Hrvatska

U muškoj i hrabroj igri Hrvatska nogometna reprezentacija nije uspjela nadoknaditi manjak sreće u prvom poluvremenu i dva gola kašnjenja kada je potpuno dominirala nad Francuskom reprezentacijom. No, Hrvatska je nogometni viceprvak svijeta što je fantastičan uspjeh s kojim naši igrači ulaze u športsku povijest.

Osim što smo na SP osvojili srebro, trebamo biti ponosni i na to da je naš igrač Luka Modrič proglašen najboljim nogometašem svijeta

No između nas i jugofila postoji velika razlika: mi danas imamo svoju državu, a jugofili ju nemaju i nikada je više ne će imati. I neovisno kako prošao ogled s Francuskom - mi smo pobjednici, nogometna velesila, a oni su gubitnici koji će kad tad postati manjina i u političkom prostoru što će Hrvatskoj otvoriti mogućnosti i za političko-ekonomske pobjede

Stvarno, koja je razlika između srpskih krkana i seljačina poput Šešelja, Vučića, Đukanovića i hrvatskih intelektualaca poput Jurice Pavičića, Tomića, „branitelja“ poput Ercega, zastupnika poput Stazića? Nikakva, u osnovi, samo što su oni prvi otvoreniji i iskreniji i jasno i glasno govore ono što ovi drugi moraju umotati u celofan ispraznog intelektualiziranja, praveći se pristojni

Između ostalog, u novom broju “Novosti”, autor Milorad Krstulović piše sljedeće: “Ako zaista nije lijepo prebrojavati krvna zrnca vrataru hrvatske nogometne reprezentacije, a to ovih dana tvrde i dugogodišnji osvjedočeni brojači krvnih zrnaca, zašto se u Hrvatskoj i danas slavi Franju Tuđmana, utemeljitelja vladajuće stranke, čija je politika bila zasnovana upravo na krvi i tlu?

Napadao je i žario naš Žarko hrvatske proljećare i svjedočio na sudu protiv njih, pred rat se zalagao da općine u Hrvatskoj koje ne žele izaći iz Jugoslavije mogu u njoj (SFRJ) ostati, nakon Oluje je svjedočio na Haaškom sudu kao svjedok optužnice (bezuspješno), da bi najnovije njegovo upozorenje na nacionalnu frku i frtutmu oko nacionalne reprezentacije prenio čak i Deutsche Welle

Mislim da je stvorena nova politička i društvena situacija u kojoj više neće dobiti podršku naroda ni jedan političar koji nije emocionalni Hrvat odnosno koji ne voli svoju domovinu, koji nije spreman žrtvovati se za svoju domovinu, koji se neće boriti za svoju domovinu do posljednje kapi znoja, kao što to rade hrvatski nogometaši. To je najveća korist za budućnost hrvatskog naroda

Poslao sam Thompsonu tekst THOMPSONA NE ŽELE NA DOČEKU VATRENIH! Odgovorio mi je:

Prije 10 min su me zvali Modrić i Dalić i žele da ih ja dočekam!

Image result for ultra split

Nevera, koju je već vjetar otpuhao, ali kao nevera koja dolazi s kopna, a ne s mora, prema srednjodalmatinskim otocima u vidu - Ultra Music Festivala. Ta nevera je ostavila za sobom u Splitu jednog mrtvog, jednog teže ozlijeđenog posjetitelja, nekoliko desetaka predoziranih i ukomiranih na hitnoj, tri silovane djevojke i više stotina privedenih zbog posjedovanja nedozvoljenih opijata. Mašala - rekli bi u Bosni!

Image result for phoenix

Sve to sutra se može demonstrirati u životima svakog pojedinca u Hrvatskoj ukoliko se mentalno vratimo u Lukine i Dejanove dječačke kopačke, sa zgarištem iza sebe, i vjerom u potpuno novi početak ispred nas. I, iz toga razloga, u ime „osamdeset i neke“ im hvala.

