U Praljkovi otrovu bila je otrovna smjesa poznatih hrvatskih veleizdajnika

Detalji

Objavljeno: Nedjelja, 03 Prosinac 2017 15:12

fShare

Tweet

Ako ikada, sada je trenutak da se Hrvatska uspravi nakon tolikih godina ljigave politike, nedostojne hrvatskoga naroda, ili će tako puzeći dopuzati do groba koji joj je davno iskopan, a i sama je prilježno dohvaćala lopatu da ju brže ubiju i ukopaju

Da se moglo naslutiti kakve će biti presude Hrvatima u Haagu – moglo se. Da će završiti tragedijom u sudnici, nije se moglo naslutiti. Mogao je to samo Slobodan Praljak.

Već i sam datum izricanja presude bio je znakovit, izabran od onih u tzv. međunarodnoj zajednici koji su preko volje  priznali hrvatsku državu, držeći da će ionako kolabirati u nekoliko godina, trećinom okupirana. Zadaća Ujedinjenih naroda bila je da takvo stanje podržavaju u beskraj i osiguraju postojanje srpskih krajina do trenutka kada će i one biti priznate kao države u državi, što bi Hrvatskoj onemogućilo da bude država i postupno se priklonila zamisli povratka u jugoslavenske okvire. Trebalo je još samo dopustiti Srbima da osvoje najveći dio Bosne i Hercegovine, spoje se s krajinama u Hrvatskoj i zagospodare hrvatskom obalom, čime bi ideja bila ostvarena, a lako se moglo dogoditi da tako i bude. Dopušteno je srbiziranoj JNA i četnicima da razaraju hrvatske gradove iz krajina i iz BiH, da pokušaju odrezati Dalmaciju ako im uspije, i da izbiju na dogovorenu zapadnu crtu, a istočnu potpuno osiguraju provalom u dolinu Neretve.

Nisu poznavali Hrvate, ni hrvatsku povijest, niti da je tzv. BiH hrvatska baština, ni od čega su Hrvati građeni, niti su uopće računali da bi Hrvati koji žive u BiH – a bilo ih je i tada šačica u matematici velikih sila - mogli imati bilo kakvu, a nekmoli važnu ulogu u ratu. Nisu znali da je Hrvatima u „BiH“ hrvatska država svetinja, da su ju mnogi od njih žestoko branili 1991., a kada su i sami napadnuti na svom tlu pokazali su zavidnu smjelost i organiziranost, usput spašavajući i potpuno dezorijentirane muslimane koje je vodio islamistički uzurpator Izetbegović i gledao kako Srbi ubijaju i protjeruju „njegov narod“.

Hrvati su se branili kao jedan narod, što i jesu, naravno. Put Slobodana Praljka simboličan je dokaz i pokaz te zajedničke epske borbe devedesetih. Hercegovac koji je studirao u Zagrebu i diplomirao na tri fakulteta, visok, snažan, glasan, odvažan i inteligentan, postao je nemiran već u proljeće 1991. Kada sam ga površno upoznao, u doba dok su prevladavali zastupnici teze da će „razum pobijediti“, njegov je bučni temperament djelovao kao prirodna sila, njegov mu je instinkt govorio da će se zbiti najcrnji scenarij. Neumitno se i dogodilo, otišao je u Sunju s kamerom i puškom, te se onako silan i hrabar nametnuo kao vođa. Jedan od onih koji su, svaki na svom području odasvud napadnute Hrvatske, slomili zube srpske agresije u to najstrašnije, odsudno doba. Dobio je visok čin, mogao je ostati u Zagrebu, ali je otišao u Hercegovinu držeći da je ondje tada potreban, i bio je, odoru Hrvatske vojske zamijenio je odorom Hrvatskoga vijeća obrane, pa je i tu, u svom zavičaju, naglo napredovao, nagao, ali pribran, uvijek u pokretu i naoko u afektu, u biti dobroćudan i čovječan.

