HDZ – traženje novog izlaza

Detalji

Objavljeno: Subota, 08 Rujan 2018 09:03

fShare

Tweet

Najveći dio stranačkog članstva, vrh stranke niti ne doživljava kao izvornu pripadnost HDZ-u i njegovom političkom svjetonazoru, a još je k tome njihova popularnost manja od stranačke. Predsjednik HDZ-a, kao najnepopularnija politička osoba u zemlji, uz opći dojam teškog donošenja odluka i nazadovanja zemlje, mora se stranci vratiti kao bumerang, kao neumitnost političkih zakonitosti s vremenskim pomakom

Iako ankete iz mjeseca u mjesec potvrđuju relativno solidnu razinu podrške HDZ-u, u odnosu na formalno još uvijek prvu opozicijsku stranku zvanu SDP, a izglasavanje u Saboru podrške vladinih prijedloga ima stalnu graničnu podršku, opće nezadovoljstvo u zemlji, val radničkih protesta na ulicama i veliko unutarstranačko nezadovoljstvo ponašanjem koalicijskog partnera SDSS-a i stranačkog vrha prema njemu, jako su signifikantna poruka dušebrižnima u HDZ-u. Uglavnom okupljenih oko utemeljiteljskih načela, bez obzira na sasvim sporednu ulogu utemeljitelja i njihovih glavnih predstavnika u donošenju političkih odluka.

Nasuprot stranačkim preferencijama, stavovi anketiranih o smjeru kojim vode zemlju, razina podrške Vladi i popularnost, odnosno nepopularnost čelnog čovjeka stranke formiraju sasvim drukčiju javnu sliku o vodećoj stranci u zemlji. Vrlo se često upravo HDZ i njegov način vladanja apostrofira kao glavni razlog svih nedaća koje zahvaćaju svakodnevno i sustavno izvanstranačku populaciju, a znatnim dijelom tome, osim samih postupaka, pridonosi i politička bahatost čelnih ljudi stranke i osoba oko njih. Pogotovo stoga što najveći dio stranačkog članstva, trenutačni vrh stranke niti ne doživljava kao izvornu pripadnost HDZ-u i njegovom političkom svjetonazoru, a još je k tome njihova popularnost manja od stranačke. Predsjednik HDZ-a, kao najnepopularnija politička osoba u zemlji, uz opći dojam teškog donošenja odluka i nazadovanja zemlje mora se stranci vratiti kao bumerang, kao neumitnost političkih zakonitosti s vremenskim pomakom…

HDZ kriv za puno toga lošeg u Hrvatskoj

Veliko je pitanje koje stalno lebdi nad običnim članstvom i koliki je, zapravo, smisao vladanja u ovakvoj koalicijskoj formi ako se HDZ sve više doživljava kao neprijeporni krivac za puno toga lošeg u Hrvatskoj. Koalicijski su partneri u podjeli takve vrste odgovornosti zanemarivi i nikad ju neće dijeliti sukladno podjeli pozicija u izvršnoj vlasti, a pogotovo ne sukladno vlastitoj odgovornosti za nezadovoljstvo u zemlji. Naročito se to odnosi na politički marginalni HNS, čiji se negativni doživljaj političkog trgovačkoga društva za naplatu podrške kroz važne izvršne i provedbene pozicije, izravno prenosi na HDZ. Osim toga, u ovakvoj trgovinskoj podjeli, makar se ona zvala koalicija, udaljavanje od temeljnih svjetonazorskih HDZ-ovih postulata malo koga od nefokusiranih članova može ostaviti ravnodušnim.

Upravo ta promjena opće slike stranke, kao nastavak Sanader-Kosor transformacije u neprepoznatljivost i malu razlikovnost prema SDP-u, puno više zabrinjava unutarstranačku misao, nego sam smjer zemlje i veliko nezadovoljstvo s njim mladih ili još bolje – odlazak mladog i obrazovanog stanovništva izvan Hrvatske. Prevladavajuće razumijevanje članstva ovakvim vladanjem kao isključivost zaštite pozicija stranačkog vrha i novi nastavak faraonskog postavljanja čelništva prema ostalim i običnima, nastavak je već jedanput prijeđene agonije nakon koje oporavak stranke nije bio niti malo lak. Zato se sve više pokušava pronaći izlaz iz zatvorenog i začaranog kruga unutar kojeg u konačnici svi gube s vremenom.