Slobode koji nema taj o slobodi sanja

Pin It

Jer da nije bilo hrvatskoga naroda u BiH i Republike Hrvatske, pa to znaš i ti sama, jer si bila svjedokom toga vremena, ne bi bilo ni države Bosne i Hercegovine. Što je osobno potvrdio i Sulejman Tihić, nasljednik Alije Izetbegovića koji je u ono vrijeme, na samom početku rata i srpske agresije i sravnjenoga Ravna, stalno ponavljao kao mantru, kako to nije naš rat

„Kad u šumi gorostasa

Padaju najsnažniji hrastovi i borovi,

Šikara se u nju naseljava.“

 Jedva se vučem po kući. Jer, cijelu noć nisam   oka sklopila. Sa strepnjom, strahom, ali i nekom potajnom nadom, iščekujem početak suđenja našim Hrvatima iz B-H. 

Dvadeset deveti je mjeseca studenog. Jeza me prožima i od samog tog nadnevka. Od nadnevka za dan državnosti bivše države koja je tada ustoličena i koja  nam je kriva za sve naše nesreće. 

-Baš me,moja Monika, uhvatio neki nemir!

-Hajde, Lucija, hajde! Što si se odmah uspaničila? Ne prizivaj nesreću! Vidjet ćeš, bit će sve u redu. Pa, Sud nema, ama baš nikakva razloga, da im potvrdi staru presudu.

Toliko je prikupljeno novih dokaza o njihovoj nevinosti, toliko ljudi svjedočilo u njihovu korist. Toliko se i Bošnjaka javljalo da svjedoči… 

Presuda može biti samo oslobađajuća! 

I nikakva druga. Ako je pravde.

Jer da nije bilo hrvatskoga naroda u BiH i Republike Hrvatske, pa to znaš i ti sama, jer si bila svjedokom toga vremena, ne bi bilo ni države Bosne i Hercegovine. Što je osobno potvrdio i Sulejman Tihić, nasljednik Alije Izetbegovića koji je u ono vrijeme, na samom početku rata i srpske agresije i sravnjenoga Ravna, stalno ponavljao kao mantru, kako to nije naš rat.

„U najtežim vremenima u Bosni i Hercegovini bi bilo i gore i teže da nije bilo Republike Hrvatske koja je prihvatila izbjeglice, pomagala im, a i dijelovi zemlje oslobođeni su na temelju sporazuma Izetbegović-Tuđman“, rekao je u svojoj izjavi u Zagrebu 23. travnja 2010. godine,  predsjednik SDA Sulejman Tihić.

…Treba priznati, prvi je HVO organizirao obranu, i postao jezgra oslobodilačkog patriotskog pokreta. Zajedno sa cijelom zapadnom Hercegovinom. Na našu sreću, mnogo ranije od ostalih. Na čelu s Petrom Zelenikom,Tihomirom Mišićem, Slezakom i Jadrankom Topićem.

Pripremili su oni i obranu, i stvorili obrambenu frontu. Tek tada se i kod mostarske raje javlja isti osjećaj. 

„Treba braniti svoje“-govorio je tada voditelj, Musliman po nacionalnosti, na Ratnom TV Mostaru.

-Vidiš, moja Lucija, nije pravda radi nepravde, nego da se nepravda ispravi pravdom.

-A  što ako je pravda postala slijepa i selektivna? Što ako vaga pravde prevagne na neku drugu stranu? 

-Pa to bi bio i njihov kraj. I kraj svega onoga što čini pravo i pravdu. 

-Ta, ne će , valjda, pravda postati nepravda, a nepravda suditi pravdi? Ma, ne mogu vjerovati da im je takva namjera.

-E, moja Lucija!  I put u pakao popločan je dobrim namjerama. 

„Časni suče Antonetti; ako vaša presuda bude suprotna mom zaključku, ja ću, poštujući opće načelo opovrgljivosti svakog mišljenja, zaključka ili stava, otvoreno i hrabro preispitati svoj stav o vlastitoj odgovornosti. Ako spoznam pogrešku, izdržavat ću kaznu jer ste vi pravični. Znat ću što sam mogao bolje, kako sam mogao bolje, gdje sam mogao bolje i kada sam mogao bolje; i to mišlju, riječju, djelom i propustom.

