Kad na vrbi grožđe rodi

Detalji

Objavljeno: Subota, 03 Lipanj 2017 19:04

fShare

Tweet

–Ma, dosta mi je!!! Treba mi čistog, nezagađenog zraka. Da prodišem punim plućima… Jer, muka mi je od svega. I od politike, i od političara, i od izbora… I od ovih sada i od onih drugih, prijašnjih. Jer, svi obećavaju brda i doline. Doduše, mijenjaju se. Kao na traci. Ali svi, sve što rade, rade po naredbama njihovih gazda ili  još bolje, njihovog džepa. 

A njima je sve bolje i bolje, a nama  sve gore i gore.

Govorim tako sama sa sobom, zatvaram prijenosno računalo i palim TV. 

A tamo, tek počinje prijenos Eurosonga ili po naški, hrvatski… počinje izbor najbolje pjesme u Europi.

–Moram se malo opustiti, a ako bude dobrih pjesama, nadam se i uživati. Jest da tu ne će sudjelovati ni neki  Mozart ni neki Schubert. Niti će nastupiti Carusso, a niti svjetski poznata  „Tri tenora“. Ali sam sigurna kako ću se, bar, malo opustiti. I rasteretiti svih briga i svih problema. 

U svakom slučaju, bar ću navijati za našega  Žaka iliti  Jacquesa Houdeka. 

Ima taj glas, ima! Ma, ne glas, već glasinu!!! Svaka mu čast!!!  „Preskočio“ je taj sve izvođače za tri koplja i tri oktave… A, tek, oni njegovi prijelazi iz popa u klasiku i iz klasike u pop. 

Pa, onda, oni njegovi skokovi, kako kaže naša vrckasta Sandra Bagarić, iz visokih laga u niske lage… Bez i jednog jedinog kiksa. Svaka mu čast!!! Valjda će mu to prepoznati i ocjenjivači iz zemalja sudionica. 

E, da su nam, bogdo, svi naši pjevači njegovog kalibra! Ne bi nam sada kreštale uvozne cajke i ne bi naš Mile više volio „kolo šumadijsko“, nego naše klapsko pjevanje, kajkavske popevke ili slavonski bećarac. Niti bi, ovdje kod nas, bilo mjesta za raznorazne uvozne pevaljke i opa- cupa pesmuljke. 

E, da nam je, da nam je…k'o što nije!

A ja, ipak, da mi bude lakše čekati početak natjecanja i da ublažim nervozu zbog neizvjesnosti   glasovanja ocjenjivačkog suda pojedinih zemalja sudionica, tražim reakcije gledatelja na youtubu. 

–Bravo Žak!!! Reakcije izvrsne, pune hvala i oduševljenja. Tek samo poneki negativan. Ima čak i  onih koji su, za divno čudo, naučili i cijelu pjesmu-od A do Ž. 

–Super!!! Bit će nešto, biti…Sigurna sam, ako je pravde, da će se Hrvatska visoko plasirati.

–E, moja Monika, moja Monika! Probudi se! Nije ti, valjda, popustilo pamćenje i oslabila memorija? 

A kada je to, reci ti meni, Eurosong, ali i sve oko nas, bilo bez politike? Zar si zaboravila onu prijašnju, tradicionalno dobrosusjedsku, razmjenu bodova? 

–Možda će i sada tako biti. Zar bi moglo, odjedanput,  biti  drugačije? Zar ne vidiš da smo   ušli u finale? 

Vidjet ćeš. Bit će sve u redu. Vremena   se nisu, moja Lucija, baš tako puno promijenila.

–Čisto sumnjam! Promijenila su se, moja Monika, promijenila. Ali, nabolje, sigurno nisu.

I natjecanje je počelo… Nakon izvođenja, Žak doživljava ovacije publike, nazočne u dvorani. Navijam i ja iz fotelje. Srce mi puno. Kao i uvijek, do sada, kada je u pitanje, bilo kakvo, predstavljanje Hrvatske. 

Od športa do glazbe. 

Pratim sve. I glazbena, i kulturna, i športska događanja. Obožavam i rukomet, i vaterpolo, i nogomet, i tenis, i košarku… I uvijek glasno navijam za Hrvatsku. A tek, kada dobijemo neko priznanje ili neku medalju, pa se čuje i Lijepa Naša, kane i pokoja suza. Od prevelike radosti i nakupljenih emocija.

Očekujem i sada nešto slično. Valjda ne će svaki put, i u svemu, odlučivati politika. 

–Možda će i nama, kao što sam malo prije rekla, naši susjedi dati najveći broj bodova. Što misliš, Lucija?

A, onda, nevjerica i… razočarenje. Od žirija dvadeset i šest zemalja, svega 25 bodova.

–Ali, publika i slušatelji diljem Europe, barem se nadam,  dat će nam više. 

-Možda, možda, moja Monika! Ali, sve mi se čini da se grdno varaš. Tako su se nadali i oni nekadašnji istraživači. Zarobljeni i zatočeni u divljini.

