Istine i laži 1.dio

Pin It

"Ljudi koji su stvorili probleme,  ne mogu biti dio rješenja"

...Kao predsjednik Republike nikada se neću umoriti u borbi za pravedno, bolje i bogatije društvo i bit ću beskompromisan u iskorjenjivanju korupcije, gdje god se ona pojavila. Nova pravednost znači novo domoljublje i povratak morala u politiku.

...Pravednost je moj program. Želim novu Hrvatsku, pravednu Hrvatsku. Nitko se ne smije moći sakriti iza funkcije ili položaja. Kao predsjednik Republike nikada se neću umoriti u toj borbi za pravedno društvo i bit ću beskompromisan u iskorjenjivanju korupcije gdje god se ona pojavila. Samo se tako može vratiti moral u politiku i povjerenje u institucije sustava.

- Baš je “moćno“ tada govorio, moram to iskreno priznati, naš drug Ivo. To je bio pravi pravcati predsjednički govor! 

A bilo je to…bilo je to… skoro prije deset punih godina. 

Što li je sve taj, majko moja mila, tada obećavao? Milina jedna kako ga je tada bilo lijepo i slušati i gledati!!!

Lice milo, sladak osmijeh, blag i topao pogled, a riječi mu teku k'o med i mlijeko. I  cvrkuće li, cvrkuće... Takvog šarmera još ni jedna majka rodila nije.

Ali, štošta se krilo iza one njegove  uglađene maske, kako su mnogi mislili, pravog gospodina. 

„Ne ću vas razočarati" poručio je tada, „pobijedivši“ na izborima. 

„Pobjeda nije samo moja. To je pobjeda svih poštenih ljudi. Pobjeda koju slavimo svi. Svaki građanin ove zemlje, večeras je pobjednik. Jer duboko vjerujem u to da je svačiji cilj bolja Hrvatska." 

Zaklinjao se on, zaklinjao... I u boljitak, i u pravednost i pravdu. I u bolju Hrvatsku…

Ali, mu je, izgleda, ubrzo nakon toga, nastupila totalna amnezija, a pravda i pravednost isparila. Nestala. Ostala mu je samo, kao i njegovim istomišljenicima, njegova prevelika ljubav, za nikad neprežaljenom Jugom.

Zato, niti on niti oni, nikako ni ne odustaju od toga svog puta, već unaprijed zacrtanog, Zato i viču i urliču: „Ili mi ili oni... Ne damo vlast!!! Dolje fašisti! Smrt fašizmu...“  

I nije to od njih nešto čemu bismo se trebali čuditi. Tako to rade, od pamtivijeka, svi drugovi!!! Tako se i drug Ivo, u prosincu 2014. godine, kada je hodočastio, u predizborno vrijeme, svugdje gdje ima Hrvata, našao i u Širokom Brijegu. Pa je u prevelikoj ljubavi prema nama Hrvatima-ma gdje bili-izjavio kako je za njega širokobriješki franjevački samostan, ”kolijevka kulture i vjere”.  

Da bi ga danas, desetak godina poslije, prekrstio i proglasio ustaškim gnijezdom. 

 „Povijesne istine radi, fratri sa Širokog Brijega podupirali su ustaše, kako to i danas čine neki njihovi nasljednici. Kada su partizani dolazili na Široki Brijeg, pružili su im vrlo snažan oružani otpor i uključivanjem u ratna djelovanja, bili su legitiman cilj vojnih djelovanja.“, kaže danas   profesor  prava i bivši  hrvatski predsjednik  Ivo Josipović,  koji smatra kako je svirepo

partizansko-komunističko ubojstvo 66 širokobrijeških fratara u veljači 1945.,   bio „opravdan i legitiman čin“.

