Sloboda je dozivala Hrvate, a ne hegemonija

Detalji

Objavljeno: Nedjelja, 12 Veljača 2023 15:14

fShare

Tweet

Istaknuti zagovornici 'ovih prostora' u Hrvatskoj uporno pokušavaju 'dokazati' kako se pod tim imenom krije puna i jedina istina 'o nama', a da su hrvatska povijest i moderna hrvatska država tek dijelom izmišljene slike, 'svojevrsno mitsko biće' koje ne pripada realnom, nego svijetu mašte, zamišljanja i nadrealnoga.

Iz te je vizure istinito, obvezujuće, važno i perspektivno samo ono što je oblikovala komunistička zamisao i velikosrpska vizija jugoistoka Europe.

Neki se ljudi, vjerojatno, ne će ni iznenaditi kad čuju da je velesila, trenutno u osvajačkom pohodu na Ukrajinu, s razumijevanjem primila najavu da će joj sankcije uvesti i država koja to do sada nije htjela učiniti. Značenje vijesti o mogućoj novoj odluci, njezinoj provedbi i razumijevanju za tu promjenu, donekle je ograničeno razinom povjerenja u pouzdanost i istinoljubivosti vladajućih struktura iz kojih dolaze. Ne ćemo zbog spomenute najave citirati srpskoga pisca D. Ćosića, jednoga od sukreatora srpskih osvajačkih planova iz Memoranduma SANU: "Laž je vid srpskog patriotizma i potvrda naše urođene inteligencije./.../ Laž je srpski državni interes". Razlog tomu citatu je nastavak ovoga teksta. Napisao je, naime D. Ćosić i težih riječi o odnosu prema istini u svijetu svoga naroda, ali nam se čini neprimjerenim sve Srbe opteretiti na takav način.

Nagrade za sankcioniranje Rusa

Odjek spomenutih najava o uvođenju sankcija lako je opaziti i u Zagrebu, zapravo u onom njegovom dijelu koji se ni nakon trideset godina nije adaptirao na novu hrvatsku stvarnost. Kao da su počele pripreme za vrijeme kad u našoj blizini više, navodno, ne će biti državnih politika koje podupiru agresiju na Ukrajinu. 'Nagrade' Srbima za Vučić Putin'sankcioniranje' Rusa, mogle bi opet krenuti s hrvatskoga računa, kao što je i Papa htio, žrtvujući Stepinca, doprijeti do Kirila. Nakon prvih znakova da bi i istočni susjed mogao uvesti sankcije Rusiji, u dnevnim novinama koje izlaze u Zagrebu, vraćaju se jeziku prvoga vala 'detuđmanizacije'. Opet se stranice pune 'ovim prostorom', a otklanja geopolitičko razlikovanje Republike Hrvatske, države koja je morala ispuniti brojne uvjete da bi postala punopravnom članicom euro-atlantskih saveza i, s druge strane, Srbije koja se usmjerava prema drukčijim načelima i drukčijim društvenim vrijednostima. Ne mislimo vrjednovati te različite politike, nego samo konstatirati da one postoje, pa se u javnom prostoru ta činjenica ne može ignorirati. Prošlo je vrijeme kad je Srbija 'ove prostore' uzimala sferom definiranom u Memorandumu.

U razgovoru sa srbijanskim novinarom, večernjakovac više puta, već u pitanjima koristi termin 'ovi prostori' kako bi 'uklonio' granice između različitih zajednica, naroda, politika i država'. Pita sugovornika: "Zašto na ovim prostorima tako dugo opstaju jedni te isti politički koncepti, gdje je defekt"? (Večernji, 28.2.2023). Jedni te isti? Od 1990. kad su Hrvati izabrali demokratsku vlast, a u Srbiji režim komunističkoga vođe S. Miloševića nastavio kao da se oko Berlinskoga zida ništa ne događa, to nije isti 'prostor', nego je dio toga prostora bivše SFRJ, ako tako žele zvati Srbiju, posrbio JNA i krenuo u osvajački rat, Garašaninovim smjerom prema zapadu.

