J. Novak: Lutanje zabludama

Detalji

Objavljeno: Četvrtak, 13 Siječanj 2022 19:00

fShare

Tweet

Kad Nenad Puhovski snima film o sebi pod krinkom naslova „Generacija 68“ otužne su dvije stvari: mladenačke zablude još žive u ovom redatelju i postale su, štoviše, staračke nebuloze; drugo, film je ego trip i kao takav je i predugačak i konfuzan. Upravo da čovjek ne povjeruje:

sljepljivao ga je 2016. već u dobi od 67 godina. Ne naučiti ništa iz svoje političke mladosti ili od svoga naraštaja, u najmanjem je težak fulanac ako ne i specifična Nenad Puhovskikarakteristika osobnosti, ovdje s elementima ispovjedi: pao je vozački ispit na radnim akcijama, dva je puta polagao kino tečaj na radnim akcijama, kasnije je još dva puta polagao vozački i tek ga treći put položio... Neprocjenjivo.

Radnja, kroz očito nepostojeći scenarij, pliva između slučajno nabacanih fragmenata studentskih prosvjeda 1968, pa prosvjeda bilo gdje, pa Praškog proljeća, pa Hrvatskoga proljeća i drugih naplavina filmskih fragmenata „osviještenja“ studenata. No, Puhovski će marno preskočiti (u svom trapavu pokušaju imitiranja kronike) „događanje naroda“ u Srbiji i iznimne svenarodne skupove podrške stvaranju samostalne Hrvatske. Njega ne zanima kauzalnost srbijanske fašističke politike, koja se u gnoju raspukla da bi vlastitim mega-zločinima uništavala život posvuda oko sebe. I to odmah po uginuću najvećeg sina naših naroda i narodnosti, koji ju je hranio, nikada dokinuo. Dakle taj Beograd, taj omamljujući izvor kojem su šezdesetosmaši hrlili, jest potpuno onaj kojeg su krivo shvatili. No na to se Puhovski nije ohrabrio poći – ništa iz tog nije razumio pa što mu ne odgovara - to preskače.

Zamatanje u godini 2016., onog traženja smisla još iz studentske 1968., nije mu uspjelo a niti može. Ni Korčulanska škola, ni Praxisovci, ni hipi ljetovanja, ni svjetski filozofi nisu dali smisao tom pokretu naraštaja studenata koji su se bunili tražeći ono ljevije od lijevog dok su skandirali Titu i po pročeljima šarali Živio Marx! Ono što mu je pobjeglo samo kod jednog (?) sugovornika, jest obiteljsko indikativno (oficirsko) podrijetlo nekih od prosvjednika. Vidi pod Generacija68putovanje Fićom u Pariz... Tražili su slobodu u socijalizmu, u samoupravljanju, u komunizmu, tražili su demokraciju. Alkemičarski: od socijalističkog olova htjeli su da nastane pravdoljubivo srebro. Unutar totalitarizma ljevice! Jedino do čega je redatelj došao, gurajući svoj „dokumentaristički“ apsurd dalje, preskakujući ključne događaje, jest omage svojim ljubavima, prijateljicama i prijateljima. To filmu daje manje romantike dok evocira Družbu Pere Kvržice.

Ideje koje su propale na svjetskoj razini nikojom kvazi-kemijom ne mogu se danas prepjevavati u nešto suvislo i ostvarivo. Zato današnji amalgamirani ljevičari svih boja i fela, sve do anarhista, jednako kao šezdesetosmaši, jednako kao Puhovski, lutaju zabludama i iscrpljuju se u kritici kapitalizma blamirajući se idejama novog lijevog društva ili popravka tog društva a koje je nepopravljivo jer je nakazno i zločinačko. Još traže hiromantsku formulu kako komunizam uvezati s humanizmom.

Na kraju „dokumentarca“ Nenad nam Puhovski marljivo nudi i nova drvena željeza u flešu svojih apsurda: ne odriče se svog plišanog mede tzv. revolucionarne prošlosti, ali nam pokazuje svoj privatni, današnji život u potpunoj suprotnosti: građanski stan, TV, Hi-Fi, auto (naučio je napokon voziti!) pa on kroz film stalno vozi, što je samo po sebi fascinantno!, djeca u lijepoj odjeći... pa onda opet (kao atavizam?): redatelj sjedi bos i izgleda hoda bos po stanu. To je valjda kao ugrađen zaostali otpor: nemam argumenata ali se protivim građanskome (dok živim u njemu). Ja sam slobodan! Ne kaže nam doduše po komu to može biti, ali zato radosno puca od kontradiktornosti.

