Koliko dijagnoza, koliko nabubrenog lica, koliko drhtanja noge, koliko dvojnika, koliko nema ga u javnosti već tjedan dana, koliko sumnjivih kretnji rukom, koliko prosute nade da se Putinu bliži kraj. A isti onda špancira industrijskim pogonom, isti onda pred kamerama drži već 19-ti po redu govor naciji. Kažu da mu je prosjek govora 70 minuta, a rekord dug gotovo dva sata ali upravo ga je oborio.
Kad pomislite da ne može gore, slučajni vas gradonačelnik Tomašević demantira. Ako mu novinari spomenu sramotu s nepokošenom travom ili svinjama u Zagrebu koje provaljuju do spremnikâ neodveženog smeća, on ispali da divlje svinje nisu viđene od rujna. Znači već u veljači one nisu ni postojale. Što se dogodilo? Dakle ništa.
Među predsjednicima Amerike ne zna se koji je gori: aktualan, a dementan Biden ili bivši i možda budući, a svakako pomahnitali Trump. Do toga nije došlo slučajno, to je projektirano i željeno. Pogledajte samo američke, europske ili naše medije, krcati su Bidenom i Trumpom. Krcati su zapravo tračevima, a što se zbiva iza njih?
Pišući u prvom dijelu dvotomlja o dolasku legendarnog hrvatskog zapovjednika obrane grada Vukovara Mile Dedakovića - Jastreba u Zagreb, gore sam pisao o tome kako je on neposredno po dolasku u grad zatvaran i teško pretučen u nekoj garaži. Taj jeziv događaj auktor ne donosi, ali donosi podatak s nadnevkom 26. rujna 1996. (dakle pet godina kasnije)
Operacijom Gusar Hrvatska vojska i policija spojili su Hrvatsku koja je bila presječena na Maslenici (rušenjem Masleničkog mosta 21. studenog 1991.) i ponovno su povezali hrvatski sjever i jug. Slijedećih dana očekivano, zvonili su telefoni, dolazile su delegacije, ali hrvatskim diplomatskim rječnikom nigdje naziva Operacija Gusar ili Maslenica.
Riječ je o izdanju Večernjeg lista i glavnog urednika Dražena Klarića te urednika Žarka Ivkovića iz listopada 2023. Ovo vrlo obimno štivo tiskano dvotomno na 958 str. ukazuje na velik mar auktora. No važnije: to ukazuje na vrlo intenzivan i naporan život samog predsjednika Tuđmana u hrvatskim ratnim i poratnim vremenima. Vremenima ponosa i slave.
Kaže Davorko Vidović i njegovi Socijaldemokrati, raspaljen predstojećim izborima, da je ovaj podatak „nešto što ne smijemo zaboraviti“: devedesetih je „250 novinara praćeno, 250 novinara u Hrvatskoj, u ovoj našoj samostalnoj demokratskoj neovisnoj Hrvatskoj. Čak 250 novinara su plaćale tajne službe iz politikantskih, političkih i ne znam kakvih razloga.“
Bilo je potrebno nedavno poslušati što u Saboru na izvanrednoj tiskovnoj imaju reći mostovci Nikola Grmoja i Zvonimir Troskot. Bilo je potrebno poslušati Grmoju i u Bujici i u Nedjeljom u dva. No, pokazalo se da je još važnije i uvjerljivije bilo poslušati Marina Vlahovića u Bujici.
Kad Izbavitelju na aktualnom satu bude rečeno kako podatci s kojima barata o iseljavanju iz Hrvatske nisu ni potpuni niti istiniti, on se započne pjeniti. Njegov odgovor glasi: ni vi u SDP-u, ni u Domovinskom pokretu, ni u Mostu, ni svi vi drugi niste baš ništa učinili da uđemo u EU! Pa što? Kakav je to argument? Koje falšo zamagljivanje. Kakve to veze ima s iznesenim brojkama?
Što je slijedeće? Je li ovo uvod u hrvatsko plaćanje ratne odštete Srbiji? Sada je sve moguće, pogotovo ako Hrvateki ne budu izašli na slijedeće izbore pa Izbavitelj na tacni dobije i treći mandat. O Europo uzmi ga već jednom!