Ako me ne uvjerite, ako vaše tumačenje činjenica bude nedovoljno dobra ili pogrešno primijenjena spoznaja neke od društvenih znanosti:

Pa postane moguće ono što nije bilo moguće,

Pa postane jednostavno ono što nije jednostavno,

Pa moć da se nešto učini postane prosta zamjena za želju ili htijenje,

Onda ću ja biti u zatvoru samo zato jer je sud sila.

A to zbilja ne bi bilo ništa novo“, rekao je na prvom ročištu general Praljak.

…Tužitelj  me, kaže dalje general Praljak,   uspoređuje s nacistima. Pa da opišem ulogu Göringa, s kojim likom bih, po tužiteljstvu, ja trebao biti sukladan. Taj je Göring smjestio svoje Židove (Muslimane) u svoju vikendicu i brinuo se o njima. Smjestio je svoje Židove-Muslimane u stan u Zagrebu, hranio i liječio. Išao je na snajpersku vatru kod vojarne JNA u Grabovini kako bi spasio žene svojih neprijatelja. Tijelom zaštitio zarobljene vojnike JNA i brinuo se da sretno stignu svojim kućama. Izvukao zarobljene civile Srbe iz logora u Dretelju prijetnjom oružja. Ne sam. Logor su držali pripadnici HOS-a - pretežito Muslimani. Izvlačio ranjene Židove - Muslimane iz bolnice u istočnom Mostaru. Ne sam. Organizirao izvlačenje i prebacivanje i smještaj 15 tisuća Židova – Muslimana iz Stoca i Dubravske Visoravni splavom preko Neretve. Prevezao ranjenu Muslimanku - Židovku helikopterom iz istočnog Mostara u Split. Ne sam. Židovsku (muslimansku) obitelj s djetetom oboljelim od leukemije preuzeo kod Uskoplja i prebacio u Split na liječenje. Omogućio im stjecanje hrvatskog državljanstva kako bi na teret hrvatskog proračuna mogli otputovati u Švicarsku na liječenje. Ne sam!“ 

Govorio je Praljak ljeta Gospodnjeg, 2011. 

Iščekujem početak suđenja i prijenos na hrvatskoj televiziji. Nemirna sam. Stalno hodam gore dolje po kući. Stalno otpuhujem. Pa sjednem na fotelju pa,  onda, ustajem . Kao treba mi nešto… Kao nešto trebam uraditi. A za to vrijeme, u sebi stalno molim Boga. Dok  Mu naglas vapim za pomoć. 

Sud je konačno spreman. Spremna je i porota. I branitelji i tužitelji… I svi su na broju. Tu su i naši „Prlić i ostali“, kako ih oni službeno imenuju. 

Istina, ozbiljni su. Ali ne pokazuju niti strah niti zebnju. Kao da su se pomirili sa sudbinom.

Uskoro ulaze u sudnicu i suci.  

Namrgođeni, ledeni,bezizražajni. Sa strogim izrazom na licu. I nataknutom maskom pravednosti. 

Ulaze ogrnuti crvenim togama- ogrtačima. A neki  i s perikama na glavi. Svi ukočenog pogleda. I lica bez ikakvih emocija. Kao da su, ne daj Bože, roboti.  

O, kakav vašar taštine, laži i licemjerja!!!

-Pa gdje ih ovakve nađoše, mili moj Bože!? 

Izlapjeli, neupućeni. Ali, svi spremni, a to je najvažnija i najbolja im preporuka, izvršiti sve naredbe Velikih gazda. 

„Časni“ suci sjedaju na „časne stolice“. 

I suđenje počinje…

Sudac proziva po ustaljenom redu okrivljene i čita:

- JADRANKO PRLIĆ - odbija se žalba u cijelosti. Potvrđuje se kazna od 25 godina zatvora.