     Prošlo je od te njegove sadašnje izjave, nešto više od mjesec dana, ali svaki put kada počnem nešto čitati o ovim događajima i odlučim pisati o tome, osjetim neku mučninu u želudcu i po cijelu cjelcatu noć ne mogu ni oka sklopiti. Miješa mi se tu i gađenje i bijes, i nevjerica i prijezir. A slike ubijenih fratara na Širokom Brijegu, Kočerinu, Mostaru, na Daksi…i diljem cijele Hrvatske, Bosne i Hercegovine  i šire,  miješaju mi se sa slikama svih onih  masakriranih Hrvata iz Hude jame, onih na Macelju, na Križnom putu i na Bleiburgu… 

-Bože moj dragi, Bože dragi! DOKLE!???

Dokle ćemo trpjeti ovaj teror njihovih laži i obmana?

Dokle ćemo, ne reagirajući,  prelaziti preko tolikih njihovih prijevara?  

Dokle? Dokle??? 

-Ma, nemoj tako, Lucija! Možda je to rekao čovjek u afektu!

-Ne lupetaj, Monika, majke ti! Kakvom afektu? Ta, nije to prvi put da Josipović pljuje po Hrvatima i Hrvatskoj. 

To ti je, draga moja, čovjek sa stotinu lica i bezbroj maski. Neka mu se izliže, neka mu je prozirna, a neke mu ih ne treba ni mijenjati, jer je davnih dana pročitan.

Pa, se, eto sada, konačno otkrio i kao loš političar,   i kao još gori pravnik i profesor prava, a najgori kao čovjek.

„Ivo Josipović je trećerazredni pravnik, koji teško da bi u nekom uređenom sustavu civiliziranog zapada uopće došao do diplome, a do koje je  po svemu  sudeći došao,  jer mu je otac Ante bio visoko  pozicionirani član komunističke partije.  Ali, neka ga  to ne obeshrabri. Naime, iako trećerazredan, Ivo Josipović je puno bolji pravnik nego  glazbenik. Nu, neka ga  ni to ne  obeshrabri jer  je on puno bolji  glazbenik nego  političar“.

Eto, tako to radi „poštovani“ doktor znanosti!

I ne da se. I u tome ustrajava. Te, poimenično nabraja (trebalo bi provjeriti jesu li i ti na popisu u Jasenovcu) sve pobijene partizane, „mlade momke i junake“ koji su junački izgubili živote, u borbi prsa u prsa, sa ostarjelim fratrima. Od onih u dobi od 55 godina do onih nepokretnih od 80 i više godina, kojima su, gle čuda, pomagali i Nijemci i ustaše.

On priznaje, ali i opravdava, da su partizani ubili fratre u Širokom i na drugim mjestima, da su ih ubijali hitcem u potiljak, da su ih onda polijevali benzinom, zapalili i pobacali na različita mjesta.  a mještanima zabranili da ih pokopaju. 

Ali, svi su oni, po Ivi Josipoviću, bili „legitiman cilj vojnih djelovanja“. Jer su bili na krivoj strani. A svi oni koji govore i pišu drugačije od našega povijesnog znalca Ive Josipovića,   povijesni su revizionisti ili ustašofili.

-Nemoj tako, Monika! Drug Ivo je, ipak, ostao gospodin!!!. Jer, svima nama koji pišemo ono što se gospodinu, hoću reći drugu Ivi ne sviđa, zamislite molim vas, drug Ivo šalje drugarski pozdrav.

-Baš lijepo od njega! Gospodska gesta, nema što!

Ali je taj  isti gospodin, hoću reći drug,  2000. godine, odmah nakon smrti predsjednika Tuđmana, zajedno s udrugom Dokumenta i HHO-om,   predvodio kampanju i informativni napad na operaciju Oluja, s tezom da je „u Oluji ubijeno preko 600 srpskih civila“, a što je na našu sreću, oboreno na sudu u Haagu.