Sam Bog zna kako se osjećao on i njegovu suborci kada su shvatili da Izetbegović okreće protiv njih muslimane s kojima su se dotle rame uz rame borili protiv srpske ekspanzije, ali kada je postalo očito da – nakon muslimanske izdaje u srednjoj Bosni – isto slijedi i u Hercegovini, da Izetbegovićeva armija oboružana oružjem iz Hrvatske i preko Hrvatske kani ne samo izbiti na hrvatsko more istim putem kao nedavno srpska, kada je isprva puzajući, a zatim otvoren sukob u Mostaru postao neizbježnim, Praljak i ostali hrvatski vojni i politički zapovjednici Herceg Bosne nisu imali izbora nego da i opet brane svoju, hrvatsku zemlju i svoje domove, ne ostavljajući u svojim redovima i za leđima one koji su se odazvali Alijinim podmuklim planovima, vrlo dalekosežnim i poduprtim ne samo iz vjerom bliskih im zemalja. Nije više bilo vremena za priče o nezahvalnosti, o gotovo milijunu muslimanskih izbjeglica koji su pred Srbima izbjegli u Hrvatsku, a ona im im je sve dala, premda opterećena i vlastitim prognanicima. Tako je to bilo.

I Mostar je postao ratište, i danas je još pun ruševina, i danas podijeljen. Izetbegovićev je plan napola uspio: muslimane koji su izbjegli srpskom nožu, a nisu našli spas u Hrvatskoj, naseliti u srednju Bosnu i odatle nasiljem istjerati Hrvate, a zatim se dočepati Hercegovine i zaokružiti možebitne, trenutačne granice islamske države u kojoj su preostali Hrvati, katolici, nepoćudni. Vojno je bio nesposoban da to i učini, ali Washingtonski a posebno Daytonski sporazum išao mu je potom u korist. Dobio je svoju „federaciju“ s tolikom brojnom premoći da je bilo potrebno samo guranjem, krivotvorenjem i čestim izmjenama Daytonskog sporazuma na štetu Hrvata, pomalo, ali uporno i uz pomoć „visokih predstavnika“ majorizirati i terorizirati preostali hrvatski narod , što Alijin sin Bekir upravo bekrijski nadmeno i nadalje čini.

Slobodan Praljak vratio se u slobodnu Hrvatsku. General Hrvatske vojske i general Hrvatskoga vijeća obrane, ne suviše obljubljen u političkoj eliti zbog navodne stigme Staroga mosta, posvetio se poslovima i obitelji, uspješan kao i uvijek.

Još u prvoj polovici devedesetih, Ujedinjeni narodi čije su „snage“ uglavnom odigrale prljavu ulogu na jugoistoku Europe, dosjetili su se da bi trebalo ustanoviti neki međunarodni sud za tada već bivšu Jugoslaviju, s tim da Jugoslavija (makar i bivša, ali neka, za budućnost) ostane u naslovu sudišta, pa je tako i bilo. Vijeće sigurnosti je na nelegitiman način takav sud i osmislilo, sud se iz godine u godinu kapacitirao i prekapacitirao, plaće su bile sjajne. Hrvatska je pristala dati mu legalnost, sve misleći na srpsku agresiju i kako će biti kažnjena, jer je očito tko je tko, i tu je bila zamka. Sud je sam sebi napisao statut i ovlasti, a UN očito potvrdio jer i sam prekapacitiran nije imao volje ni pročitati tekst, a plaće su u UN sjajne.

U tajništvo haaškoga suda uvukli su se Englezi i Francuzi u velikom broju. Zapovijesti tužiteljstvu suda dolazile su iz političkih krugova Hrvatskoj nesklonih zemalja, a glasile su: Srbiju po svaku cijenu eskulpirati, makar se to svjetskoj javnosti činilo priglupim i nemogućim. Ako je baš potrebno i ako budu dobre okolonosti, zgrabiti Miloševića i nešto četnika, ali ne dirati jugoslavenske tajne službe i jugoslavensku armiju jer su samo one zalog da bi se u budućnosti moglo opet skrpati Jugoslaviju.Muslimane ne dirati, ni mudžahedine. Sve svaliti na Hrvate. Ako im se ne može nešto pronaći, vratiti se malo u prošlost i izvući im ustaše. S mjesta tužitelja koji je bio ponešto sklon Hrvatima, maknuti sklonoga tipa i postaviti b jesomučnu babetinu del Ponte koja  mrzi Hrvate. Prva njezina zadaća glede Hrvata su Hrvati iz Hrvatske, po mogućnosti Tuđman kojega treba odstraniti uz pomoć zdravih snaga u Hrvatskoj ili ubiti, te hrvatski generali koji su se drznuli pregaziti „srpske krajine“ i ući u Bosnu, doduše uz prešutno dopuštenje Amerikanaca, ali ipak.