 - BRUNO STOJIĆ - Poništene su osude za progon i nehumano postupanje. Potvrđena je kazna od 20 godina zatvora.

- Rušenje Starog mosta u Mostaru bilo je vojno opravdano.

Tako je zaključilo Žalbeno vijeće na izricanju presude Prliću i drugima, prihvaćajući žalbe obrane bosanskohercegovačke šestorice.

Vijeće je potvrdilo i međunarodni oružani sukob, okupaciju i udruženi zločinački pothvat.

„Udruženi zločinački pothvat“, kažu. A tko se to i s kim se to udružio? I tko je koga branio, a tko je koga napadao? Tko je agresor a tko žrtva? I tko je to i koga je to netko od nas napao? 

Bože mili, Bože mili, kakvi licemjeri!!!! 

Ali, sve mi se čini, loše, loše nam se piše! 

„Ja ne branim nikojega ratnog zločinca, kako ću braniti, pa meni je učinjeno zlo koje je obesmislilo moj život, uništilo moj narod, uništilo državu koju ja više nemam (...) Ali, ja vjerujem – a to mi je mnogo zamjereno – i govorim u obranu Slobodana Praljka. Bili smo prijatelji i moje poznavanje njegove ljudske prirode buni se protiv ikakve mogućnosti da je mogao izdavati komandu za zločin“, izjavio je, ali je u međuvremenu promijenio priču, jer mu je “mnogo zamjereno“, bosanskohercegovački književnik Abdulah Sidran.

-Zar je moguće, ljudi moji dragi, da i nama, i pravednicima među nama, na pravdi Boga, ovakvi „časni suci“ udijele, nakon svega učinjenog dobra, svoju nepravdu? Nama!???

Pa zar je moguće, da će itko razuman, zanemariti sve  priložene dokumente i argumente, i tek tako, prijeći preko dokaza? Zar je moguće da se sve ovo ne prihvati kao činjenice, a ignorira se istina i prihvate perfidne laži i konstrukcije?

Zar je moguće da se žalbe uvaže, a kazne ne smanjuju? 

Zar je to moguće???

 Pa, kakav je, ljudi moji dragi, ovo cirkus od suda i pravde???! 

Jer, Žalbeno vijeće na izricanju presude Prliću i drugima, prihvaća žalbe obrane, ali im kazna nije smanjena. 

Jer, je general Praljak oslobođen za rušenje Starog mosta, ali mu  je kazna ostala ista.  

Pa gdje je tu logika?

Pa tko je tu lud!? 

I KOGA TO ONI PRAVE BUDALAMA???

-Ma, to je nemoguće!!! Nemoguće!! Ne mogu vjerovati! Ne mogu vjerovati da čujem to što čujem. U šoku sam. Skupilo mi se nešto u grlu. Ne mogu ni disati. Pritislo i stislo. 

„Nemoguće, nemoguće!!!“ Ponavljam, bez prestanka, sva šokirana.

General Praljak ustaje. Uspravan, visok. Gromada od čovjeka. Izrastao na kamenu. U kršnoj Hercegovini. A kamen ga i klesao i istesao. U Čovjeka. 

Velikog čovjeka. Velikog domoljuba. 

Velikog čovjekoljublja. 

I Velikog i Časnog ratnika. 

Naizgled smireno sluša presudu. 

Ali, slutio je on… Znao. Znao je!!!

Odjedanput se, onako uspravan, još više uspravlja. I nadvisuje svojom veličinom sve ove ljigavce, puzavce, hohštaplere… I sve ove svjetske marionete koje igraju onako kako im gazde narede.  

Pa,  skrnave i pravo i pravdu. 

I pravo na pravednu sudsku presudu.

"Slobodan Praljak nije ratni zločinac. S prijezirom odbacujem vašu presudu!"

Kriknuo je general protiv nepravde, prije nego što je popio otrov i zauvijek nas tjelesno napustio.  

 A sudac, onako bešćutno i ni ne gledajući ga, nastavlja čitati presude. Kao da se ništa nije dogodilo.