Prostori i jezici

Ne ćemo nabrajati što je dalje bilo 's jednim te istim političkim konceptom', od Vukovara i Srebrenice do Kosova i Haaga. Mogli bi pitati: uvodi li isti 'politički koncept' Hrvatsku u EU i NATO, a Srbiju u vrlo uski krug država koje podupiru Putina u agresiji na Ukrajinu (neovisno o 'sankcijama')? Ili su to bitno različiti politički koncepti? Potpora Putinu dolazi s 'onih prostora' koji se zovu Vučićeva Srbija. Čini nam se da navodi o 'istim političkim konceptima', Dejan Jovićpokazuju potpuno pomanjkanje ikakva poštovanja prema činjenicama. To nikako ne znači da ne odobravamo približavanje 'onih prostora' svijetu europske povezanosti. Spomenuli smo jedan razgovor za novine, a 'ovih prostora' je u ovdašnjim medijima sve više.

Iz kruga ljudi koji žive 'na ovim prostorima' i govore 'zajedničkim jezikom', birani su aktivisti koji danas, nakon školovanja i doškolovanja u specijalnim učilištima, žele upravljati Hrvatskom. U tim su se gnijezdima opilila mnoga sorosovska jata. U središtu njihove pozornosti je i dalje 'klasna' i 'proleterska' internacionala. Zapravo napravljen je i korak naprijed. Zauzimanje za države s granicama i poštovanje tih granica, već se uzima nepodnošljivim reliktom svijeta kakav je nekad bio. I Putin oružanom silom pokazuje svoje razumijevanje međunarodno priznatih granica. Teoretičari 'ovih prostora' priznaju samo dvije dimenzije postjugoslavenske stvarnosti: poraz agresorske Miloševićeve vojske 1995. nazivaju progonom Srba zbog etničke pripadnosti, a samostalnu hrvatsku državu , (kad) ako već nije ustaška, nazivaju dijelom izmišljene (mitske) povijesti naroda Hrvata. Tako je, u tom 'zajedničkom jeziku', nakon svih predratnih, ratnih i poratnih drama, ostalo samo "etničko čišćenje i onaj posthistoricistički mit o Hrvatima iz stoljeća sedmog koji, eto, trinaest stoljeća sanjaju nezavisnu državu". (D. Jović).

Ozbiljenje mitske čežnje Hrvata

Ipak, o čemu D. J . govori? Hrvati su dosanjali san o vlastitoj državi koja je po nekim postignućima već u samom svjetskom vrhu. Žive mirno sa zapadne strane schengenske granice, u okruženju u kome su živjeli do 1918. To su njihovi povijesni prostori. Njihove nade su se iz mitskih preselile u sfere realnoga svijeta. Možda zagovornici drukčijega pogleda na život i pojmu mita pripisuju neko drugo značenje. Mit je i prema enciklopedijskoj natuknici riječ, govor, priča 'o nadnaravnim radnjama bogova ili junaka koje su utemeljile neku kulturu'. Prepričavanje je u usmenoj predaji bilo 'ritualni događaj sa svrhom obnavljanja kolektivnoga pamćenja i osjećaja pripadnosti matičnoj cjelini. Mit se u suvremenim teorijama često razumije kao poseban način prenošenja poruka, kojima je cilj predstaviti moralne vrijednosti, kao da su prirodno stanje svijeta, iako nije namjera onoga tko ga prepričava opisivati prirodno stanje stvari, nego prenositi poruku. (R. Barthes).

U hrvatskoj je narodnoj zajednici, žudnja za slobodom i samostalnošću dobila mnoge mitske forme. Među Hrvatima je to čeznuće stoljećima čuvano, paženo i maženo, u pjesmi, priči i na različite druge načine, kao što se i među drugim narodima čuvala ideja o zajedništvu, maglovitom početku i svijetlom danu koji će jednoga dana osvanuti. D. J., u tumačenju hrvatske povijesti, ide drugim stazama. On uzima da je mit samo obmanjujuća, neistinita riječ. Kad D. J. kaže da je i hrvatska država i volja Hrvata da stvore svoju državu, da je i hrvatski oslobodilački rat, samo mit, neistina koja se ne slaže sa zbiljom, onda na površini ostaje samo tvrdnja da ništa od toga što nabraja uopće ne postoji u 'realnom' svijetu.

