Memento Gata...
- Detalji
- Kategorija: Damir Kalafatić
- Objavljeno: Utorak, 28 Rujan 2010 09:46
I hrvatski je pjesnik i partizan, naš veli Jure Kaštelan, istinoljubivo vidio i opisao genocidni pothvat tih samoproglašenih 'prvih antifašista u Jevropi', izveden nedaleko njegova rodnog Zakućca u Gatima, kraj Omiša.
Slijepi vođa, koji ignorira istinu i povijest svoga naroda i kojemu, samim tim, nije dana milost razumijevanja znakova vremena, mogao bi narod, koji pristane sudjelovati u njegovim, globalnije osmišljenim, igrama zanemarivanja istine i propadanja u zaborav povijesti i neposluh Gospodaru Riječi, odvesti do nekoga novoga, samomorna, bezdana
(Mile Pešorda, Hrvatsko slovo, 13.kolovoza og.)
I hrvatski je pjesnik i partizan, naš veli Jure Kaštelan, istinoljubivo vidio i opisao genocidni pothvat tih samoproglašenih 'prvih antifašista u Jevropi', izveden nedaleko njegova rodnog Zakućca u Gatima, kraj Omiša:
«Nema srca da bi oplakalo sasječeno meso ljudsko od Prosika do Pocelja, od Graca do Mosora. Nema pjesme. Nema riječi. Nema glasa.
Mate, Ante, Ivane, ko vas može dozivati dozivanjem? Ko vas može oplakati plakanjem, rane na ranama. Viči niz Ilinac. Viči moru i zelenim livadama uz Cetinu.
Zorko, Marijo, Matijo, gdje ste da vas nema na paši za ovcama?
Mrtve ruke materine priviju iznakaženu djecu, sasječenu. Krvnička četnička kama isjekla je iz utrobe novorođenče. U krvavom bratstvu povezane su ruke i oči krvavim mlazom i krikom užasa.
Pokolj.
Mlijeko iz razlupanih kanta slilo se u krvi mljekarica, krv se spojila s brašnom iz proparanih rubaca i vreća. Žene su nosile kruh. Iz grada su nosile zalogaj gladnoj djeci. U stazici, u kamenoj Stazici, u kamenoj stazici, prekinuo se put. (...)»
(Jure Kaštelan, G a t a, 'Dalmatinka u borbi' br.1., god. I., travanj 1943.)
Dodatak:
Teško bih napisao ovo pismo zbog pijeteta prema nevinim žrtvama prije šezdeset godina, pobijenim, zvjerski, u selima omiške Zagore!
Naklice, Gata, Čišle, Ostrvice, Zvečanje... od stoljeća sedmog su ognjišta Hrvata!
1. listopada 2002. g., crkva sv. Ciprijana, Gata, uz veličanstveni memento popu glagoljašu, koji uzdignutom rukom upozorava da povijest ovog, hrvatskog naroda nije od jučer!
Skromni kameni sarkofag, vječni počinak nevinih muževa, žena, djece, staraca, mučki i okrutno ubijenih!
Suncem okupana sela pod Mosorom, škrta zemlja, vinogradi, bajami, smokve, gatski krumpir i gatski soparnik, pršut i vino!
Mnoštvo naroda u crkvi, pred njom, slušaju s pomnjom, i pokojom suzom, imena i prezimena očeva i majki, djedova i baka, rodbine nestale u divljanju mračnih sila neljudskih spodoba!
Ali nije tako idilično bilo i prije 60 godina!
Dana 30. rujna 1942. u pet kamiona stiglo je iz Splita(?) 150 četnika. Zaustaviše se u krčmi u Dugom Ratu, za okrepu, nališe se crnjaka, pade i pesma... sprem’te se, sprem’te četnici, silna će borba da bude...!
Iz Omiša, pod talijanskom okupacijom, te večeri 'hrabri bersaglieri'-četnička braća po oružju-ispališe tridesetak minobacačkih projektila u pravcu Gata, najavljujući krvavi pir!
Ujutro 1. listopada uputi se banda vuka s Dinare, popa Đujića, pod zapovjedništvom četničkog vojvode, Mane Rokvića, u Gata!
Kod Gatskih vodenica sretoše 9 mljekarica na putu za Omiš, poklaše ih na pravdi Boga!
A kasnije, od 1. listopada u 7.30 do sutradan u podne pobiše i poklaše više od stotinu mještana pitomih sela, više od 160 kuća popaljenih, a zvijeri proliše i devet vagona mladog vina, koje nisu stigli polokati!
Ubijali su nožem, a pucali u one koji su pokušali bježati!
A preživjeli ostadoše rijetki, djeca, skrivena pod toplim tijelom tek ubijene matere, danas djedovi i bake!
Pop Đujić je, kažu, u to vrijeme pio na miru kavu usred Omiša, na Fošalu! Kasnije je otišao u Italiju, postao i državljanin Amerike, umro 'čiste savesti' kao 92-godišnjak. New York Times mu je u počast i odu napisao, pop-ubojica s krstom na prsima i nožem u zubima!
(Damir Kalafatić, Slobodna Dalmacija, 8.listopada 2002.g.)