Svako novo liderstvo nakon predsjednika Tuđmana odmiče se od početaka, ma koliko se na njih pozivali u svojim reformističkim stranačkim istupima, pokazujući navodnu širinu, europsku uljuđenost i diplomatski izričaj različit od tradicijskog HDZ-ovog. Ipak, ništa od toga ne može prikriti razliku između izvornosti i novog reformskog pristupa kojem se bez imalo dostojanstva prema sebi priključuju isti oni, navodni, reformisti s početka transformacije HDZ-a nakon predsjednika Tuđmana. Nema tu kriterija, nego samo obični interes koji prizemljuje politiku dovoljno nisko da svi ne mogu puzati. Prihvatljivost takvog HDZ-a, zapravo je veća na općoj podršci koju potvrđuju i same ankete, nego u samoj stranci, iako se radi o prešutnom nezadovoljstvu. Opću zbunjenost unutar stranke povećava forsiranje javne percepcije HDZ-a kao stranke sklone radikalnom nacionalizmu praktički iz koalicijskih redova (iz redova Samostalne demokratske srpske stranke), iako je cijeli stranački vrh od njega udaljen vremenskim zonama. Slično vrijedi i za stavove o agresiji na Hrvatsku, odlazak Srba nakon Oluje, pitanja o Konvenciji i slična za hrvatsku javnost još uvijek dovoljno nerazjašnjenja i s političkog stranačkog vrha nedovoljno javno definirana.

Zbunjujući otklon od tradicijskog stranačkog djelovanja današnjeg vrha stranke i od ključnih nacionalnih pitanja teško može u dužem razdoblju nadoknaditi formalni opstanak na vlasti. Pogotovo jer je s Agrokorom prijeđen tolerantni prag kojeg je u prethodnom odlasku pod unutarstranačkim pritiskom dosegao bivši predsjednik stranke, Karamarko. Običnom je članstvu s vremenskim odmakom sve bljeđa impresija diplomatskim govorništvom čelnog čovjeka, jer sve više prevladava njegova popustljivost i ovisnost od malo kome dragog i simpatičnog Pupovca. Upravo je političko i svako drugo povezivanje HDZ-a i SDSS-a u koalicijskoj formi i u sustavu vladanja, najveći problem razumijevanja novog, kako kažu, reformiranog HDZ-a. Stvari izgledaju dobro samo involviranima, dok je onima drugima puno brojnijima unutar stranke, još uvijek pred očima slika velikog devastiranja stranke u vrijeme Ive Sanadera i Jadranke Kosor. Usporedbe su očekivane obzirom na isti ili sličan način apsolutističkog vladanja strankom i načina okupljanja suradnika mimo stranačkih kriterija i pretpostavki brojnog članstva.

Neselektivan izbor (loših) suradnika

Kako vrijeme dalje odmiče vjerovanja u velike najavljivane reforme, gospodarsko dizanje zemlje, privlačenje i povratak iseljeništva, financijsku konsolidaciju, brojne strane investicije i slične poduhvate – nestaju, a s njima i povjerenje običnog članstva u sadašnje vodstvo i njegovu stvarnu snagu provedbe. Kao i uvijek, među najvećim je zamjerkama članstva, suspenzija unutar stranačkog djelovanja koje je u cijelosti preneseno u izvršnu vlast i neselektivan izbor suradnika za koje mnogi tvrde kako nikad u demokratskoj unutar stranačkoj proceduri ne bi bili birani na mjesta na kojima se sada nalaze. Nije to, naravno, novina, nego već viđen način stranačkog djelovanja u vladajućoj poziciji, ali koji za sobom ostavlja velike negativne tragove i način stranačkog djelovanja u kojem nema ozbiljnijih kriterija. Upravo je iskustvo HDZ-a u tome dosad najveće, iako bi se ipak mnogi složili kako je najgori rezultat svega vrlo negativan doživljaj ukupne hrvatske politike i unutar nje HDZ-a, kao njezinog glavnog nositelja i glavnog odgovornog za opće stanje zemlje.

Zadržavanje stranačkog rejtinga oko nekih manje ili više promijenjenih vrijednosti samo na stranačkom ustroju i političkim pozicijama istaknutijih članova i uz gotovo neznatni svjetonazorski otklon od, za sada, vodeće opozicijske stranke, teško može u budućnosti donijeti stranci novi mandat, a Hrvatskoj bolje dane. Osim toga, dogovorni opstanak na vlasti uz svu političku šarolikost, u pravilu je privremenog karaktera i u pravilu se izborima politički kažnjava, koliko god se uporno tvrdi kako sadašnja vlast nema alternative, niti postoji bolja kombinacija u Hrvatskoj od njihove. Uglavnom se unutar stranke osjeća kako ulazak u novu političku borbu samo s takvim tvrdnjama neće biti dovoljno uvjerljivo, ukoliko se konačno ne počne pokazivati stranački interes za hrvatsku gospodarsku, demografsku i svaku drugu budućnost.