Politolog i hrvatska država

Pokušat ćemo još malo promotriti stvarni sadržaj tih upornih pokušaja preoblikovanja naše nedavne prošlosti i aktualne stvarnosti. S jedne je strane omalovažavajući govor o hrvatskoj povijesti, a s druge zaobilaženje svakoga govora o uzrocima rata (1991.-1995.) u Hrvatskoj. (Ako se ne udovolji zahtjevima o životu svih Srba u jednoj državi, njihovi su vjerski i politički prvaci 1991. zaprijetili odlaskom Srba iz Hrvatske, a nakon poraza 1995. taj odlazak su i organizirale pobunjeničke srpske 'vlasti' koje su ratovale protiv Hrvata. A onda su svoj propali projekt o svim Srbima u jednoj državi, nakon svega, nazvali 'etničkim čišćenje' i 'progonom'. A o progonu stotina tisuća Nesrba s prostora, koje je okupirala 'krajinska' vlast, u tim se debatama niti ne govori, ili se tek usput spominje.) 'Mit o (hrvatskom, op.ib) referendumu' (1991.), u interpretaciji D. Jovića, zbog svoje stvarne i simboličke važnosti, zaslužuje više pozornosti.

Od srpskoga poraza 1995. na ovamo, teoretičari iz sorosovske škole mišljenja, čine sve kako bi stvarnost RH prikazivali u mračnim tonovima, u kakvim ih prikazuje i znatniji dio srpske javne scene, ne propuštajući u bilo kojoj prilici upozoravati na ustaštvo kao hrvatsku univerzalnu i transvremensku nacionalnu značajku i krivnju. I osamdeset godina nakon poraza ustaškoga režima 1945., službena Srbija 2022. hrvatsku vladu A. Plenkovića naziva ustaškom. Svijet pokušavaju uvjeriti da je spominjanje bilo kakvoga drugog stvarnoga izvorišta i oslonca hrvatske države, tek prazni zamišljaj. Istom se retorikom služila i memorandumska Srbija. Mitskom svijetu pripisuju i, kako pišu, tzv. Domovinski rat, mitom nazivaju njegovo trajanje, mitska je stvarnost i odluka hrvatskih državljana da će živjeti u svojoj državi, iskazana na referendumu iz svibnja 1991. (D. Jović). Teoriji o toj mitskoj stvarnosti hrvatske države, drugi 'teoretičar' (B. Buden), dodaje i navodne 'ideološke temelje' na kojima počiva, koje onda s posebnim žarom pokušava 'dovesti u pitanje'. Kakav 'znanstveni' entuzijazam!

Ne-jugoslavenski i ne-komunistički svijet

Zamisli su razgovijetne: ako hrvatski temelji ne spadaju u mitsku stvarnost, kao što tvrdi D.J., onda spadaju u drugu sferu nerealnoga, u ideološku sferu, što tvrdi B.B. Što bi moglo biti 'ideološkim' temeljem hrvatskoj državi, kakvog ne poznaju druge članice, recimo, EU-a: državljani, teritorij, suverena vlast? Ideologija je, izvorno, nauk o idejama, a u referendummarksizmu je razumiju kao iskrivljenu i lažnu svijest koja izražava interes buržoazije. U čemu je, onda, ideologičnost temelja hrvatske države?

Koja bi 'iskrivljena i lažna svijest', govoreći lenjinskim jezikom, izražavala 'interes vladajuće klase ili političke skupine' kad je 1991. glas za samostalnu hrvatsku državu dalo 93,24 % birača, a referendum organizirala politička stranka osnovana tek godinu dana ranije. Koju su 'iskrivljenu i lažnu svijest' propagirali komunisti od 1945. da je toliko utjecala na rezultate hrvatskoga referenduma 1991.? Nakon prvih slobodnih izbora 1990., pobjednička je stranka u Hrvatskoj (HDZ) na vlast došla tek nekoliko mjeseci prije referenduma. Do prvih višestranačkih, slobodnih izbora, živjelo se u svijetu polustoljetne zabrane svakoga političkoga djelovanja, izvan patronata komunističke partije. 'Ideologičnost' temelja hrvatske države, kakvu drugi ne poznaju, postoji samo u umu opterećenom komunističkom baštinom. A upravo taj 'kreativni' um, gledajući medijski prostor u RH, još uvijek nastoji biti važni tumač hrvatske stvarnosti. Takav ('nelustrirani') moralni profil je posve odgovarao narudžbama inozemnih 'investitora'.