Tuđman je umro, došli su u Hrvatskoj na vlast jugofili i idioti, i sve je išlo glatko - hrvatski su generali završili u Haagu pod optužnicom za zajednički zločinački pothvat. Osuđeni na visoke kazne, čamili do druge oslobađajuće presude, na kraju oslobođeni jer se Amerikancima učinilo da bi osude za tako čistu vojnu operaciju kao što je bila Oluja – i još uz njihov blagoslov – bile opasni presedan za njihove akcije koje nisu bile ni izbliza tako čiste, štoviše.Uz to, najugledniji svjetski stručnjaci za međunarodno kazneno pravo bez ustručavanja su govorili o ICTY-u kao o bastardu koji vraća njihovu struku u kolonijalnu prošlost.

Pričuvni plan kako ipak udariti po Hrvatima bio je privlačniji, a odvijao se usporedno i već je u vrijeme oslobađanja Gotovine i Markača dobro napredovao. I tu dolazimo opet do Slobodana Praljka. U tamnim komorama pogane svjetske politike zaključeno je da bi drugi „zajednički zločinački“ mogao bolje uspjeti, štoviše, ako se optuže Hrvati iz Herceg Bosne lako je opet ugurati u zločinački i Hrvate iz Hrvatske, uključujući Tuđmana, Šuška i Bobetka, bez obzira što su mrtvi. Tako su se na optužnicama uz spomenute našli Prlić, Petković, Praljak i ostali.

Sudilo im se beskrajno dugo, osudilo na visoke kazne. Praljak je za sve to vrijeme sam, samosvjestan i zabrinut ne toliko za sebe koliko za mogući loš ishod glede Hrvatske i Hrvata, radio danonoćno na prikupljanju protudokaza, s mukom skupljao dokumente koji su od njega skrivani, pisao knjige odlazeći i duboko u povijest nesretne Jugoslavije, a u sudnici pokazivao nadmoć, što manje obrazovane od njega marionete za sudačkim stolom sigurno nije oduševljavalo. Oni su rastezali suđenje do dotad u svjetskim okvirima nezapamćene duljine i pritvor pretvorili u desetljetnu robiju, i više od toga. I to je, uz svu zločinačku kreaciju sudišta i posebno tužiteljstva („zločinački pothvat“, zapovijedna odgovornost, uzimanje sebi ovlasti da se upuštaju u vlastite neuke procjene, bez poznavanja povijesti i konteksta) dovelo karikaturu od sudišta do logičnog ishoda: prvostupanjska presuda bila je prijepis tužiteljskih podmetanja, a presuda žalbenog suda prijepis prvostupanjske – jer što bi se suci mučili kada ionako odlaze s dobrih plaća, a upute iz tamnih komora su jasne. Ovaj put je i Meron šutio.

Tmuran dan u Haagu, Hrvatskoj i Herceg-bosni

Već kada je prastari i ravnodušni malteški sudac Agius zavidnom brzinom za svoje godine počeo čitati presudu Prliću, iz bujice besmisleno poredanih i nerazumljivih  rečenica izronio je zajednički zločinački poduhvat i tada je postalo razvidnim da se Hrvatima ne piše dobro, da UZP ostaje u presudi. Bilo je očito i Slobodanu Praljku, koji je već tada stiskao u ruci bočicu s otrovom, no poslušao je do kraja presudu kojom je proglašen onim što nije, i nikada nije bio, ratnim zločincem. Tada je izvukao bočicu i popio otrov upućujući sudištu i svijetu riječi prijezira. Agius je samo iznenađeno pogledao i nije shvatio što se događa ili ga nije bilo briga, nastavio je čitati presudu sljedećem optuženom, a tek kada je izvan oka kamere nastala konsternacija, s krajnjim izrazom dosade što mu ta gnjavaža prekida papagajsko pročitavanje, prekinuo suđenje i dao nalog da se spusti zastor (prvo krivotvorenje događaja poslije je obavljeno, oni koji nisu pratili izravno, vidjeli su montiranu snimku u kojoj nema Agiusove plemenite geste). Ostalo je poznato: Slobodan Praljak je preminuo već u zgradi suda. Do kraja vjeran sebi i svojoj neslomljivoj prirodi koja mu nije dopuštala kompromise, odlučio se na čin kojim će svoju osobnu sudbinu podignuti na općehrvatski oltar mučenika i pokrenuti već zatomljene emocije hrvatskoga naroda, koji je – ne računajući izdajnike – razumio da se radi o veličanstvenom činu žrtvovanja.