No, sjeme je posijano, evo kod koga je palo na intelektualni humus:

Djelca i pamfleti

Dalibor Matanić trajno je pretplaćen na financije i resurse HRT-a pa bi bilo zanimljivo objaviti po kojem to natječajnom Dalibor Matanicključu i uz koji cjenik, plaćamo. Primjerice nizanku „Područje bez signala“ koja je cjelokupno šuplja. Glumci se napinju izvući smisao iz besmisla a umjesto glume, nametnuta im je genijalna šutnja i dugi značajni pogledi u prazno. I ovaj, kao i prošli put, Matanić proizvodi za region pa su mu trajni dometi dijaloga stalna sirova psovanja. Koja mu je orijentacija vidljivo je (i) iz hvaljenja samoga HRT-a Matanićevom izjavom: [Serija] „je posveta radu koji je sve manje cijenjen, radničkoj klasi koja nestaje, a najviše 'malom' čovjeku koji se hrva s vlastitim dilemama i emocijama“. Ovaj socijalistički obrazac podilaženja očito prolazi pri kontroliranim dodjelama nagrada po europama, u mrežama i po ključevima po kojima se nagrade poklanjaju. Ne vidim zašto bi najzvučnija svjetska književna nagrada Nobel, mogla biti odavno ideološki kompromitirana a nagrade serijama, za višemilijunsko tržište, ne bi?

Ovaj predragi sunovrat u hrvatsko-srpski ima i ideološku koračnicu. Tako se koketira s pjesmom „Konjuh planinom“ čiju završnu poruku Matanić izbjegava: „A na vrh planine / Zastava se vije / Crvena od krvi proletera”. Nakon tolikih pokolja diljem svijeta, baš pod tom zastavom, danas ju slaviti može, samo defektna svijest.

Matanić a vjerojatno i auktor knjige, kao predloška nizanki, koju nisam čitao, Robert Perišić, očito su prespavali uzroke da bi podilazili obespravljenom „malome“ čovjeku i konstruirali krivnju, lijepili ju, sa svim posljedicama, drugima. I te posljedice su, malome čovjeku, valjda pale s neba. Krivnja je u posljedicama, ne u uzrocima?

Titova planska privreda omogućavala je proizvodnju bez odgovornosti, vodila je cijele industrijske grane u kolektivno samoubojstvo. Rukovodstvo je to znalo, znali su to i svi oni koji su imali nekoga iz „Priče sa Zapadne strane“, pored svih slobodnomislećih, naravno. Trebalo je zato spustiti rolete i reći: Zapad, tehnološki napredak i prosperitet – ne postoje. Osim za vođu svih hohštaplera, koji je na Eldorado Brijunima izvodio u šetnju svoj kabriolet Cadillac.

Nositelji socijalističke laži živjeli su kao krezovi (na kostima neistomišljenika) i dobro znali da ona ima ograničen vijek trajanja. Uspjeli su s njom dogurati do svoje vlastite biološke smrti i ništa im nije nedostajalo. Ne manjka ni njihovim unucima. To propadanje laži bilo je davno vidljivo još za života Ukrajinca Tita, za prvih devalvacija monete. Nije to bila stvar nečije stručne procjene ili nedostupnosti pokazatelja neobrazovanoj radničkoj klasi, ona je taj isti novac držala u ruci te na vlastitim leđima zarana osjetila koliko je i ona sama obezvrijeđena. Da ne govorimo o kontinuitetu raspada brozomornog sustava, države koju je stvorio maršal smrti. Režim u kojem je trebalo moći biti za tog per-ver-tita. Matanić nema snage za istinu: imenovati onoga, koji je radnicima stvorio sve preduvjete njihova trajnog propadanja.

Prije (im) je bilo bolje: Matanić i drugovi perfidno rade kako im tonalizira duboka država: hijena koja je davno razradila scenarij vlastite regeneracije i koja već 30 godina hrvatske državnosti redovito treba ovakvu infuziju sedativima, financiranu našim pretplatničkim novcem e da bi eutanazirala osviješten narod, ideju neophodne lustracije, logične referendume i poštene a mnoštvene izbore. Sluge duboke države pokušavaju svim tiskovnim i elektronskim topovima demagogijom i defetizmom pucati po povijesnim činjenicama. Rata i okupacije nije bilo, sjetimo se kako nam je „lepo bilo dok smo bili zajedno“.