Malo znače činjenice i neprijeporna istina da hrvatska država danas pripada ne-jugoslavenskom i ne-komunističkom svijetu. Ona već tri desetljeća ne spada u državno-političku sferu koju 'nostalgičari' nazivaju 'ovi prostori', niti se nalazi na karti pod takvim nazivom. To što se pojedini ljudi i grupe javno zauzimaju baš za napuštene društvene vrijednosti, uključujući izražavanje zamišljene pripadnosti, znakom je demokratskoga društvenoga okruženja. Hrvatskoj se euroatlantskoj, demokratskoj perspektivi i sad, kad je postala izabranim putem u budućnost, pokušava suprotstaviti putinovsko-vučićevska koncepcija kao da smo još uvijek u Lenjinovu ili Rankovićevu zagrljaju. Mit o kome govore, mogla bi biti samo drukčija civilizacijska i duhovna baština. O ulozi laži u svemu tomu već su dovoljno rekli srpski pisci. Svoje laži, zablude i agresivnost, najčešće opravdavaju 'kultom ugroženoga Srbina' koji su i u Hrvatsku importirali već krajem 19. stoljeća.

Potraga za argumentima

U to su vrijeme počeli ozbiljno plaćati i svoje špijunske agenture u našoj zemlji. Srpski su patrijarsi u mnogim prilikama govorili da je Srbija svugdje gdje žive Srbi, a patrijarh Irinej je i 2017. tvrdio da je srpsko stradanje u prošlom stoljeću nadmašilo stradanja armenskog i židovskog naroda. Prema njihovu sudu, onda su i srpska prava na razini te žrtve. Na prvo mjesto stavljaju 'prava' na veći dio hrvatske zemlje. Ali to je već više od stotinu i pedeset godina na Marulićpopisu srpskih želja. Uz to su išle i tvrdnje da su Hrvati samo pokatoličeni Srbi (pa ipak su na njih slali migove, topove, Šljivančanine i Mladiće), da nemaju svoga jezika ni svoje književnosti, pa je i u Marulićevoj knjizi iz 1521., valjda samo pogrješkom, navedeno da je "u versih harvacki složena″. Zagovornik ideje o hrvatskoj državi kao 'mitskom biću' posebnu važnost pridaje 'mitu o referendumu'. Kao da vjeruje da će uspjeti u svom naumu njezina ozbiljnoga potkopavanja, ako joj destruira prvi oslonac - volju hrvatskoga naroda koja je izražena na referendumu 1991.

D. J. polazi od toga da referendum iz 1991. krivo prikazuje raspoloženje hrvatskih ljudi prema dva osnovna pitanja: o samostalnoj hrvatskoj državi i, prema drugom pitanju o konfederaciji kao potencijalnom obliku novih jugo-slavenskih povezivanja. Pouzdanje mu, kako piše, daje istraživanje o 'preferenciji građana' koje je u travnju 1990. u Zagrebu proveo Fakultet političkih nauka (znanosti), uoči prvih višestranačkih izbora na uzorku od 2.608 (dvije tisuće šesto i osam) ispitanika s područja cijele Hrvatske.

