Narodi se uzdižu nad države

Detalji

Objavljeno: Subota, 03 Svibanj 2025 18:08

fShare

Tweet

Ovaj se osvrt kao i većina mojih novijih osvrta isto bavi jednom od bitnih značajki današnjeg svijeta. Osvrt se bavi potvrdom naroda, koji jedan za drugim izranjaju iz svojih država, koje oni uvelike nadrastaju. Potvrda naroda ili životnih zajednica rezultat je globalizacije koja se, ponovit ću, nije sastojala samo od globalizacije poslovanja korporacija, nego i od globalizacije naše vrste

koja je dosad bila upretinčena u kapitalističke države, kojima je upravljao svjetski privatni kapital. Globalizacija je od naše vrste napravila politički organizam.

Državama u koje su bili zasužnjeni narodi već je nekoliko stoljeća vladao privatni kapital koji se bio nakupio i usredotočio u takvoj mjeri, da je iz jednog mjesta bio zavladao cijelim svijetom. Kapitalizam je urođena (endemska) europska pojava. Od uspostave prvih civilizacija – koje su zamijenile izvorne zajednice prije kojih 6.000 godina – postojali su mnogi i različiti politički sustavi kao što su nasljedne i izborne kraljevine, kneževine, carevine, osobni (personalni) savezi, federacije, konfederacije, jedinstvene višenarodne države, složene višenarodne države, zajednice vjernih, plemenski savezi i druge vrste političkih zajednica.

U svim takvim političkim zajednicama ljudi su smatrani podanicima vlasti. (U engleskom jeziku se za podanika rabi riječ „subject“, što se u hrvatskom jeziku kaže „podmet“.) Povijest je zabilježila velike i ponajviše dugovječne carevine: egipatsku, akadsku, asirsku, babilonsku, perzijsku, kinesku, carevinu Aleksandra Makedonskoga, bizantsku, meksičku, carevinu Inka, arapsku, svetu rimsku, osmansku, rusku i druge.

U nizu revolucija izvedenih u osamnaestom, devetnaestom i dvadesetom stoljeću uspostavljene su republike, demokracije ili demokratske države. Ipak, od demokracije ili narodovlašća nije bilo koristi za ljude, jer bi takvim državama na Zapadu zavladao kapital, a na Istoku komunistička ili socijalistička ideologija. [Uma (ummah) ili zajednica vjernih, koju je uspostavio prorok Muhamed (570.-632.) bila je teokracija ili vjerska (ideološka) država, koja se je poslije prorokove smrti prometnula u višenacionalnu jednovjersku carevinu.]

Pojava kapitalizma upravo u Europi bila je uvjetovana europskom prošlošću i neobičnim načinom političkog upravljanja Europom, koja je kasnije stoljećima upravljala svijetom, a da u njoj nikad nije bilo prave središnje vlasti. Europu su izvorno naseljavali jednostavni narodi, ali i mnoga plemena. Ona je postala kakvom-takvom političkom tvorevinom temeljem rimskih osvajanja zatečenih naroda i plemena. Rimljani su Europu počeli osvajati s krajnjeg zapada u Galiji i s krajnjeg istoka počevši od Grčke i preko Crnog mora. (Rimljani su bili osvojili Daciju ili današnju Rumunjsku.) Nisu se ufali prodirati u srce Europe preko Alpa.

Car Dioklecijan (284.-305.) napravio je ozbiljne preinake rimskog političkog sustava jer je carevina koju je naslijedio bila u teškom stanju u kakvo bi s vremenom zapale i mnoge ranije i kasnije carevine. Rim se je bio previše proširio da bi konstantincarske financije mogle održavati golemu prijevoznu podlogu carevine. Radi lakšeg upravljanja carevinom, Dioklecijan ju je podijelio u dva dijela, a da namakne prihod on je gradove opteretio porezima, koji gradovi nisu mogli podnijeti. Dioklecijan je zapravo ubrzao propadanje carevine, posebice njezina zapadnog dijela, u kojemu je bio lijeni, ali i zahtjevni Rim.

Zapadni Rim nije spasila ni Konstantinova nagodba s kršćanima 313. godine, koje je Dioklecijan gorljivo progonio. Istočni dio carevine. Bizant, je opstao jer je svoj prostor imao na okupu, a zapadni Rim se slomio 476. godine. Zapadni dio carevine se rasuo, ali ne na pokrajine, kolonije, narode ili plemena, nego na obiteljska gospodarstva (OPG). Sa Zapadnim Rimom se je slomila i carevinska Katolička crkva koja je od ranih dana katolištva imala središnjicu upravo u Rimu.