Deset godina kasnije, točnije 2010. godine, dolazi na

Pantovčak i na Markovom trgu svečano priseže da će štititi ustavni poredak RH,  ali nastavlja i broditi i hoditi

Mesićevim utabanim stazama revolucije. Pa je i on, kao i Mesić, protuustavno  i protuzakonito  dilao dokumente, kako je tvrdio bivši srbijanski diplomat Cvetičanin, koji u svojoj knjizi piše kako mu je „Josipović predao celu  hrestomatiju dokumenata“ koji  su pomogli Srbiji da se  obrani od optužbe za genocid. te je tako zločin u Vukovaru, umjesto presude za genocid, ostao i bez pravde, i bez presude,  i bez pravne sankcije.

I nije to prvi put da Ivo Josipović otkriva svoje pravo lice. Pa je, onda, još dok je bio predsjednik Republike Hrvatske, 2012. godine u izraelskom Knessetu pričao o ustaškoj guji u srcima, koja je oslabljena, ali je još uvijek tu: “Otrovna je guja puštena da izgmiže iz srca naše nacije u pokušaju da se istrijebe Srbi, Židovi i drugi samo zbog toga što oni jesu ili što zastupaju. Trebamo se zagledati u svoje srce i pomiriti se s najtamnijom mrljom u svojoj povijesti i političkoj kulturi. Trebamo znati: Zmija je sad oslabljena, ali je još uvijek tu. Tu je, duboko u našim srcima, tamo gdje počinje stvarna pomirba”, a u njihovom parlamentu još i dodao, naravno da bi pojačao dojam o istinitosti svoje tvrdnje da je u Hrvatskoj tijekom II. svjetskog rata postojao široki antifašistički pokret otpora i da su svi predsjednici u modernoj Hrvatskoj bili antifašisti, te da je i on osobno „sin Titovog partizana“.

-Moja Lucija, moja Lucija! Ima li toga igdje na ovome svijetu? Ima li igdje u suvremenoj povijesti  i jedan jedini predsjednik države, naravno osim njega,  ali i Mesića, koji je izjavio nešto slično na račun svojega vlastitog naroda?

I što očekivati od takvih!?

- Ta, ne kaže se, moja Monika, uzalud: NE  PADA  JABUKA  DALEKO  OD  STABLA.

Istina je kako za grijehe očeva ne trebaju ispaštati djeca! Ali, kako ih od grijeha odvojiti, kada su svi oni nastavili koračati, „očevim  stazama“? Pa   tako i Josipović koji nam s visine dijeli lekcije iz povijesti i podastire „dokaze o ustašluku u Hrvatskoj i o genocidnosti Hrvata“.

A njegovi su tzv. antifašisti, na čelu s njihovim voljenim maršalom Titom (tko zna kojim i tko zna čijim) poubijali   684 000 tisuće Hrvata (u tamnice zatočili 3. 777. 000 nedužnih ljudi), zbog čega se njihov voljeni

nalazi na listi -od osmog, devetog, desetog do trinaestog mjesta (zavisno od izvora) najvećih zločinaca dvadesetog stoljeća.

-A što su to tako strašno uradile njihove žrtve  na Širokom Brijegu?

Pa, bili su Božji pastiri. 

Bdjeli su i branili stoljećima svoj hrvatski puk. 

Hrabrili ga… 

Ulijevali mu Nadu… 

Širili pismenost i kulturu…

 Čeličili ga u Vjeri… i uvijek s molitvom:

 „U Tebe se uzdam, Gospode!“

-E, to je za komuniste, moja Monika, bio neoprostiv grijeh. Jer, partija je rekla nema Boga. I točka!!!

 „I sve one koji su protiv  KAPEJUTA, ubićemo kao skota“, kleli su se drugovi.

I tijekom rata i nakon rata. Te zdušno i besprijekorno izvršavali zadano.  

 A drugovima su, to je poznato, glavne mete  uvijek i bili hrvatski intelektualci, a posebice hrvatski svećenici.

Nastavlja se...

Vera Primorac