Dva i pol milijuna prema dvije i pol tisuće. Prema tom istraživanju,10,66% ispitanika podržalo je zamisao "da se Hrvatska treba odcijepiti i postati samostalna država, neovisno o tome što će biti s drugim dijelovima Jugoslavije”, dok je 51,66% ispitanika bilo suglasno s tvrdnjom “da bi se Jugoslavija trebala organizirati kao konfederacija samostalnih republičkih država, koje bi po potrebi stvarale zajednička tijela i slobodno se dogovarale oko zajedničkih poslova.” Dakle, u istraživanju je sudjelovalo 2.608 ispitanika i istraživači s Fakulteta političkih nauka. U svibnju 1991. u državnom referendumskom 'istraživanju' sudjelovalo je 3.051.881 (tri milijuna pedeset i jedna tisuća i osamsto osamdeset i jedan) državljanin s pravom glasa (prema Izvješću Republičke komisije za provedbu referenduma od 22. svibnja 1991., na referendum je moglo, na temelju biračkih popisa, izaći 3.652.225 birača). Politolog uspoređuje rezultate ispitivanja stavova i raspoloženja tri milijuna prema dvije i pol tisuće ljudi, kako bi uvidio koji je odgovor mjerodavniji za hrvatsku budućnost. I izabrao je rezultate istraživanja FPN-a.

Od 3.051.881 ljudi koji su pristupili izjašnjavanju, a to je bilo 83,56% ukupnoga broja upisanih, 2.845.521, dakle 93,24%, je dalo svoj glas samostalnoj i suverenoj državi (u 'politološkom' ispitivanju za tu je varijantu bilo 10.66% ispitanih). U hrvatskom je referendumu 'protiv' bilo 126.630 glasova ili 4,15 %. Posve je besmisleno, zapravo redikulozno, dovoditi u sumnju referendum iz 1991., zbog propagandnih pokušaja s FPN-a, u izborno vrijeme 1990. i navoditi rezultate tih 'istraživanja' kako bi se osporavali rezultati iz svibnja 1991. Usporedba omjera glasova (3.051.881 i 2.608) više nalikuje provokaciji i iživljavanju. .

Oružana pobuna i legitimitet 'vlasti'

Istraživač se ni tu ne zaustavlja, nego hrvatski državni referendum uspoređuje s 'referendumskim' djelovanjem pobunjenih Srba u Kninu ('država' krajina, nasuprot hrvatskoj državi). Tumači da paralelno s pobjedom nacionalističke i antikomunističke opcije na hrvatskim izborima, te uz pomoć velikosrpske propagande, jačaju međuetničke tenzije i Saodolazi do pobune dobrog dijela hrvatskih Srba. Ne spominje da je 'jačanje tenzija' posljedicom huškanja na rat, pokušajem da se na različite načine izazove uporaba prisile legalnih tijela vlasti, izazovu oružani sukobi i porazi Hrvatska, koja se u to vrijeme nije imala čime braniti. Pobjedi hrvatske 'nacionalističke i antikomunističke opcije', prethodio je Memorandum SANU, Miloševićev udar na SFRJ, turneje s 'moštima cara Lazara', pobuna na Kosovu, ukidanja autonomija pokrajinama...

Taj drugi referendum koji D. Jović ne problematizira, niti ga stavlja u sferu bilo kakve mitske stvarnosti, organiziralo je Srpsko nacionalno vijeće u RH (19. kolovoza 1990), skoro godinu dana prije hrvatskoga referenduma, kao formalno pokriće za odmetništvo Srba u RH. Općine s većinskim srpskim stanovništvom proglašavaju 'autonomiju Srba u Hrvatskoj' 30. rujna 1990. Nekoliko mjeseci kasnije, 21. prosinca 1990., u Kninu usvajaju ustav i proglašavaju tzv. SAO Krajinu. Sve je to prethodilo i hrvatskom referendumu i usvajanju novoga hrvatskoga ustava.

U istraživanju FPN-a, znatnu je potporu ispitanika dobila ideja o mogućoj konfederaciji, umjesto tadašnje jugoslavenske federacije. Pet puta više njihovih ispitanika izjasnilo se za konfederaciju (51,66%), nego za hrvatsku samostalnu državu (10.66%). I na jednom listiću hrvatskoga referenduma postoji pitanje o konfederaciji, ali politolog nije zadovoljan 'tretmanom' toga pitanja: 'Jeste li za to da Republika Hrvatska ostane u Jugoslaviji kao jedinstvenoj saveznoj državi (prema prijedlogu Republike Srbije i Socijalističke Republike Crne Gore za rješenje državne krize u SFRJ)?'

