Kako mediji proizvode isti ‘narativ’ kad su u pitanju teme poput Covida, Zambije…?

Detalji

Objavljeno: Četvrtak, 25 Siječanj 2024 14:04

fShare

Tweet

Glavni mediji su o Covid-19, aferi Zambija i drugim kontroverznim temama svi govorili kao jedan. Zbog čega i je li baš uvijek bilo tako?

Glavni mediji u Hrvatskoj pokazuju zavidno jedinstvo kad su posrijedi neke teme od velikog društvenog značaja.

Od COVID-19 krize, pa sve do danas kad su u žiži pozornosti izmjene Kaznenog zakona, čitatelj počinje dan tako da mu se, prije nego što dovrši jutarnju kavu, utisne u svijest nekoliko manje-više jednakih naslova. Onda, navečer, dok gleda informativni program na televiziji, on dobije samo potvrdu onoga što mu je ujutro bilo predloženo da misli.

Tvorci “narativa”

Na taj način nastaje ono što se nekad naziva “slika stvarnosti” ili, kako je to danas popularno, “narativ”. Pritom, treba biti svjestan kako niti jedan od glavnih medija ne oglašava sama sebe kao “tvorca narativa”, nego kao ono što mu vlastiti naziv kaže: kao “posrednika” ili, nešto preciznije, “posrednika informacija”.

U nastavku ćemo se pozabaviti uzrocima takvog ponašanja medija. Kako bi o njima mogli razmisliti, moramo prvo ustanoviti o čemu to glavni mediji imaju malo ili ništa za reći, ili pak, kada su ipak prisiljeni na osvrt, o tome ponovo govore kao da je u pitanju jedan, a ne više medijskih punktova.

Nekad se ta pukotina u “narativu” pokaže kad je neka tema već izašla iz pozornosti javnosti, odnosno kad su je glavni mediji već odavno uklonili s naslovnih stranica.

Promjena “narativa” glavnih medija o Covid-19 krizi

Dobar primjer toga dobili smo prošli tjedan, a tiče se COVID-19 krize koja je bez sumnje bila zoran primjer jedinstvenog medijskog “narativa”. Naime, Jutarnji list je 20. siječnja objavio odgovor Nenada Bakića njihovom kolumnistu Anti Tomiću, gdje se Bakić brani od Tomićevih paušalnih primjedbi da se on tijekom COVID-19 krize ponašao kao “antivakser”.

Podsjetimo, u jeku lockdown-a, “antivakser” je bio izraz kojim se u medijima označavalo praktički svakoga tko se na bilo kakav način protivio barem i dijelu mjera kakve je propisivao Stožer. Ljudi poput Bakića i Gordana Lauca, koji su sebe vidjeli kao “pandemijske realiste”, odnosno kao one koji zagovaraju mjere protiv doista postojeće i opasne bolesti, ali ne takve kakve su se u jedno doba primjenjivale, morali su djelovati na društvenim mrežama, jer im je jedno vrijeme pristup glavnim medijima bio potpuno zatvoren.

Štoviše, kad više nije bilo moguće ignorirati ih, osobito u vrijeme pokušaja uvođenja COVID potvrda, a kad je postalo jasno da bi ta mjera mogla izazvati masovni građanski neposluh, oni su bili intenzivno difamirani kao “antivakseri”, “šarlatani”, “potencijalni ubojice” i sl.

Premda je Vlada, iz raznih razloga, odustala od strožeg lockdown-a već nakon prvog vala pandemije, a na koncu i od COVID potvrda, tek sad, kad možemo pročitati Bakićev odgovor Tomiću u Jutarnjem listu, imamo priliku iz glavnih medija ustanoviti da on nije “antivakser” i sve ono što se donedavno u Jutarnjem listu pod tim podrazumijevalo.

