Ususret 27.srpnju, Danu četničkog ustanka u Hrvatskoj!
- Detalji
- Kategorija: Damir Kalafatić
- Objavljeno: Subota, 25 Srpanj 2015 14:44
Nema te zemlje na svijetu kao što je naša Hrvatska, posebno kad je u pitanju obilježavanje takozvanog Dana ustanka! Oficijelno, prema hrvatskom Ustavu državnim praznikom proglašen je 22.lipnja kao Dan antifašističke borbe dok hrvatski Srbi 'privatno i protuustavno' imaju svoj Dan ustanka ali samo srpskog naroda Like i Dalmacije, 27.srpnja shodno jednakom datumu iz vremena Titinog komunizma.
Obzirom da su i četnici legalno i legitimno postali antifašistima taj dan bi mogli slobodno nazvati Danom četničkog ustanka, ustanka koji je organiziran uz pomoć talijanskih fašista protiv tadašnje hrvatske države, NDH.
Ma kakva ona bila, NDH je bila izraz stoljetne težnje hrvatskog naroda za svojom nezavisnošću i slobodom a to četnicima nije nikad 'odgovaralo' pa im ni danas 'ne odgovara'!
Spomenik u Srbu podignut je upravo u spomen na četnički ustanak od 27. srpnja 1941, kada se srbijanski narod Like, prema službenoj ali srbijanskoj 'istoriji', pobunio protiv fašističke okupacije iako su im saveznici bili upravo fašisti, talijanski okupatori.
No povijesni izvori potvrđuju, kako je riječ o potpunoj povijesnoj izmišljotini.
Pod krinkom antifašizma, pripadnici četničkog pokreta tim su danom započeli genocid nad nesrbima protjerivanjem i ubojstvima katoličkog i muslimanskog stanovništva Like, Zapadne Bosne i Sjeverne Dalmacije.
Za vrijeme Domovinskog rata (četnički!)spomenik u Srbu je opravdano i srušen ali je kasnije, zahvaljujući Borisu Tadiću i Ivi Josipoviću obnovljen i to granitnim kamenom pristiglim iz Srbije kako bi se domaći četnici komotnije osjećali, svoj na svome!
Obzirom na to da je nedavno rehabilitiran i četnički vođa, Draža Mihailović, ne bi billo nikakvo čudo da već sutra, u Srbu, Milorad Pupovac naćuli spomenik i čiča Draži, tom prvom antifašističkom gerilcu porobljene 'Jevrope'! .
Ali, prisjetimo se….
Zaboravne valja podsjetiti i na sjećanja Savke Dabčević Kučar („Sedamdeset i prva ’71: hrvatski snovi i stvarnost“) koja je bila svjedok jednog takvog mitinga 1971. godine. Opisujući svoju borbu s dijelom srbijanskih partijskih kadrova, „stvarnih velikosrba i četnički nastrojenih Srba“, opisala je, pod naslovom „Miting u Srbu“, što se 27. srpnja 1971. ondje zbivalo i kako je ona osobno to doživjela:
„Jedan od izraza raspoloženja te skupine bio je miting u Srbu, na dan koji se slavio kao dan ustanka naroda Hrvatske, 27. lipnja 1971. (Savka je pogriješila datum, op. a.) U Srbu je (a vodila se rasprava je li tamo ili u Sisku počeo ustanak u Hrvatskoj) i prije bilo proslava, i sama sam im bila nazočna, i pučanstvo me dobro dočekivalo. Ali, događaj iz 1971. bio je osobit. Tu nije bilo bitno pokazati tko su Srbi u Hrvatskoj, nego i organizirano prikazati i dokazati da je tu srpska Hrvatska. Naime, razni visoki vojni funkcionari i drugi političari na službi u Beogradu, povezani s navedenom skupinom, organizirali su proslavu u Srbu kao svesrpsku proslavu(kako onda tako i sutra, op. a.). Bez našega znanja (znali smo samo da će organizirani i pozvati i Dražu Markovića, u to vrijeme predsjednika Skupštine Srbije) nekoliko su desetaka autobusa dovezli na taj dan Srbe iz Bosne, Vojvodine, i iz uže Srbije. I to će se ponoviti 20 godina poslije! Oni su, a ne toliko domaće srpsko stanovništvo, dali velikosrpski pečat toj hrvatskoj proslavi. Mi smo bili pozvani (i odazvali smo se) u punom sastavu. Bili su nazočni Vladimir Bakarić, Jakov Blažević, Pero Pirker, Miko Tripalo i ja, i mnogi drugi.