Slom Rima donio je dvije velike novine. Prvo, došlo je do goleme preobrazbe u Crkvi, u kojoj je nadvladala izvorna struja Isusa iz Nazareta. Drugo, i to zahvaljujući preobrazbi u Crkvi, Europa je postala samostalnom političkom cjelinom, iako se je njezino pučanstvo sastojalo od brojnih izvornih i još brojnijih doseljenih naroda. U Europi kao političkoj cjelini došlo je do podjele vlasti. Crkvi je prirodno pripala briga za sustav uvjerenja, ali i prava politička uloga jer nije bilo druge ustanove koja je imala primjerenu upravnu i komunikacijsku mrežu. Crkva se prihvatila politike silom prilika. Posebnost Europe je bila i u tomu što je ona bila cjelinom pod političkom vlasti Crkve koja nije imala vojsku kao što ju je imala zajednica vjernih Muhameda iz Meke, koji je bio glavni zapovjednik vojske.

Velikašima, zemljoposjednicima ili feudalcima pripali su zaštita i gospodarstvo koje se je ponajviše sastojalo od poljoprivrede. Zaštita i gospodarstvo morali su biti raspačani zbog slabog i sporog prijevoza, koji je onemogućivao postavljanje gospodarstva i trgovine na prostore šire od vlastelinstava. Nekadašnja carska prijevozna i komunikacijska benediktincipodloga bile su sračunate na osvajanje dalekih bogatih prostora preko mora. Nisu li prve civilizacije bile u Egiptu i Mezopotamiji? (Crkva je također raspolagala zemljom i kmetovima.) Tako su bila podijeljena sva četiri izvora vlasti ili utjecaja. Ipak, za Europu je bilo bitno to da je ona imala svoju središnju političku vlast i jednu vjeru.

Zamašnjak preobrazbe Crkve i preobrazbe europske poljoprivrede činio je red benediktinaca koji je utemeljio Benedikt iz Nursije (Benedetto da Norcia, 480.-547.). Benediktinci su do jedanaestog stoljeća utemeljili 37.000 opatija i samostana. Benediktinske opatije bile su dragovoljni radni logori.

Benediktinci su bili pravi poduzetnici u poljoprivredi i u obrtu. Uveli su plodored, ali su i na druge načine povećavali prihod sa zemlje pa su uspjeli nahraniti gladnu Europu. U šestom stoljeću dva zrna posijana u zemlju davala su tri zrna na klasu, a u jedanaestom stoljeću od jednoga posijanog zrna četiri su bila na klasu. Benediktinci su imali geslo Ora et labora, ali se malo zna da im je pravilo reda zabranjivalo propovijedanje. Benediktince je njihovo pravilo prisiljavalo da i domaće i doseljene narode na katolištvo obraćaju samo dobrim primjerom.

Europi je povećanje prihoda sa zemlje ili stvaranje „viška vrijednosti“ omogućilo podjelu posla. Uz poljoprivrednike, koji su bili „sami svoji majstori“, pojavili su se novi stručni ljudi: obrtnici, trgovci, liječnici, učitelji, pravnici, mjernici i drugi, koji su s vremenom svoja naselja podizali na velikaškim posjedima. Tako su u jedanaestom stoljeću nastali prvi novi gradovi od sloma Rima. Međutim, velikaši su počeli svojatati i nove gradove, koji su bili podignuti na njihovoj zemlji. To je izazivalo sukobe između novih gradova i velikaša – Gradeca i Kaptola u Zagrebu – ali i potrebu stvaranja nove političke vlasti na prostoru širem od jednog velikaškog posjeda, koja bi nadzirala i nove gradove i velikaške posjede.

Tako su se u Europi pojavili kraljevi koji su se novačili među jakim velikašima i njihove kraljevine kao političke zajednice ili države. Od jedanaestog stoljeća kraljevi su počeli od Crkve preuzimati političku vlast tako da je Crkvi ostajala samo BIZANTbriga za vjeru. Crkva je imala veliku ulogu u školstvu, zdravstvu i u dobrotvornom radu, ali i u vođenju velikaških i kraljevskih ureda. Papa Inocent III (1198.-1216.) povukao je svećenstvo iz velikaških i kraljevskih upravnih ustroja i tako de facto razdvojio Crkvu od sustava vladanja, iako je Crkva nastojala zadržati politički utjecaj rabeći diplomaciju. Crkva nije nikad imala vojsku, koja je bitno sredstvo politike. Vojnom silom su raspolagali velikaši i kraljevi.

