizam nesumnjivo je potaknut željom da se naruga, uvrijedi i ponizi. Tko je smislio ovu novotvorenicu, na koju sve češće nailazimo? Svakako ne netko dobronamjeran.
“Nema drugog puta. U tome je problem. Mi cijelo vrijeme u Hrvatskoj imamo duopol, dvije stranke koje su u svojoj osnovi izašle iz Komunističke partije Hrvatske i nisu evoluirale.”
Sinjski gradonačelnik i saborski zastupnik Miro Bulj (Most) upozorio je na okupljanje u Otišiću koje se održava pod nazivom „3O – Otišić, Otpor Oluji“ te je povezao skup s veličanjem četništva.
Odavno je svima koji se bave istraživanjima i imaju volje za učenjem jasno da režim NDH i poglavnik Pavelić nisu zlostavljali ni ubijali srpsku djecu s Kozare.
Novinar Marin Vlahović objavio je video u kojem se Lordan Zafranović na srbijanskoj televiziji žali da je njegov film „Zlatni rez ’42 – Djeca Kozare“, velikosrpsko propagandno djelo i falsificiranje povijesti, odbijen u Cannesu i Berlinu te su mu vrata Zapada – zatvorena.
Kada se govori o vlasti Aleksandra Vučića, najčešće se spominju tabloidi, televizije, policija i stranačka infrastruktura. Puno se manje govori o filmu, iako upravo kroz film posljednjih godina prolazi jedan od važnijih kanala za oblikovanje srbijanskog nacionalnog narativa.
Elite u Bruxellesu kada spominju tzv. europske vrijednosti, ono oko čega se ne pregovara i što je ključno za europski identitet, ne misle na kršćanske vrijednosti, nego na anti-kršćanske vrijednosti!
Čini se kako je riječ o filmu koji, i prije nego je sjeo pred širu publiku, već obavio svoj pravi posao. I to tako što nije došao kao film, nego kao dokaz. Ne može se govoriti niti o umjetnosti, ili nekakvoj kulturnoj vijesti, riječ je o klasičnom političkom obredu: država koja plaća, režiser koji desetljećima nosi istu temu, plakat koji laže i prije prvog kadra, i javnost koje zna što je vidjela i prije nego je išta vidjela.