Nikada, u cijelom svom sudjelovanju na mnogobrojnim sastancima, mitinzima, proslavama, nisam doživjela nešto slično. Bio je vedar, sunčan dan. Kad smo se pojavili na improviziranoj pozornici, na otvorenom, pred golemim mnoštvom ljudi (dovezenih), osjetili smo prema sebi zid otpora i mržnje. To je bio miting velikosrpske bodlje mržnje prema hrvatstvu i Hrvatskoj. Nikako ga drukčije ne mogu shvatiti! Ovacijama su dočekali srbijanske predstavnike, posebice Dražu Markovića za kojeg se znalo da je protiv naše politike. Ovacije su priredili i Đoki Jovaniću, svojemu ratnom zapovjedniku. Hrvatskim predstavnicima (i govornicima) nisu pljeskali, jedva uljudno, čak ni Vladimiru Bakariću ni Jakovu Blaževiću. Ta manifestacija bila je dobro organizirana sa željom da nam se pokaže njihova snaga, a poruka je bila: Velikosrpstvo je tu, iza nas! S dna provizorne pozornice pošli smo prema naprijed, prema mnoštvu. Ljudi, dovučeni autobusima iz Bosne i Vojvodine i tko zna odakle sve, bili su umorni, znojni, pripiti (rana jutarnja rakija), s prijetećim raspoloženjem. Bili smo im tu – na dohvat ruke. Mi – za koje se tvrdilo da želimo ponovno „klati“ Srbe u Hrvatskoj! Pero Pirker je, uza me, bio nekako zbunjen, osjećala sam da se i on osjeća krajnje nelagodno. Bio je napet, ozbiljan, ukočen. „Pero“ – šapnula sam mu pomalo šaljivo, kad su nam rekli da se pomaknemo naprijed – „sad se čuvaj, dolaze rajčice i jaja, bit ćemo kao Indijanci“. Osjetio je da mu tim zapravo namještenim „zafrkavanjem“ na vlastiti račun želim odagnati tjeskobu, pogledao me i odgovorio u istom tonu: „Ti pazi haljinu“, aludirajući na moje novo odijelo. Osjetila sam da se umirio. Još sam prišapnula, opet šaljivo: „Ja ću se skloniti iza Jakova (Blaževića), pravo je da u Lici on – kao lički medvjed – strada.“ A Jakov Blažević je zaista poput medvjeda išao teškim korakom ispred nas prema samom rubu tribine. I, kad smo stigli do sama ruba, zbilja sam jednom trećinom tijela stala iza njega. Peru je, valjda od napetosti, uhvatio smijeh. Ali ukočenosti je nestalo, zahvalno me pogledao još jednom. Kad su počeli govoriti, opet ovacije Draži Markoviću, pa Đoki Jovaniću, i parole, parole, parole, Jugoslaviji, Titu, Partiji, bratstvu i jedinstvu i sl. – ali ne i Hrvatskoj. Jesam li to u svojoj zemlji, gdje li se to nalazim? – ogorčeno sam se pitala. Jesmo li mogli (morali) to spriječiti? I odmah zatim pomisao: e, bogme, nećete više! U nogama sam osjećala kako bi najradije pobjegle. Ali kontrolna institucija u glavi radila je besprijekorno.