U Europi su kraljevi postajali poduzetnicima, koji se su brinuli za sigurnost putovanja i prijevoza, za gradnju zaštitnih zidina oko gradova i dvorova, za trgovinu i obrt, za međunarodnu trgovinu, za isušivanje močvarnog tla i obranu od poplava, za ceste i plovne rijeke. Međutim, europski kraljevi su neprestance ratovali. Crkva ih je nastojala miriti kao što je prije mirila velikaše. Crkva se je brinula za mir i prije utemeljenja Ujedinjenih naroda 1945. godine.

U nekim dijelovima Europe u četrnaestom i petnaestom stoljeću kraljevska vlast je bila slaba. To se je prvobitno odnosilo na Sjevernu Italiju i Jadransko more, u kojemu je i utjecaj Bizanta već bio oslabio. Papinska država nije dosezala Sjevernu Italiju. Pape su i Dubrovniku dopuštali trgovinu s osmanskim Turcima, a da se ne govori o Mletcima, Firenci i Genovi. Milano se je posvetio proizvodnji oružja, koje je prodavao diljem Europe. Trgovina s Istokom preko Sredozemnog mora sve do Kine donijela je sjeverno-talijanskim i jadranskim gradovima silno bogatstvo.

Novostečeno bogatstvo osililo je spomenute gradove koji su uglavnom bili republikama. Nakupljeni kapital je u Italiji i u Europi imao veći politički utjecaj od većine vladara prostornih država. Tad je zametnut prijepor između kapitala i životnog prostora. Kad je zamrla trgovina preko Sredozemnog mora Dubrovnik je počeo propadati; Mletci su zakupili dodatnu zemlju i počeli proizvodnju tvarnih dobara; Milano je nastavio proizvoditi i prodavati oružje ratobornim europskim kraljevima i knezovima; a Firenca se je počela ba-viti europskom politikom i papinskim financijama. Jedino je na okupu ostao đenovski kapital koji se je vezao uz Habsburge i uz kolonijalna osvajanja Portugala i Španjolske. Tako je svršilo prvo kolo nakupljanja i usredotočenja kapitala.

Drugo kolo nakupljanja kapitala odigralo su u Nizozemskoj, koja je stvorila „otvorenu zajednicu“, u koju su se sjatili Židovi i vjerski otpadnici iz cijele Europe. Nizozemska, koja se je 1588. godine oslobodila vlasti Habsburga, je cijelo sedamnaesto stoljeće bila gospodaricom Europe i svijeta. Treće kolo nakupljanja i usredotočenja kapitala odigralo se je u Engleskoj, koja je nadvladala Nizozemsku i dva stoljeća bila gospodaricom svijeta. Engleska/Britanija iskoristila je i sadindustrijsku revoluciju. Četvrto kolo pripalo je Americi, u koju su se premjestili europski Židovi, čiji je povijesni opstanak ovisio o nakupljanju kapitala, zbog čestih i nepredvidljivih progona u Europi. Nakladnik i urednik tjednika Life Henry Luce nazvao je dvadeseto stoljeće „američkim stoljećem“.

Od početka nakupljanja kapitala u vrijeme kasne renesanse i posebice od početka prekooceanskih kolonijalnih osvajanja Europa je kao kontinent gospodarila svijetom. Kasnije je gospodstvo Europe nad svijetom bilo zamijenjeno gospodstvom Zapada ili sjevernog dijela Atlantskog oceana. Ipak, posebnost Europe i Zapada općenito te njihova vladavina svijetom došli su pred zid na prijelazu u naše stoljeće. Globalizacija poslovanja korporacija – kao što sam ranije naglasio – nije dovela do novog kola nakupljanja i usredotočenja kapitala najvjerojatnije u Aziji, nego do raspršivanja kapitala na nacionalna gospodarstva. Ranije se je Zapadni Rim rasuo na obiteljske posjede ili latifundije. Sad se pred našim očima svijet, koji je kapital bio ujedinio i kojim je vladao iz jednog mjesta rasipa – blago rečeno - na nacionalna gospodarstva. Golemi globalni ujedinjeni kapitalistički svijet se rasipa na narode ili životne zajednice.

Prvi su došli k sebi i zametnuli otpor vlasti kapitala stari ili čak drevni narodi: Iranci (Perzijanci), Kinezi, Vijetnamci, Indijci, Egipćani i Rusi. Demokratski izabrana vlast u Iranu nije uspjela 1951.-1953. godine podržaviti naftnu industriju, ali je 1979. godine u Iranu izvedena islamska revolucija, koja je potpuno promijenila politički sustav Irana. Kinezi su se 1945. godine oslobodili japanskog zaposjedanja njihove zemlje, a 1949. su izveli socijalistički prevrat. Vijetnamci su svoju zemlju do 1975. godine oslobodili i od Francuza i od Amerikanaca. Indija je stekla samostalnost 1947. godine, a Egipat je izveo socijalističku revoluciju 1956. godine. Rusija se oslobodila komunizma 1991. godine, a ropstva zapadnom kapitalu 1999. godine.