Hrvatska borba protiv hegemonije

Na pitanje o ostanku Hrvatske u jedinstvenoj saveznoj državi, ukupno je odgovorilo 3.051.881 glasača ili 83,56 % od ukupnog broja registriranih glasača. „Za“ je glasovalo 164.267 glasača ili 5,38 % izašlih na referendum. „Protiv“ je glasovalo 2.813.085 glasača ili 92,18 posto izašlih. Istraživač Dejan Jović, nakon usporedbe je ovo zaključio: "Stoga, o jednoznačnom i besprijekornom izrazu želje hrvatskog naroda svakako ne možemo pričati - jer bismo time negirali sporove oko referenduma." (Bilten, regionalni portal, 27.7.2020). Zanemarimo drugi dio te rečenice, jer nema veze s prvim. U prvom dijelu D. J. poriče želju hrvatskoga naroda za vlastitom državom, 'jednoznačno i besprijekorno izraženu'.

To je njegov stav i njegov oblik otpora. Možda, ipak, 93,24 % ljudi s pravom glasa, koji su se izjasnili za samostalnu državu, doista predstavlja izraz demokratske volje. Jednoznačan, svakako, jest. Uz to objašnjava da su hrvatske tvorbe mitova u funkciji 'konstruiranja hegemonijskog', poželjnoga prikaza povijesnih događaja, a nepoželjni se sklanjaju i brišu. Osnovni je cilj potvrda 'tisućljetnog sna hrvatskoga naroda o samostalnoj i suverenoj državi'.(!!!). Potvrda sna!? Kao da je tko sumnjao u taj san, (ako se snom nazove okrenutost Hrvata prema svijetu slobode). Kao što su, recimo, Francuzi okrenuti tom svijetu.

Hrvatima nije trebao 'hegemonijski prikaz' vlastite prošlosti, jer se nacionalno biće i oblikovalo uz povijesna sjećanja koja se prenosilo na različite načine, pa i kroz mitske prikaze, kako je to bilo i kod drugih naroda civilizacijskoga i kulturnoga kruga kome su pripadali. Hrvatima nisu trebali mitovi koncem 20. stoljeća kad je već prošlo toliko vremena od kad su od naroda postali nacijom, političkim narodom. Nije im trebala dominacija nad drugim, nego oslobođenje od dominacije drugih. Prikaz D. Jovića želi izvrnuti činjenice, pa pokušava iznijeti da su Hrvati u Jugoslaviji imali hegemonijsku prevlast.

Mir i slobodna Hrvatska

Sloboda je dozivala Hrvate, a ne hegemonija. U postkomunistički su svijet oni ulazili kao duhovno i politički oblikovan europski narod. I nisu trebali postati ono što nikad nisu bili. Osvajači su imali drukčije zadaće. Njima su trebale mitske konstrukcije kako bi prikazali da je njihovo sve ono što su htjeli osvojiti, da im pripada nadmoć i prevlast jer su brojčano veći. A hrvatska se moderna nacija razvijala kroz suprotstavljanje stranim hegemonijama, austrijskim, hrvatska zastavamađarskim i srpskim. Njezine su težnje bile usmjerene prema stvaranju vlastite nacionalne države na hrvatskoj zemlji. Svijet slobode je bio jedini prihvatljivi 'narativ'. Hrvati nisu tisuću godina 'sanjali' državu, nego su toliko, i još više, bili ono što jesu i što žele biti i ubuduće, na javi i u snu - svoji na svome. Doista su, u vrijeme kad je bio vrlo blizu raspad Jugo-slavije, govorili i o konfederaciji. I, prema mnogim svjedočenjima, prihvatili bi je ako bi to rješenje pomoglo izbjegavanju rata. Ali Srbi su uporno ponavljali da oni neće prihvatiti nikakvo rješenje osim države u kojoj će živjeti svi Srbi zajedno.