–Ma, Bog s tobom,Lucija! Kakve sad veze imaju istraživači i divljaci s Eurosongom?

–Imaju, imaju. I te kako.Slušaj!!!  

Putovala ti je tako, draga moja Monika, nekada davno, jedna grupa istraživača, u neistražena i divlja područja, diljem svijeta. Bilo je tu i Engleza, i Francuza, i Nijemaca, i Talijana, ali i poveća grupa onih „s našeg prostora“, kako to sada neki kažu.

 Istraživali su oni, tako, istraživali… Svugdje po bijelom svijetu. Ali, jednoga dana, uhvati ih jedno divlje, ratničko pleme. 

Odmah su ih, razdvojene po grupama, pobacali u velike kotlove. U jednom  su se našli samo Englezi, u drugom  Francuzi…U trećem Talijani… I tako redom. 

A u posebnom, i malo odvojenom od ostalih, bili su oni „ s naših prostora“. Pored svakog kotla su stajali naoružani stražari, koji su s uperenim kopljima, sprječavali zarobljenike u bijegu. 

Dok, pored onih  „s naših prostora“, niti jedan jedini stražar.  

–Pa, zašto to, moja Lucija?

–A što ti misliš? Zar nisi pogodila? Pa i dosad smo, svi mi „s ovih prostora“, nešto slično doživljavali. I živjeli u zemlji u kojoj je carevalo i „drugarstvo i dobrosusjedstvo“. Zar, baš ništa  ne naslućuješ?

–Ma, o čemu ti to buncaš? Što smo to mi slično doživljavali? Reci!!! Jer, ja nemam pojma o čemu ti pričaš. 

–E, pa, draga moja Monika, kada bi se koji, od onih “ s naših prostora“, pokušao izvući i spasiti, ostali iz grupe bi ga uvijek napali i povukli nazad, na dno kotla. I tako stalno...

–Ja te, opet, ništa ne razumijem!

–Kako ništa ne razumiješ? Reci mi koliko smo svega dobili bodova? 

–Dvadeset pet, draga moja. Dvadeset i pet (25). Slovom i brojem.

A koliko smo bodova, reci ti sada meni, dobili od naših susjeda, koji stalno, kao mantru,  ponavljaju fraze o dobrosusjedskim odnosima? 

Draga moja, samo jadnih pet. I to od jednog jedinog susjeda. 

–E, vidiš, nisam o tome na taj način razmišljala. To ti je po onome…kad nemam ja, ne ćeš imati ni ti.

–Kažeš, nisi na takav način razmišljala. Ali nisi jedina, moja Monika. Ima ih još, koliko god hoćeš. Onih koji stalno ponavljaju, jedne te iste fraze o dobrosusjedskim odnosima, o našem interesu da sve zemlje u našem okruženju, a posebice Srbija, uđu što brže u Eu. Te stalno ponavljaju, kao papagaji, raznorazna globalistička bulažnjenja    (ne ću reći nešto prosto), te Europa i svijet bez granica, te „svi smo mi isti“, te svijet bez nacionalnosti, te nema više otac-majka,  muško- žensko, te nema više religija… 

A svi oni koji slobodno razmišljaju i brane svoja načela i načela slobode govora, fašisti su, primitivci, ognjištarci, zatucani… Dok su oni, svi koji su do jučer bili zakleti neprijatelji „trulog Zapada“, sada napredni, Europejci, liberali, zaštitnici slabijih i ugroženih… 

Mo'š  misliti?

„Gradit ćemo i dalje, dobrosusjedske odnose!!!“  

Lamentiraju tako, i dandanas, svi političari, sve udruge za ljudska prava, svi antifa drugovi. 

I cijeli slobodoumni liberalni svijet. 

Za kaj, ne!? 

A susedi nam budu  vrnul vse nazaj… Buš videl! 

-Jel' da!? Kad nam “ dojde smrtna vura“.  

Ili „kad na vrbi grožđe rodi“.

„Pratio sam malo komentare čitatelja na stranim medijima i uglavnom su pozitivni, mogu komotno reći velika većina, tek u tragovima se dalo naći nekih zajedljivih komentara i podrugivanja, ali takva su da bi se i on na to nasmijao, nije bilo istinske zlobe, nju sam pronašao kod "naših". Naši mediji su u par navrata prenijeli one uistinu rijetke negativne komentare (njih su samo i tražili), ali usuđujem se reći da je strana publika prepoznala talent, ostali su u čudu, a neki su nakon pobjede tog malog ljigavca, spominjali Žaka kao vrhunskog pjevača i mnogi su odobravali takvo mišljenje. Ipak, moram priznati da me ugodno iznenadila i većinska pozitiva od naše publike, ne sjećam se da se ijednog izvođača ovako bodrilo i to je dobro. 

Etno-mazohizam ipak nije prevladao kod normalnih ljudi“, komentar jednog čitatelja.

Vera Primorac

• Prethodno
• Sljedeće