Međutim, da nije društvenih mreža i malobrojnih ozbiljnih alternativnih portala i blogova, za stavove Bakića i Lauca koji su odigrali važnu, a možda i presudnu ulogu u razmjerno racionalnom pristupu COVID krizi u Hrvatskoj, javnost uopće ne bi doznala ili bi ti stavovi bili izokrenuti do neprepoznatljivosti.

Ako napravimo samo korak bliže današnjem trenutku, nailazimo na aferu za koju, da se pitalo djelatnike glavnih medija, vjerojatno nitko nikad ne bi ni doznao. Riječ je o aferi Zambija koja je specifična upravo po tome što je zapravo aferom postala ponajprije zbog angažmana građana, putem društvenih mreža i podrške koju im je pružio mali broj neovisnih medijskih punktova.

U tom slučaju, ponovo pred oči dolazi Jutarnji list, prva hrvatska tiskovina koja je o hapšenju osmero hrvatskih građana na aerodromu Simon Mwansa Kapwepwe u Ndoli pod sumnjom na trgovinu djecom objavila vijest, kako bi je odmah zatim povukla.

Potpuna medijska šutnja o aferi Zambija trajala je gotovo puna tri tjedna, a kad su se glavni mediji napokon uključili u priču, javnost je dobila samo seriju pokušaja da se njezin značaj umanji ili da se tu istu javnost uvjeri kako su osmero naših građana potpuno nevini, te da je jedino pitanje kako ih od nepravednih optužbi osloboditi.

U tom smislu bilo je krajnje neobično, kad je upravo onaj medij koji je aferu umalo otvorio, pa je onda žurno pokušao zatvoriti, naglo “okrenuo ploču”. Naime Jutarnji list, koji je tijekom trajanja suđenja u Zambiji podržavao “narativ” ostalih glavnih medija o aferi, kao o međunarodnoj “tragediji zabune”, samo nešto više od dva tjedna nakon što su hrvatski građani u Africi oslobođeni, ustvrdio ono što su već svi znali: kako je riječ o prvorazrednoj unutar- i vanjskopolitičkoj aferi.

Afera otvorena tek nakon što je zatvorena

Podsjetimo, istraživački tim Jutarnjeg lista, od 17. do 23. lipnja 2023. objavio je feljton u 6 nastavaka u kojem je ponajmanje pravni aspekt afere – odnosno skandal hrvatskog sudstva koji je ona razotkrila – potanko izložen. Autorice feljtona, Željka Godeč i Slavica Lukić uspjele su dobiti ono što nitko prije njih za vrijeme trajanja ove afere nije uspio dobiti: 54 rješenja o posvojenju djece, prikupljena s raznih općinskih sudova, od kojih se 50 odnosilo na djecu posvojenu iz Konga.

Pribilježimo samo uz to kako je Narod.hr opetovano bio tražio sudsku dokumentaciju, ali nije se dobilo ništa. Odjednom, nakon što je afera u očima vlasti stavljena ad acta, pokazalo se kako je Jutarnji list najmanje mjesec – dva prije objave feljtona bio u posjedu svih potrebnih dokumenata.

Kad bi točno znali koji su bili motivi iza odluke da se feljton o aferi Zambija objavi, doznali bi otud nešto i o tome što je uzrok jednoglasnog slaganja glavnih medija u Hrvatskoj po pitanju brojnih tema. Naime, dok se pripuštanje Nenada Bakića u Jutarnji list može tumačiti time što je COVID kriza prošla te očigledno nije potrebno imati zajednički “narativ” o njoj, otvaranje afere Zambija, malo više od dva tjedna nakon što ju je isti taj list zajedno s ostalima zatvorio, doima se kao salto mortale.

Politički razlozi?

Naravno, uvijek je moguće kako je feljton bio objavljen, jer je uredništvo prosudilo da je šteta potratiti nešto što je iziskivalo toliko vremena i resursa, ali onda nije jasno zbog čega je Jutarnji list tijekom istraživanja, koje je po svemu sudeći moralo trajati mjesecima, bez ikakve zadrške  podržavao “narativ” suprotan nalazima autorica? Trebamo li vjerovati kako nitko nije znao što su one otkrile, do dan prije objavljivanja prvog dijela feljtona?