To u ovom tekstu ne treba podupirati hrpama novih svjedočenja. Ako srbijanske vlasti ponavljaju da ne žele povezivanja kakva predlažu 'zapadne republike' onda treba voditi računa o toj važnoj činjenici. Zapadne republike nisu imale ni mogućnosti, a valjda ni volje, da bi Srbe utjerivali u - konfederacije. S druge strane, oni su imali dovoljno i volje i oružja da bi Hrvatima pokušali odrediti što je njihovo, a što nije. Franjo Tuđman: "Mi smo predlagali da do toga cilja dođemo bez rata, da se jugoslavenska kriza riješi preobrazbom federacije s kojom nitko nije bio zadovoljan, a naročito ne hrvatski narod, da se riješi na taj način da stvorimo savez suverenih država u kome bi Hrvatska bila suverena sa svojom vojskom, svojom monetom i svojom diplomacijom. Nisu prihvatili.”(24.5.1992.).

Opet su se umiješali

Iz današnje je perspektive lako vidjeti da je novi boj za Hrvatsku započeo već nakon Oluje. Ali ovaj je put prijetila ugroza od drukčijega osvajanja. Bitka se premjestila na drugu razinu. Utiskivanje 'osvajača' u sve pore državnoga Tuđman sprovodživota nije dugo trajalo, a prvi su se rezultati vidjeli kratko nakon Tuđmanove smrti. Narav optuživanja, u odnosu na predratnu i ratnu, nije se bitno promijenila. Moćne sile nisu htjele izgubiti položaje na jugoistoku Europe. Strateške aspekte ostavljajmo upućenijima, a zbivanja na javnoj, svakodnevnoj sceni mogli su vidjeti i slabije informirani. Prva je poruka, pišu neki autori, poslana s Tuđmanova sprovoda, a druga s izbora koji su slijedili.

Malo ljudi u Hrvatskoj zna da se Soros izravno umiješao u hrvatsku politiku nakon Tuđmanove smrti, podupirući, na parlamentarnim i predsjedničkim izborima, povratak 'bivših' jugokomunista na vlast, a Mesića za Tuđmanova nasljednika. Bez njegove 'nevidljive' pomoći preko sponzoriranih medija, nevladinih udruga i aktivista koji su imali presudan utjecaj na rezultate, Račan i Mesić te izbore ne bi mogli dobiti. Naime, u posljednjim godinama Tuđmanova života, hrvatski narod suočava se s pojačanom kampanjom soroševih i udbaških medija o HDZ-u kao zločinačkoj i kriminalnoj organizaciji. Pridružili su im se i 'spavači' iz komunističkih i jugoslavenskih struktura, koji su se nekoliko godina bili pritajili, a lustraciju nisu dočekali.

Rat i hrvatska država

D.J. piše da je rat temelj suvremene hrvatske države, koje bez oružanoga konflikta ne bi bilo. Zašto? Zbog toga što Hrvati nisu imali pravo na državu, ili zbog toga što im je netko to pravo htio oteti - ratom? 'Trijumfalno' konstatira da 'proglašenje nezavisnosti 25. lipnja 1991. nije dovelo do njezina priznanja'. (D. Jović, Autograf.hr, 5.3.2016.). Doista, teoretičar je u pravu: suverena hrvatska država priznata je tek nakon sedam (7) mjeseci, u siječnju 1992.

Ono što se nije uspjelo ratom, pokušalo se ostvariti na druge načine. 'Detuđmanizacijom' se prikrivala osnovna svrha udara. Povjesničari će vjerojatno odrediti preciznije vrijeme početka organiziranih akcija i velikih ulaganja stranoga kapitala u različite novoosnovane ili već postojeće institucije i projekte. Hrvatsku su pokušavali okrivljavati na različite načine, od Haaga do ponavljanja optužaba za 'neiskorjenjeno i neiskorjenjivo' ustaštvo, koje su se pripremale u beogradskim memorandumskim radionicama. Uz neuništene stare agenture, aktivirane su i nove, posebno u medijskom prostoru. Putinovsko krilo na Jadranskom moru znatno bi mijenjalo strateške odnose. Sadašnje geopolitičko pozicioniranje hrvatske države unutar euroatlantske alijanse, najbolje pokazuje kako bi ovaj dio svijeta danas izgledao da su se ostvarile temeljne zamisli 'detuđmanizatora'.

Ivan Bekavac/hkv.hr

• Prethodno
• Sljedeće