„Gospodine Praljak, možete sjesti!“, kaže „časni“ sudac.

„Njemu nije dobro!“, viču Prlić i Stojić, plačući.. 

„Popio je otrov!“, viče i šokirana odvjetnica. 

 -Bože! Neeeeeee!!! Ne i ne! To nije istina!!!

Odjednom mi jecaj izbi iz grudi.  Jecam i ne mogu se zaustaviti.

„Ne, to ne može biti istinaaaa!!!“, vrištim.  

„Slobodan Praljak nije ratni zločinac.

S prijezirom i mi odbacujemo vašu presudu!“

I napustio nas je general Praljak. Ali samo tjelesno. I otišao u neki bolji i pravedniji svijet. Na onu drugu stranu.

Napustio nas je častan čovjek, heroj, domoljub, čovjekoljub, istinoljub i pravdoljub. 

Napustio nas je Slobodan Praljak,

HEROJ A NE ZLOČINAC.

Pa, zar može itko, ako je čovjek, nakon svega, nakon onakvog njegovog tragičnog čina, zar može itko, ostati ravnodušan i ne zaplakati?

-OK, prekidamo, prekidamo, molim vas, zastor! Prekidamo, spustite zastor!

Uspaničeno viče sudac Aguius.

„OK, prekidamo, spustite zastor!“, kaže on uspaničeno. 

Spustite zastore! Sakrijte njihovu sramotu! 

Spustite zastore!!! I zamračite njihove laži, spletke i krive odluke!

Spustite zastore i sakrijte njihove grijehe!

Ma, nemojte tako!  „Časni“ su to suci.

-Zlotvori jedni, bezdušni! - vičem kroz plač.

-Sravnit ću vas sa zemljom! Neće od vas ostat ni kamen na kamenu. Čujete li vi mene? 

Ni kamen-n-n-n… na kamenu-uuuu!!!

Vrišti general Perišić, dok razgovara s voditeljem programa na Radio Mostaru.

-Sada ću sravnit Luku i Lučki most. Sada Donju mahalu, Karađoz begovu džamiju, Mehmed pašinu džamiju, Ćejvan čehajinu džamiju,  Nusuh - age Vučjakovića, Sevri hadži- Hasanovu, Ali- bega lafe, Franjevačku crkvu, Katedralu… 

Sve hotele, sve crkve, i sve džamije, i aerodrome, škole, bolnice, muzičku školu, gradsko kupatilo, zgradu simfonijskog orkestra, Aluminijski kombinat, Soko, muzeje, mostove…

Rušim sve! Sve!!!

-Treba da uništimo sve što je balinsko i ustaško! Zar nije tako, druže generale?

Ovo je, bre, srpska zemlja! 

Ovo je kolevka srpstva. 

Od Dušana cara, do našijeh dana. 

Slavodobitno zaključuje, s druge strane, netko od njegovih podređenih. 

I srušio je Perišić sve zacrtano. Srušio je u Mostaru Perišić do temelja dvanaest džamija i još dvije teško oštetio. A bilo ih četrnaest. I sve pod zaštitom UNESCO-a. Srušio je Perišić i Franjevačku crkvu Sv. Petra i Pavla iz 1872. i teško oštetio katedralu Majka crkve, Biskupski ordinarijat … Kao i crkve u prigradskim naseljima Cimu, Bijelom Polju, Potocima, Vukodolu, kapelicu u Orlacu… 

Srušio je Perišić, od njih deset, i devet mostova u Mostaru: Lučki most, Titov most, Carinski most, Željeznički most, Most Hasana Brkića, Avijatičarski most itd…itd… 

I teško oštetio Stari most, koji je svjesno granatiran, a kojega su donekle zaštitili daskama i vrećama pijeska, upravo Praljak i njegovi bojovnici.

I rušio je sve. I najavljivao nam je svako rušenje…

 A Haag je, bez imalo grižnje savjesti, amnestirao sve agresore. I to baš na 29. studenog, na bivši dan državnosti, bivše države. 