Kako je to malo vjerojatno, prije će biti da je razlog bilo nešto drugo. O tome, naravno, možemo samo spekulirati, ali primijetimo ipak: autorice se nisu skanjivale izravno prozivati Vladu, ali ni na jednom mjestu nisu tematizirale povezanost nekih od bivših zambijskih zatvorenika s aktualnom zagrebačkom vlasti, činjenicu da je jedna od njih “transrodna osoba”, itd.

U tom smislu sasvim je moguće kako je objavljivanje feljtona mogla biti svojevrsna poruka Vladi od strane političkih klijenata ovog utjecajnog medija. Koja bi to točno poruka bila – ako je bila – ne možemo znati, ali zanimljivo je primijetiti kako je jedna od dvije autorice Slavica Lukić, životna partnerica Milorada Pupovca, jednog od ključnih političkih partnera tekuće Vlade.

Koja je uloga vlasničke strukture medija?

Ako naposljetku skrenemo pozornost na recentne primjere monolitnog jedinstva medija, izdvaja se svakako i slučaj sukoba Andreja Plenkovića s TV kućom N1, gdje je povučeno i pitanje vlasničke strukture medija.

Podsjetimo, na konferenciji za medije nakon sjednice Predsjedništva HDZ-a, novinarka N1 televizije pitala je Plenkovića boji li se da bi predsjednik Zoran Milanović mogao poništiti izbor glavnog državnog odvjetnika, u slučaju da procijeni kako procedure nisu poštivane.

“Nisam tu da tumačim tuđe stavove. Kako, ne razumijem? Kojim to hokus-pokus manevrom? Na temelju kojeg pravnog akta”, odvratio je premijer i dodao:

“Vi ste u Hrvatskoj polulegalno, niste dobili koncesiju”, rekao je Plenković. Novinarka N1 ga je upitala kako to misli da je ta televizija polulegalno u Hrvatskoj. Niste dobili koncesiju. Vi ste tu na mreži … ja ne znam kako ste vi tu. Jeste li dobili koncesiju?”

Nakon Plenkovićeva napada na N1, postalo jasnije: N1 u Hrvatskoj nije ilegalno, ali nema uređen status

Čiji je medij N1?

Premijerova izjava je izazvala burne reakcije u glavnim medijima koji su se, po svemu sudeći osjetili kolektivno prozvanima. Koliko je to bilo stoga, što su percipirali izjavu kao ugrozu “slobode medija”, kako je to deklarativno prikazano, a koliko stoga što je pitanje vlasničke strukture jedno od onih koje izaziva nelagodu, teško je prosuditi.

U najmanju ruku, javnost je doznala kakva je vlasnička struktura i na kojoj osnovi u Hrvatskoj djeluje N1.

Na upit Hrvatskog glasnika Agenciji za elektroničke medije doznalo se da su N1 TV i njezin portal u vlasništvu pružatelja medijskih usluga ADRIA NEWS s.à.r.l. sa sjedištem u Luxembourgu, te su pod nadležnošću luksemburškog medijskog regulatora ALIA. ALIA regulira pružatelja medijskih usluga i sve njegove kanale diljem Europske unije, uključujući Republiku Hrvatsku.

Međutim, pitanje koje je ostalo otvoreno bilo je, kome N1 odgovaraju za promidžbu političkih stranaka i objavljivanje PR objava koje su u Hrvatskoj zabranjene ili se moraju označiti kao sponzorirani sadržaj van kampanje za izbore. Odgovor Agencije bio je: “Nemamo saznanja je li to regulirano propisima Luxembourga, ali se propisi o političkom oglašavanju Republike Hrvatske odnose samo na one subjekte koji su registrirani sukladno propisima RH”.