Otrov u bočici bit će, ili već jest, analiziran s kemijske strane. No ono što i prije toga znamo, jest njegov sastav : u njemu je (uz međunarodne komponente) otrovna smjesa poznatih hrvatskih veleizdajnika, u njemu je bijeda hrvatske politike koja je ne samo zapostavljala Hrvate iz Herceg Bosne nego i zdušno radila protiv njih, u njemu je cijela medijska scena koja je zajedno s političarima ili šutjela o sudbini Hrvata u BiH ili ih štoviše prikazivala u najgorem svjetlu, u tom je otrovu i predrasuda mnogih Hrvata u Hrvatskoj, neukih šajsera koji s „Bosancima“ ne žele imati posla, u otrov su smiješana i podmetanja hrvatskih „institucija“ koje su Praljku naplaćivale i kopiranje dokumenata, u otrovu je tzv. hrvatska kulturna scena potpuno (gotovo) ispunjena jugofilima i protuhrvatskom klateži, uključujući Ministarstvo kulture koje je Praljkove knjige prokazalo kao bezvrijedni šund, u otrovu su svi oni koji su mogli a nisu htjeli osigurati snažnu logističku potporu optuženima, premda su na klupi bila i dva generala Hrvatske vojske. Zadnje Praljkove riječi o prijeziru odnose se prije svega na njih.

I takvi, u bočici se nalazeći, bili su u prvi mah u šoku i prve su šokirane izjave davale tanku nadu da će se idioti osvijestiti, ali nisu, malo su odspavali i dali do znanja da prvotno svoje pristajanje na neprihvatljivost presude može šokirati njihove regionalne i izvanregionalne gazde, pa se nisu pojavili u sabornici na minuti šutnje za generala čiju moralnu veličinu ionako ne mogu shvatiti ni prihvatiti jer je u koliziji s njihovim poimanjem morala kao igračke za idealiste, igračke posve neupotrebljive i nepotrebne u politici i životu općenito. Hrvatske se podjele nastavljaju. Pomirbe u BiH nema niti će biti, a farsično je sudište učinilo upravo suprotno od navodnih svojih htijenja.

Cenzura radi

Tragedijom u Haagu nije završena zadaća opisanoga sudišta. Sjeme zla je posijano, transport toga sjemena došao  je u Hrvatsku prije tijela velikoga čovjeka Slobodana Praljka. Došao je u obliku priopćenja tužiteljstva koje je isti dan otposlalo drugorazrednoj državi Hrvatskoj daljnje upute koje bi trebale rezulturati novim tragedijama i novim samoubojstvima (uz tri tisuće branitelja koji su sebi oduzeli život do sada). Mediji su, koliko sam pratio, prešutjeli tu opaku i sarkastičnu poruku tužiteljstva u obliku priopćenja u kojemu se izvan svake sumnje zahtijeva nesmiljen progon branitelja hrvatske postojbine u BiH, bili oni iz BiH prebivalištem ili ne bili, jer svi su obuhvaćeni zajedničkim zločinačkim pothvatom, znani i neznani.

