HRVATSKI VITEZ SLOBODAN PRALJAK – S NAMA JE! POČIVAO U MIRU BOŽJEM! (02.01.1945. – 29.11.2017.) |
Zadnjih nekoliko godina izbjegavam nove filmove. One holivudske pogotovo. Znam da je pitanje minute kad će mi prodati produkte svoje kulturne i antropološke revolucije (ako takvo što uopće postoji). Pogledam ja i nove, nije da ne. Gledala sam i Barbie (!), no naprosto mi se ne da jer mi umjesto bezazlene zabave serviraju muda pod bubrege.
Od ‘identitetskog’ meta jezika, feminističkih floskuletina, zelenih budalaština, povijesnih ličnosti koje mijenjaju rasu i spol…Sve je to već dulje vrijeme dio pop kulture – filmske, glazbene…
Nisu ga lišeni ni animirani hitovi za djecu. Nisam jednom prije odlaska u kino sa svojom osmogodišnjakinjom ukucala u tražilicu ime filma koji mislimo gledati u kombinaciji s izrazom ‘woke’ da vidim što će mi slubliminalno ili nešto očitije probati uvaliti ovaj put.
Dođe vam to k’o sluđene majke koje čitaju deklaracije na svakom prehrambenom proizvodu ne bi li djetetu za ručak slučajno servirale kakav suspektni aditiv. Ovo je isto, samo nije tijelo u pitanju, već nešto puno bitnije.
Ok, mogu biti fundamentalist pa uopće ne voditi dijete u kino i bojkotirati takve proizvode, no strah me kontraefekta.
Ovako mi to sve lijepo pogledamo, no onda o tome i razgovaramo.
Šok šokova
Kako preodgoja i preoblikovanja društva nisu lišeni ni crtići, još su manje ostali žanrovi. Kad sam nekidan gledala na TV-u filmski hit, napeti triler tamo negdje iz druge polovice 90-ih sa samim teškašima od glumaca, skoro sam doživjela šok.
Legendarna holivudska glumica izgovara sljedeće:
Dijete treba oba roditelja. To je jedan od razloga zašto je brak svetinja.
Molim!?
Možete li zamisliti film snimljen u zadnjih pet godina s takvom rečenicom. Jasnom kao dan?!
U nevjerici se muž i ja pogledamo: Pa je li ovo moguće?
Ova rečenica zvučala je kao romantični epitaf nekim prošlim vremenima. Vremenima kad su djeci trebala oba roditelja i kad je brak bio svetinja. Pa i u Hollywoodu.
A prošlo je samo 20-30 godina. Dovoljno da se unište kompletni stupovi društva.
Da djeca odrastaju bez očeva ili s onima čija je očinska uloga potpuno anulirana.
Da je otac odavno izbačen iz jednadžbe koju nam ova kulturna revolucija, a nipošto evolucija, servira.
Da je brak svetinja?! Kako retrogradno, a?
Umjesto toga, kao novi trend imamo jednoroditeljske obitelji. Pa tzv. dugine obitelji, pa potenciranje životnog stila bez djece. Ili onog u kojima djecu mijenjaju mačke i psi.
Ili uopće nemamo obitelji jer ta je riječ u svoj punini, ne onakva karikaturalna kakve su ‘obitelji’ ranije navedene, posljednji bastion svijeta koji je sažet u rečenici: ”Dijete treba oba roditelja. To je jedan od razloga zašto je brak svetinja”.
Dok srljamo u kulturnu, duhovnu i antropološku propast, teško je smo uzeti kokice i mirno promatrati.
Nema kapitulacije, iako se svojski trude doprijeti upravo do najmlađih. Nuklearna obitelj može, baš kao i u režimu u kojem smo ranije živjeli, ostati ili postati sigurno mjesto. Mjesto u kojem se priča o stvarima o kojima se ne priča u školi ili na radnom mjestu. Mjesto u kojem se njeguju vrijednosti koje je svijet otpisao.
Gdje naći alternativce?
Pa makar bili neprilagođeni, makar bili alternativci, gerilci i vrlo, vrlo subverzivni.
Jer oni koji su se kitili donedavno upravo ovim pridjevima postali su kulturna i društvena elita. Pogledajte sadržaj Subversive festivala i bit će vam jasno da je njihova subverzija polučila popriličan uspjeh i da se ne može više nazivati subverzivnom iako serviraju isključivo kulturnu i društvenu kloaku.
Pogotovo uz institucionalnu i financijsku podršku struktura vlasti.
To vam dođe na isto kao i s punkerima. Bunt protiv establišmenta one preživjele pretvorio je u establišment.
Ako mi ne vjerujete, pogledajte samo bračni par Kekin.
Alternativce današnjem ‘ispravnom’ načinu života možete pak tražiti na Hodovima za život, Antunovskom hodu mladih, na Progledaj srcem…
Ne u Močvari kao nekad. Tamo možete naći pola gradske vlasti. Nipošto alternativce.