Plenkovićeve insinuacije izazvale su burnu reakciju u glavnim medijima, ne ponajmanje unutar HND-a. To nas dovodi i do aktualnog slučaja izmjena Kaznenog zakona.

Izmjene Kaznenog zakona: o čemu mediji govore, a o čemu šute

Naime, u zakon se uvodi kazneno djelo “neovlaštenog otkrivanja sadržaja izvidne ili dokazne radnje”, koje predviđa sankcioniranje osoba koje na temelju položaja, zaposlenja ili funkcije imaju pristup materijalima kaznenog postupka i koje te materijale dijele s javnosti, prije potvrđivanja optužnice kada kazneni postupak postaje javan.

Na najave premijera Plenkovića o novoj legislativi, oglasio se među ostalima, predsjednik HND-a, Hrvoje Zovko:

“Hrvatsko novinarsko društvo ne isključuje mogućnost prosvjeda. Velikog prosvjeda na kojem ćemo osim naših kolegica i kolega pozvati građane. Ova stvar se itekako tiče svih građana. Ovo je zakon opasnih namjera. Izmjene kaznenog zakona će nam onemogućiti objavljivanje informacija i otkrivanje afera. Objava informacija od javnog interesa će se kažnjavati zatvorom. Ovo je udar ne samo na novinarsku profesiju nego i na zviždače”

Koliko će eventualni prosvjedi u organizaciji HND-a biti brojni, ostaje otvoreno pitanje, znamo li kako u pravilu ne uspijevaju mobilizirati nikoga izvan uskog kruga ljudi iz struke. Međutim, ovdje ćemo se usredotočiti na nešto drugo, odnosno na ono što ni Zovko, a ni ostali predstavnici glavnih medija, ne vide kao problem u novom Kaznenom zakonu.

Je li unošenje femicida u zakon manje problematično od “neovlaštenog otkrivanja informacija”?

Naime, premda se doista može novu legislativu shvatiti kao problematičnu, baš nitko od glavnih medija ne pokreće raspravu o novom krimenu – femicidu, koji će putem izmjena zakona biti uveden u hrvatsko zakonodavstvo.

“Narativ” glavnih medija o femicidu je potpuno jednoglasan: stvar se paušalno spominje kao korak naprijed u poboljšanju ženskih prava ili pak kao povod da se proglasi permanentno izvanredno stanje, gdje bi javnost trebala vjerovati da se dobar dio muškaraca svako jutro ustaje s ubilačkim mislima spram žena.

U tome, usput, prednjači novinarka HRT-a Maja Sever, čija nastojanja na “senzibiliziranju javnosti” putem društvenih mreža redovito dosežu tragikomične dimenzije: Sever je vjerojatno rekorderka u okupljanju prosječno najmanjeg broja prosvjednika za bilo koji “gorući društveni problem” koji u danom trenutku zagovara.

Zaključno, jedinstvo “narativa” u glavnim medijima, kako je iz gornjih primjera očigledno, nedvojbeno postoji. Njegovi uzroci nalaze se na spektru od podrške politici Vlade, zajedničkih interesa koje eventualno imaju vlasnici medija, podršci politici nad-nacionalnih institucija – katkad i protiv interesa domaće politike, a okvirno svakako i ideološki najmanji zajednički nazivnik, koji iz “narativa” danas gotovo potpuno isključuje desne opcije.

Pravi uvid u te uzroke može se dobiti upravo od tamo gdje se pokaže neki disonantni glas, kao što je to bilo slučaj u kontekstu ponašanja Jutarnjeg lista spram afere Zambija ili ako se promatraju aspekti nekog problema o kojem glavni mediji uopće ne govore, a sigurno su ga svjesni, kako je slučaj s recentnim izmjenama Kaznenog zakona.

U tom smislu, težište na posredovanju informacija, za razliku od širenja “narativa” danas, čini se, ostaje u rukama malih, disidentskih – ne samo u stranačko-političkom smislu – medija, pa i građana samih.

narod.hr

• Prethodno
• Sljedeće