Što je zajedničko narcisoidnim političarima i "malim tiranima"?

Detalji

Objavljeno: Četvrtak, 27 Veljača 2020 19:11

fShare

Tweet

Ima među nama puno narcisoidnih osoba i onih koji stalno jadikuju. Spaja ih optuživanje drugih i ravnodušnost prema patnjama drugih. Oni koji stalno ismijavaju ili napadaju pojedince i koji su se udaljili od drugih, trebali bi sebi postaviti pitanja jesu li možda zatočenici svoje narcisoidnosti?

Ljudski se život često svodi na grozničavu potragu za užitcima te na egoistično zadovoljavanje instinkata i "subjektivnih potreba, prozvanih nova prava" (De Mattei u knjizi Diktatura relativizma).

Pod naletom internetske revolucije A. Keen opisuje njezine posljedice, koje vode digitalnom narcizmu ili umreženim usamljenicima. Kada smo otvorili Facebook-profil, potpisali smo faustovski ugovor s "digitalnim vragom", To tvrdi web-kritičar Andrew Keen u knjizi Kult amaterizma. " Ovdje izdvajam jedan grafit iz Osijeka (s poučnom porukom): "Gladne nahranite lajkovima - egomanija".

Narcisoidnost u politici

Opijen politikom, narcisoidni autoritarac misli da je svijet stvoren za njega te da se upravo njega za sve treba pitati. On je kritičar svih koji se ne uklapaju u njegovu narcisoidnost. Pribjegava makijavelističkoj politici nebiranja sredstava Narcizamu difamiranju protivnika. Politiku doživljava kao spartansku arenu. Za njega ne postoji kategorija neistomišljenika ili političkog suparnika, nego (unutar)stranačkog neprijatelja. U pravilu, takvi dobivaju lidersku poziciju u stranci, od lokalne do državne razine. Jezgru politički podobnih u svim strankama čine ljudi opijeni "foteljom" i visokom pozicijom (državnog) činovnika. Vole birokratski red i robuju zabludi o vlastitoj nepogrešivosti. Ne drže do novinarskih "piskarala". Odbijaju znanstvene argumentacije jer nezavisni stručnjaci, po njima, šire defetizam. To su intelektualni kauboji koji izazivaju sukobe i šire nesnošljivost. Zarobljenici su demagoške frazeologije u pronalaženju i traženju neprijatelja. Psihoterapeuti koji su radili s takvim - autoritarno narcisoidnim tipovima došli su do njihovih osobina: uvjereni su da sve znaju, dijele savjete, od drugih ih ne žele čuti, franjonetolerantni su, zahtijevaju pokornost, stvaraju napete odnose u komunikaciji, ako nemaju apsolutnu kontrolu nad drugima misle da onda kontrole uopće nema. Autoritarne osobe sklone su cinizmu i/ili podcjenjivanju drugih, na druge gledaju u stereotipima, dijele ljude na "odane" i "neprijatelje", žude za moći i preziru kritičare (vidjeti u Theodor W. Adorno: Autoritarna ličnost). "Od krize je nepodnošljivija bahatost i samovolja vlastodržaca" (Jasmina Popović).

I papa Franjo je svojevremeno apelirao na "bolest" kada apostoli svoje služenje pretvaraju u moć, kada se ulizuju nadređenima radi osobne koristi i (istodobno) demonstriraju aroganciju prema potlačenima. Među bolestima opasnih za čovjeka današnjice papa Franjo (u knjizi Bog je mlad) navodi: taštinu i osjećaj besmrtnosti, (kao posljedice narcisoidnosti), egzistencijalnu shizofreniju - bolest konzumerizma, suparništvo, ravnodušje - gubitak suosjećanja i terorizam trača.

I "mali tirani" nemaju "sluha" za druge

Dječji psiholog Leonard Sax 2015., u knjizi The collapse od parenting, konstatira da današnji roditelji u SAD-u sve po,manje odgajaju. Jedan od važnijih uzroka toga stanja jest to što roditelji djeci dopuštaju da ona odlučuju umjesto njih, pa "se u proteklih trideset godina dogodio velik transfer autoriteta s roditelja na djecu. Ono što djeca misle i što im se sviđa jednako je ili čak važnije od onoga što misle roditelji i što se roditeljima sviđa". Jean Twenge, autorica knjige Epidemija narcizma poručuje : "Ono što počinje kao zdravo samopouzdanje vrlo brzo prerasta u nerealnu sliku o sebi i narcizam. Djecu tretiramo kao odrasle kada su mali, a kada napune 18 ponašamo se kao da su djeca."

Djeca odgajana u zaštitničkom (roditeljskom) okruženju, hvaljena za sve što učine, kojoj se beskrajno popušta u svemu su na putu da postanu neosjetljiva na potrebe drugih.