Znači, tužiteljstvo nelegitimnoga suda obavještava legitimne hrvatske vlasti da je „žalbeno vijeće potvrdilo zaključke raspravnog vijeća da su ključni članovi tadašnjeg rukovodstva Hrvatske, uključujući Franju Tuđmana, Gojka Šuška i Janka Bobetka dijelili zločinački cilj da etnički očiste bosanske muslimane i pridonijeli ostvarenju toga cilja.“ U nastavku: „da veći broj visoko i srednje rangiranih dužnosnika i zapovjednika još uvijek m o r a biti priveden pravdi, a mnogi od njih su dostupni hrvatskom pravosuđu. Tužiteljstvo izražava punu potporu DORH-u da hitno procesuira te slučajeve.“ I na kraju: „Tužiteljstvo p o z i v a h r v a t s k e v l a s t i da proces krene naporijed nezavisno i nepristrano (!), što uključuje i omogućavanje r e g i o n a l n e suradnje.“

Tako jedan sud koji svi ugledni pravnici u svijetu, kao što rekoh, smatraju kopiletom nedostojnim struke. Takav sud poziva i proziva ne samo hrvatsko državno odvjetništvo nego izdaje zapovijest hrvatskim vlastima da nastave progon onih Hrvata koje sam nije uspio dohvatiti.

Ni taj tekst ni reakcije na njega nisu dostupne hrvatskoj javnosti, osim preko internetskih portala. Na prijezir Slobodana Praljka prema takvom sudu, haaško je sudište odgovorilo prijezirom prema hrvatskoj državi, njezinim vlastima i njezinom pravosuđu. Nema države u svijetu, pa ni najneznatnije, koja na takvo miješanje u njezine poslove ne bi odgovorila najžešćim riječima. Hrvatska je ovim načinom svrstana na samo dno, u kaljužu slučajne države kojom se može pomesti pod u svakoj prilici. Uostalom, smatraju s pravom u tom sudištu, pa hrvatsko je pravosuđe bez ikakvih dokaza osudilo neke svoje generale (Glavaš, primjerice), neke je doslovce ubilo (Đuro Brodarac), pa mu ne će biti teško obaviti prljav posao. Kao što je, shodno beskrajnim suđenjiima u Haagu, beskrajno sudilo i na kraju presudilo silnom Hrastovu koji je na koranskom mostu obranio Karlovac.

Ako ikada, sada je trenutak da se Hrvatska uspravi nakon tolikih godina ljigave politike, nedostojne hrvatskoga naroda, ili će tako puzeći dopuzati do groba koji joj je davno iskopan, a i sama je prilježno dohvaćala lopatu da ju brže ubiju i ukopaju. Prvi je korak odlučno političko i kazneno razračunavanje s izdajnicima i veleizdajnicima, usporedni je korak snažna i beskompromisna akcija prema središtima moći, bez obzira o komu se radi, pri čemu je obraćanje predsjednice Vijeću sigurnosti samo dio potrebnih zamašnih političkih i diplomatskih napora. A u svemu tomu, bit svega toga i vodilja treba biti svijest da je Hrvatska suverena i samosvjesna država koja ne pristaje ni na čije direktive.

Ili će se sve razvodniti i nastaviti hod prema rasuću. Usred Hrvatske, dan nakon smrti Slobodana Praljka, predstavljena je stanovita knjiga Dejana Jovića u izdanju „Frakture“. Uz Jovića su sjedili s jedne strane Pusić, s druge Porfirije, ili tako nekako. U toj knjizi se tvrdi da je samo jedanaest posto Hrvata bilo za nezavisnu Hrvatsku. Provjerit ću je li tu knjigu sufinanciralo Ministarstvo kulture.

„Nedjeljom u dva“ ide dalje, koliko vidim, s Acom koji sugerira da je u Hrvatskoj bio građanski rat. Srpske „Novosti“ dobivaju izdašnu potporu. Bliža hrvatska povijest ispisuje se u Solunu, Haagu i Beogradu i lako bi uz divjake mogla ući u kurikule. Hrvatska i bez vanjskih otrova sama sebi reže noge, financijski pomažući svoje neprijatelje, kao što je u jeku sukoba s muslimanima slala oružje onima koji su ubijali Hrvate.

Na kraju, izražavam iskrenu sućut obitelji Slobodana Praljka.

Hrvoje Hitrec/hkv.hr

• Prethodno
• Sljedeće