Nije tu naravno bitan bratstvo-jedinstvujući Matanić ili Perišić kao zaljubljeni Feralovac, oni su samo umašćeni kotačići. I za socijalizam sam još onda javno govorio kako se on nikada ne bi bio održao da nije bilo (podmazanih ili ustrašenih) kotačića koji su mu produžavali život. Kotačića, bome i mnoštvenih malih ljudi (ma što to značilo).

Šira slika je HRT-ova neopredijeljenost, točnije ona prividna. Žmiga i lijevo i  prema centru. Puno Klasićeve sub i fuš-Proljecehistoriografije o NDH, pa malo povijesnih činjenica i umjetnosti i rodoljublja u „Dugoj mračnoj noći“, pa opet zatim stiže umjetnički isprazno i ideološki lažljivo „Područje bez signala“ i tako redom. Treba usput reći da su „dokumentarcu“ Hrvoja Klasića, i nehoteć, najveću, a recentnu lekciju održali, svojom nizankom o „Hrvatskom proljeću“, scenarist i redatelj Krešimir Čokolić te scenarist Josip Mihaljević. „Hrvatsko proljeće“ to je dokumentarac, povijest osvijetljena s mnogo strana. Klasić se naravno baš nikako ne može izgovoriti da nije znao za HRT dokumentariste (koji su mu trebali biti uzori). Dovoljno je pogledati koju godinu unatrag i eto još jednog velikog primjera: „Viktor Žmegač – umijeće pisanja, užitak čitanja“ - briljantan život te sjajan uradak scenaristice i redateljice Line Kežić iz godine 2017. A tek svi drugi nositelji žanra? Treba dakle biti nemalo bahat, zaroniti u tv-format kojem nisi dorastao pa ga drsko unazađivati - lijepiti u pamflet.

No, i kupac i nadkrilitelj i sponzor Klasić-Matanić-Merlić uradaka je HRT. I ponaša se, naoko zavaravajuće, kao osoba bez osobna stajališta. U još široj slici trendovi srbo-sljubljivanja vidljivi su na svim medijskim programima. To je odavno postao trend i mjerica udvorništva novinara iz Hrvatske svojim „višim strukturama“. Tako grade svoju detuđmanizatorsku podobnost. Ugledaju se u Izbaviteljevu, odnaroditeljsku politiku. I tom podvorničkom trendu u Hrvatskoj uopće ne smeta javno razglašen „Srpski svet“. Nov Memorandumski genocidan slogan starih, vječno krvi žednih, hegemona. Nije šija nego vrat. Onaj isti koji su hrvatski branitelji tako pobjednički slomili srpsko-crnogorskom okupatoru.

Područje bez signala televizijski je isprazno, lošeg je tona ali nove glazbe u staroj balkanskoj krčmi.

„Jedna jedina“

Nova nizanka iz obiteljskog inkubatora Merlić samo potvrđuje sve rečeno. Ne možemo mi bez Beograda. A što bi tek podobni povjesničari iz Hrvatske da ih se (sve uvijek iste) stalno ne dovlači pred kameru? Ne može Dubravko Merlić svojim nizankama ni bez Tita, pa si ga lijepi i po čelu i po obrazima. To je valjda kemijski reziduum nekadašnjeg provokativnog novinarstva, sa željom iritiranja hrvatskog korpusa a proizvodnje udivljenja za jugoslovene ili neopredijeljene i svakako – za „vasceo region“. Tekst naratorice nije prošao čak ni korekturu pa nas tako vraća u ta divna vremena hrvatsko-srpskog. A gosti, u obnovljeno vrijeme otegnutog srpskog.

No, čemu samo Merlićevi inserti (u prežvakanoj temi Titove atomske bombe)? „Treba da se prevrednuju naše tekovine. Vreme traži celovite obavesti“ – recimo Filmske novosti. Predlažem zato njihovo svakodnevno emitiranje prije glavnog Dnevnika HRT-a. Može i s YU-himnom. Jer, jedna im je to i jedina... Juga.

Filmske novosti

Po jučerašnjem trećem nastavku, izgleda kao da je u prva dva nastavka odradio obvezni sastav, pa što dalje to bolje i to proporcionalno: što se Merlić više stao udaljavati od ideološke kontaminacije. Ali i doslovno, prostorno: što se dalje otputio od ležišta beogradskog zagađenja prema onom radiološki opasnom području sjeverno od Kijeva, to više može računati s pozornošću gledatelja. No, još je uvijek bliže prosječnosti jer poput Titove atomske bombe i Černobilska katastrofa odavno je iscrpljena tema. I filmski i televizijski. Time je nizanka „Jedna jedina“ još daleko od zanimljivosti.

Javor Novak/hkv.hr

• Prethodno
• Sljedeće