Amnestirao je i agresiju i zločine sa srpske strane. Jer, nema ni genocida, ni etničkog čišćenja, ni silovanja, ni klanja, ni rušenja, ni paljenja …   

Ali, isto tako, amnestirao je i one bošnjačke zločine, za koje nije nitko ni odgovarao. 

Jer, za njih nema pokolja ni u Trusini, ni u Uzdolu, ni u Grabovici,u Doljanima, u Miletićima, u Maljinama, u Buhinim Kućama, ni u Križančevu Selu.

Ni tamo nema etničkog čišćenja. Nema ni silovanja, ni klanja, ni rušenja, ni paljenja, ni ritualne sječe glava…  

Ništa, ništa nema!!! Ali, više nema ni pomirbe ni suživota.

Pa, tko će, onda, za sve ovo odgovarati? 

NITKO!!! 

Nitko ne će odgovarati! 

Tako su odlučili Veliki. 

I otvorili širom  vrata novim sukobima. 

I zatvorili ih za pomirbu i suživot. 

Jer, zločinci se i sada slobodno kreću, bahate i provociraju žrtve.

 I Perišić se sada slobodno šeće Srbijom. Slobodno šetaju i Šljivančanin, i Šešelj, i Milan Milutinović, i Miroslav Radić i sva njihova bratija… 

Jednima se sudi u Haagu što su , navodno, dijelili B-H, a drugi su nagrađeni, jer su ju stvarno podijelili.

A politička predstava političkog suda je završila. TRAGIČNO. Zavjese su se spustile. Glavni akteri sve prespavali, prebrisali i zaboravili na PRAVDU. 

I na onaj pravi i pravedan pravni tekst.

Pa otišli s pozornice… 

Posramljeni, 

Žigosani, 

Osramoćeni. 

I razgolićeni… 

U svoj svojoj bijedi i licemjerju. I u njihovom siromaštvu… i duha i uma.

Ali, njihova savjest, ako ju uopće imaju, bit će im, jednoga dana,  i porota i suci, za njihov zajednički udruženi zločin. U njihovom haškom udruženom zločinačkom pothvatu. Duboko spremljenom. I skrivenom. U tamnim pretincima, mračnih hodnika Haškog suda pravde. A stvarnog suda Nepravde.

Do Božića bi bio slobodan. No, čast i poštenje mu nisu dopustili- biti nevin a živjeti s tako nečasnom presudom i vječnom stigmom.

-E, pa da znaš,  od danas ne ću više plakati. Čvrsto sam odlučila.

-E, moja Lucija, to kažeš svaki dan od one tragedije!

- Imaš pravo! Istina je, istina. Kažem tako svaki božji dan. Ali, sve mi se čini kako su mi moje odluke bile uzaludne. 

Jer, plačem i danas, i plakat ću i sutra. I tko zna dokle???

Plačem i plakat ću za Velikim Čovjekom. 

Za čovjekom koji je svojevoljno, i pri zdravoj pameti, otišao u smrt. 

Da bismo mi živjeli, životom dostojnim čovjeka. 

U slobodi i slobodni od okova. Kojima su nas namjeravali okovati.

Plačem i plakat ću za čovjekom koji se svjesno žrtvovao da bi Hrvate ponovo probudio iz letargije i mrtvila. 

I, eto, baš zato, iako plačem, nitko me ne će slomiti! 

I baš zato, ne ću se slomiti!!! 

Jer, Domovina se, 

jer Sloboda se … 

Brani

I suzom 

I moćnom riječju

I djelom.

I perom. 

„Ja domovinu imam; tek u srcu je nosim,

I brda joj i dol;

Gdje raj da ovaj prostrem, uzalud svijet prosim,

I... gutam svoju bol!

I sve što po njoj gazi, po mojem srcu pleše,

Njen rug je i moj rug;

Mom otkinuše biću sve njojzi što uzeše,

I ne vraćaju dug“.

Silvije Strahimir Kranjčević

Vera Primorac

Login Form