Početna su očekivanja polagana u Plenkovića s diplomatskim iskustvom, obrazovanjem, elokvencijom, pretpostavljenom širinom i u pred izbore izrečenim najavama, bila još na većoj razini od početaka Ive Sanadera, pa se logično očekivalo polagano i sigurno dizanje stranke i njezin povratak na stožernu hrvatsku političku razinu s neupitnim izbornim rezultatima. Ponajmanje se očekivalo kako će za formiranje Vlade biti potrebni politički neuvjerljivi HNS i politički upitni SDSS, te kako će se HDZ-ova stožernost svoditi na saginjanje glave pred zahtjevima bezličnog Vrdoljaka ili Štromara, ili prešutno odobravanje Pupovčeva poigravanja s hrvatskim dostojanstvom. Članstvo sve to, bez ozbiljnije reakcije vodstva HDZ-a, doživljava kao ponižavanje same stranke, a hrvatski narod kao – ponižavanje Hrvatske. Ukupni je obzor iznad Hrvatske posljedično prekriven oblacima, kroz koje samo povremeno sunce obasja stvarnost i privremeno ozari očekivanja, pa se taj početni zanos Plenkovićem počeo topiti sve do razine nakon koje počinje biti većini u stranci jasno kako se radi samo o sofisticiranoj varijanti sanaderovog tipa.

Stranački izbori – dobrobit za Hrvatsku

Umjesto povezivanja u stranci ili kako bi europski to rekli kohezije, dogodila su se razdvajanja i to primarno po svjetonazorskoj osnovi, pogledima na oslobađanje Hrvatske, podjeli pozicija i sličnim kriterijima između stranačkog vodstva i ostalog članstva. Unutarstranački su izbori po usvojenim načelima u takvim okolnostima gotovo nemoguća i zaboravljena priča. Suspenzija stranačke demokracije nakon svega je očekivana, a razina optimizma spuštena je na donju granicu, pa je privid stranačkog zadovoljstva sličan prividu uspješnosti Hrvatske ili sličan prividu ispitivanja javnog mnijenja o HDZ-u kao najuspješnijoj stranci, u konkurenciji s potpuno praznim SDP-om.

Kao što su stranačko članstvo svojedobno vrlo negativno iznenadile izborne liste u vrijeme Karamarka (koje su inače ozbiljnijim promatračima najavile mogući gubitak izbora), tako je to isto članstvo još više iznenadio predsjednikov izbor suradnika, ministara i ministrica. Odmah se znalo kako takav izbor ne može pokazati snagu HDZ-a, niti može usmjeriti Hrvatsku prema očekivanjima njezinih građana, već samo potvrditi nastavak stranačke devastacije započete u vrijeme Ive Sanadera. Manje-više svi toga počinju biti svjesni, a prešutnost potvrđuje faraonsko vladanje strankom kao političkom tradicijom od koje se ne odustaje. Isti se obrazac vladanja prenosi i na državnu razinu uz još goru varijantu, uz korekciju HNS-a i SDSS-a, kakva nije npr. moguća u stranci od strane utemeljitelja. Sofisticirani nastavak vladanja strankom po modelu Sanader-Kosor u vrlo je kratkom vremenu brojno članstvo uvjerio u novi krivi izbor, pa su očekivanja povratka korijenima i stvarnoj unutarstranačkoj demokraciji velika. Traženje izlaza je proces koji upravo traje…

Pomna analiza dostupnih anketa i opće stanje u zemlji pokazuju kako će s porastom Živog zida i Mosta, ili čak samo uz njihovo zadržavanje rejtinga, formiranje HDZ-ove Vlade nakon novih izbora biti nemoguće bez sada i formalnog udruživanja sa SDP-om. Upravo je to i najveća opasnost za većinsko članstvo HDZ-a, kao konačna potvrda istog političkog obrasca i dolazak trenutnog vodstva HDZ-a iz obiteljskog političkog miljea protiv kojeg je upravo HDZ početkom devedesetih godina prošlog stoljeća usmjerio sva svoja politička djelovanja. Prvi ozbiljniji unutarstranački politički napad na vodstvo stranke, kojeg usput rečeno dosad nije bilo, može pokrenuti procese koji će završiti odlascima i novim stranačkim izborima za koje se konačno smatra kako će biti ipak više demokratski, s više kandidata i puno otvoreniji i iskreniji.

Manje će biti bitna dobrobit za stranku, a puno će važnija biti dobrobit za Hrvatsku…

Tomislav Kovač/7dnevno

• Prethodno
• Sljedeće