Sad su na redu za oslobođenje od američkog kapitala europski narodi koji još robuju vlastima Europske unije koju je „europskim“ dogovorom u Maastrichtu isposlovala Amerika. Vlasti EU se brinu za pobjedu ukrajinske vojske nad Rusijom, a ne za dobrobit svojih građana i naroda. EU se je deindustrijalizirala, desetljećima je izložena navali kapitalizamuseljenika iz cijelog svijeta, a od 2022. godine sama se je odrekla ruskog prirodnog plina, koji je temeljem dugoročnih ugovora još od vremena SSSR-a pouzdano dobivala po pristupačnim cijenama. Propadanje Unije ohrabruje mnoge europske narode da traže novo političko uređenje Unije bojeći se njezina rasapa.

Trijezne se i narodi, koji su bili pod posebnim utjecajem Amerike i svjetskog kapitala nakupljenog i usredotočenog u toj zemlji. Među takve narode spadaju Kanađani, Meksikanci, Korejci, Japanci, Australci i Novozelanđani. Neke od tih naroda Amerikanci su oslobodili tijekom Drugoga svjetskog rata ili spasili od izbijanja komunističkog prevrata.

Bude se i mijenjaju svoje geopolitičko usmjerenje narodi najvažnijeg svjetskog naftonosnog područja i narodi mnogih naftonosnih zemalja klao što su Nigerija, Angola i Venezuela. Zaljevske zemlje predvođene Saudijskom Arabijom i Ujedinjenim Arapskim Emiratima ne žele više služiti potrebama američkih tržišta nafte i prirodnog plina pa su se upusti-le u pothvate osuvremenjivanja i preinačivanja ukupnog gospodarstva.

Bude se i narodi zemalja koje je 1823. godine pogodila Monroeova doktrina. Taj je politički nauk trebao zaustaviti europsku kolonizaciju Latinske Amerike pa je proglasio cijelo to područje sferom ili svodom SAD. Nauk američkog predsjednika Jamesa Monroea (1817.-1825.) predviđao je zabranu doseljavanja u Latinsku Ameriku ljudi iz zemalja koje su u ono vrijeme imale većinsko katoličko pučanstvo. (Zanimljivo je to što Amerikanci nisu obilježili dvjestotu obljetnicu objave Monroeova nauka.)

Konačno k sebi dolaze i narodi Afrike koje je poslije oslobođenja od starovjekog klonijalizma pogodio neokolonijalizam, posebice francuski neokolonijalizam. U mnogim zemljama Afrike izvedeni su vojn udari,u kojima mladi časnici nisu samo potjerali vojne snage neokolonijalnih sila, nego su i ponovo podržavili iskorištavanje prirodnog blaga (zlata, nafte, bricsprirodnog plina i kovina važnih za suvremenu industriju). Mnoge afričke zemlje zatražile su stručnu i vojnu pomoć Rusije i Kine, a gotovo sve afričke države se uzdaju u Kinu pri postavljanju suvremene prijevozne i komunikacijske podloge.

Na kraju bih dodao, da sve više država svjetske većine, koju predvode zemlje BRICS-a napušta prekogranično plaćanje u američkim dolarima i prelazi na plaćanje u novcu država s kojima mnogo trguju.

Očito je da narodi ne žele i nadalje služiti svojim državama koje i same služe privatnomu svjetskom kapitalu. Narodi žele da njihove države služe njima i da budu njihovo sredstvo namicanja dobrobiti za ljude. Narodi žele međusobno surađivati i da pritom njihove države budu sredstva suradnje.

Narodi mogu imati svoj skupni kapital i zato ne trebaju skupo plaćati tuđi privatni, koji nastoji vladati narodima, njihovim državama i cijelim svijetom. Kapital nastoji vladati narodima pod izlikom pružanja financijskih zajmova i putem tobožnjih ulaganja. Narodi mogu radom i znanjem stvarati kapital, a suradnjom s drugim narodima mogu kapital nakupljati.

Promjena u držanju naroda prema vlastitim državama i prema svjetskom kapitalu je velika „radosna vijest“, prava blagovijest. Svjedočimo dubokoj geopolitičkoj i vladavinskoj preobrazbi, koja će iz vrste ukloniti silu privatnog svjetskog kapitala, koji se je premještajući se iz jednog naroda u drugi nakupljao i usredotočivao već „stoljeća sedam“.

Zdravko Mršić/hkv.hr

• Sljedeće