Sjećam se da sam si neprekidno ponavljala:
Boje nas se, u tome je stvar. Uzimaju nas ozbiljno. Mi smo u pravu, oni su opasni huškači. U Zagreb smo letjeli velikim vojnim helikopterom, i samo se sjećam da smo u njemu – na povratku – svi šutjeli. Na tom sam mitingu najodređenije, odnosno najizravnije osjetila samu suštinu politike te skupine. Na povratku u Zagreb zapisala sam u svoj notes: Miting uzbuđenja. Mrze nas, i ne će se libiti za četništvo proliti krv. Strašno? Smiješno? Opasno? Prijeteće? Sve to. Stvari se kreću prema raspletu!
Mnogo godina poslije događaji su potvrdili moje slutnje i sumnje.“ Nešto slično dogodilo se i dvadeset godina kasnije… Treba podsjetiti da se prije točno 25 godina u Srbu održao i veliki miting pobunjenih Srba 25. srpnja 1990., ne slučajno na dan kad je zakazana sjednica Hrvatskog sabora koji će usvojiti amandmane na još uvijek važeći Ustav iz 1974. godine. Cilj ustavnih promjena bio je ukidanje socijalističkih i komunističkih simbola i donošenje odluke o početku pripreme novog Ustava. Uz ideologa Velike Srbije Jovana Raškovića('mi, Srbi, mi smo lud narod') najgrlatiji na tom derneku bio je i poznati srbijanski kartograf, danas ratni zločinac na slobodi, Vojislav Šešelj koji je marljivo regrutirao mlade po-četnike za rat protiv 'ustaške' države….agresiju, koja samo što nije planula svom žestinom!
Saborski zastupnici Srpske demokratske stranke Jovana Raškovića nisu željeli u Zagreb, nego su bili najaktivniji tvorci „Deklaracije o suverenosti i autonomiji srpskog naroda u Hrvatskoj“ koja je prihvaćena aklamacijom na tom mitingu, koji je sam sebe proglasio prvim općim Srpskim saborom. Deklaracija je u pobunjenički program unijela dva glavna cilja: dvojni suverenitet i poseban teritorij. Na mitingu je bilo oko 150.000 Srba sa svih strana, među njima i Vojislav Šešelj, a neke od parola bile su: „Živio Milošević“, „Ovo je Srbija“, „Ne bojmo se ustaša“, „Zaklat ćemo Tuđmana“…
I već sutra u ustaničkom Srbu skupit će se pro-četnici, mladi i stari, kako bi uz svog mentora Milorada Pupovca proslavili taj dan, 27. srpnja kada su, dan prije, 26.srpnja njihovi četnički preci zvjerski pobili putnike vlaka punog 'ustaških' hodočasnika… Evo što se dogodilo tog dana: Kronika župe sv. Ante u Kninu i spisi arhiva biskupskog ordinarijata Banja Luke.., i mnoga druga svjedočanstva ukazuju da je na taj dan 1941. godine, župnik župe Drvar vlč. Waldemar Maximilian Nestor došao sa svojim župljanima na hodočašće svetoj Ani na njezin blagdan, kako je to i prije bio običaj. Došli su moliti za svoje obitelji za svoju djecu za svoj narod.., dakako oboružani jedino svojim krunicama kao svojim oružjem. Sutradan je bila nedjelja, pa da župljani koji su ostali u Drvaru ne bi bili bez mise, župnik je s hodočasnicima sjeo u 'Šipadov' vlak uskog kolosijeka… Na tromeđi Bosne, Dalmacije i Like, oko Trubara, vlak su zaustavili četnici…
Pobunjenici su napali vlak, župnika, izvukli iz vlaka i s njime skupinu hodočasnika, okrutno ih poubijali a tijela im bacili u nedaleku jamu Golubinjaču. Dakako, bez milosti, bez suda i ukopa, bez križa, bez spomena i spomenika…
E, nema te države na svijetu osim Hrvatske koja bi dozvolila da na njenom svetom tlu orgijaju potomci ili sponzori zločinaca slaveći pokolj njenog, hrvatskog naroda!
damir kalafatić