Prije više desetljeća psiholozi su ukazivali na važnost samopoštovanja kod djece, vjerujući kako je ono najvažnije za razvoj samopouzdanja, samostalnosti i mentalnog zdravlja. Poticali su roditelje da kod djece otkrivaju i potiču njihovu posebnost. No svako pretjerivanje može dovesti do popustljiva odgoja, zamjene autoriteta i narcisoidnosti. Današnji Egoizamtinejdžeri veći su materijalisti i manje zainteresirani za rad od prijašnjih generacija, jer je stvorena kultura koja njeguje narcisoidnost, prenosi Today.com. Tinejdžera koji ne žele naporno raditi sedamdesetih je godina bilo 25%, dok je takvih danas 39%, izjavila je Jean Twenge, jedna od autorica istraživanja i profesorica psihologije Sveučilišta u San Diegu.

Gore navedeno gotovo su u cijelosti podudara s tekstom jedne majke pod naslovom "Odgajamo li egomanijake" objavljen na blogu mamajasamgladan.com, 2018., a referira se na roditeljski odnos prema djeci nekada i danas. Iz njena osvrta o razlikama roditeljskog odgoja prenosim najvažnije dijelove: "Današnja djeca su u centru pažnje, sjede na čelu stola, štoviše, biraju mjesto gdje će sjediti i to im se odobrava. Prisluškuju razgovore odraslih, upadaju u riječ, vode glavnu riječ i glavna su tema razgovora ... Djecu se konstantno zabavlja, ne znaju se sami igrati, vuku za rukav i traže pažnju. Ako im ne pružiš pažnju onda vrište, pa cijela obitelj sudjeluje u smirivanju. Roditelji se svađaju s učiteljima, prijete im otkazima, prijete drugoj djeci, ako im netko u žaru igre dotakne vlastito dijete. Roditelji pljuju pred djecom po učiteljima, tako da se i djeca usuđuju odgovarati učiteljima kad dođu u razred. Pa nestane svakog autoriteta… Djeca su nam tu da ih odgojimo, da ih osposobimo za život, ne zanemarujući svoj. Nikako da im služimo... Kad razgovaram malo s novopečenim roditeljima, svima je zajednička jedna rečenica: ”Najvažnije mi je da mi dijete bude sretno!“… Odgajamo li samožive egomanijake?... Jesam li pretjerala? U svakom slučaju, mislim da nam treba zlatna sredina. Nešto između odgojnih metoda naših roditelja i ovih danas..."

Trendovi u odgoju, kao i odgojni stilovi se mijenjaju. Toga je svjestan i danski pedagog i psihoterapeut Jesper Juul, Tiranikoji je izjavio : "Odgoj djece je za neke kao natjecateljski, profesionalni sport. To je teško izdržati roditeljima i djeci… Prvo su svi htjeli super inteligentnu djecu, sada svi hoće “sretnu” djecu."

Veliki je broj i tzv. "helikopter roditelja" koji stalno kruže oko djece, nastojeći im u svemu udovoljiti, sprečavajući (njihov) najmanji oblik frustracije. To nije dobar način pripreme djece za život. Ovo je glavna tema njemačke psihologinje Jirine Prekop u knjizi Mali tirani. Prekopova ističe da (pre)zahtjevna djeca "ne znaju slušati i imaju stalnu potreba da budu u centru pozornosti". Uočava znakovitu poveznicu: "Poremećena je ravnoteža između prava i obveza, tako da današnja djeca ne dobivaju obveze, nego samo prava, a roditelji su preopterećeni obvezama i odriču se svojih prava." Kritičar popustljivog stila odgoja je i Paul C. Vitz, koji u knjizi Psihologija kao religija – kult samoobožavanja naglašava da takav tip odgoja vodi "širenju egoizma", a obitelj "nije pala na ispitu, već modernizam sa svojim naglaskom na pojedinom i nepromjenjivu pojedincu uhvaćenom u mrežu narcističkih ciljeva". Poznati američki psihijatar Robert Shaw, koji je cijeloga života radio s djecom u New Yorku i Kaliforniji, došao je do zaključka da, ako se djetetu stalno ugađa i ne zna što su zabrane, "ono neće naučiti da i drugi ljudi imaju svoj život, a bez razvijenog osjećaja empatije, dijete neće moći voljeti".

Zaključno: Autor su netolerantni, a često i narcistički tipovi koji dijele savjete, a od drugih ih ne žele čuti, traže pokornost, u razgovoru stvaraju napete odnose, imaju slabu samokontrolu, ali vole kontrolirati druge, podcjenjivanju ih, žude za moći i preziru kritiku. Ovdje se vrijedi prisjetiti upozorenja austrijskog filozofa Karla Poppera, čiju misao za kraj parafraziram: Kada ljudi toleriraju netolerantne to dovodi do totalitarnog društva.

prof. dr. sc. Zlatko Miliša/hkv.hr

• Prethodno
• Sljedeće