Kao lutke na koncu

Pin It

 

Lutke na koncu su već tu. Prodaju se i Jude  za Judine škude. A škuda ima i na bacanje. Soroš ih dijeli i šakom i kapom… Svugdje po bijelom svijetu. Navali narode!!! Za jedan organiziran kaos- 3 ooo dolara. Za sudjelovanje u stvaranju kaosa- 5oo dolara.  Svakom sudioniku…Tako, bar, kažu. A ima toga i kod nas. Jer, mamac na udici je suviše primamljiv i obećava lagodan život. U ugodnom hladu…Bez puno rada i muke. 

Čini mi se kako se, u zadnjih par godina, sve dupkom promijenilo. A opet je sve, nekako, isto.   I kod  nas i u svijetu.

Jer, Europa je i danas, kao i prije,  poprište raznoraznih interesa i svjetskih sukoba.   

Opet se igraju, kao i prije, igre i igrice. Opet se pripremaju slične predstave... 

Opet se vrte i  lutke na koncu. 

A redatelji su, još uvijek, nevidljivi i u sjeni.

Dok, negdje tamo daleko ili tu negdje, i ne tako daleko, mile kolone … ljudi. Očajnika. 

I kolone pravih,  a bome i lažnih izbjeglica.  

I sve je isto kao prije. Isti je to scenarij. Isti redatelji. 

Isti igrači. I iste igračke.     

Nekad je bila bivša Jugoslavija pa  Ukrajina. Onda Libija i Sirija. Danas Francuska i Njemačka. 

A kuha se i zakuhava… i u Balkanskom loncu.

I uvijek iste slike. Iste kulise.  Samo druga i drugačije pripremljena pozornica. 

A matrica je ista. Možda su isti i glavni akteri.  

Možda su to oni isti koji su napisali i režirali i  sve one prijašnje predstave. Samo im je tada rukopis bio napisan nevidljivom tintom... Ili su ga pisali  iz sjene. I u sjeni. Pa sada sve samo repriziraju.

Ali, iako je sada rukopis vidljiv i golim okom, baš njih boli briga. 

Oni su Veliki. 

Oni su Moćni. 

Oni drmaju Svijetom... 

I rade to što rade i što ih je volja. Igraju ping-pong. 

Pa, takva su, ljudi moji dragi, svjetska pravila igre!!! 

Najprije baci jedan lopticu, a onaj ju drugi uhvati. Ali ne vrati udarac odmah. Treba mu malo više vremena za razmišljanje i pripremanje taktike. A dotle se svi oni jadnici oko glavnih igrača, znoje i preznojavaju. 

Što će biti i kako će biti ? 

Tko je prvi na potezu? 

Tko će i kako, na onaj prvi protivnički početni udarac, vratiti lopticu?

A oni se, to jest, dvojica Velikih  svjetskih velemajstora za kombinacije i gomila njihovih malih i sitnih priljepaka, zabavljaju. 

DOBILI SU NA POKLON NOVU IGRAČKU: PRAVE I ORIGINALNE LUTKE NA KONCU. 

I predstava počinje…

Vrte li se, vrte…  marionete. Kao na vrtuljku. Ne vidiš im niti primjećuješ, od prevelike brzine, ni konce  za upravljanje pokretima. A ni lica, ni naličja. Izgubili obličja. Postali bezlični i bez svoje volje. I svoje prave uloge na pozornici. 

Pozornica zamračena. Opskurna. Glavni akteri  se tek naziru. Ostali su u dubokoj sjeni. Glumci izlaze iz mraka , a pozornica se polagano osvjetljava.  Redatelji daju znak za početak i izlazak na scenu. Glumci su dobro uigrani i ubrzo prelaze... s riječi na djela. S početne igre na ... razigravanje. 

A na stolu glavnih aktera iz sjene, karte su još uvijek otvorene. 

I ucrtane sve mogućnosti. 

-Ovo je moje! –viče Prvi. 

-E to ne! To baš ne!!! 

-Ja bih, onda, ono... 

-E ni to ne! Ne može. To će onda ugroziti u igri, moje već zabetonirane pozicije. I moje, još uvijek, nevidljive igrače.

-E, dragi moj, kaže Drugi, to su već sada davno prošla vremena. Nisi više, u ovoj ligi, glavni igrač. Došli su neki novi i bolji igrači!

-Ma, mo´š misliti! A ja ću onda udariti na tebe sa svih strana i  iskoristiti sve svoje mogućnosti. Upregnut ću u igru i sve  svoje najbolje strijelce  na ploči, odnosno... 

-Ma o čemu to ti, čovječe, govoriš? Dok se ti tvoji strijelci poredaju, oglase i usuglase, prođe voz. I pojede vuk magarca.  Dragi moj!Tko je jači, taj i tlači. A ja sam, trenutno, u boljoj poziciji. Pogledaj dobro i saberi se! Ako ja uradim, gledaj sad ovo, i uzmem sve svoje što sam ti prije prepustio, naravno dok smo bili ono što danas nismo, ostade ti i bez gaća. 

I tako se pozornica okreće... Sve u krug. Bez kraja i konca.  U nedogled.

A uvijek, rekli bi neki -ista meta, isto odstojanje. I ništa se u scenariju nije promijenilo. 

Ni prije kod nas, ni u svijetu…danas.

Razgovori...Pregovori...Zavlačenja i razvlačenja. Svih nas jadnika koji ne znamo, ni tko nam  je prijatelj ni tko nam je neprijatelj. Ni tko je sve zakuhao i zbog čega je zakuhao. To što je zakuhao .

Mutne se igre igraju. Tko će udariti početni udarac? Hoće li ga itko moći obraniti ili će se, svom svojom snagom, netko naivan zabiti u razapete mreže? 

Ta timovi suparničkih ekipa trenirali su se godinama. Uvježbavali sve moguće varijante i eventualne situacije. I stvarali svoju jedino moguću strategiju …

NAPADA I OBRANE. 

I RAZMJEŠTANJA FIGURA.

Najprije su, nakon zajedničke ping-pong igre, na šahovskoj ploči uvježbavali sve moguće i nemoguće poteze. Odmjeravali snagu pješaka i sve gubitke pijuna. 

Ali, ni pješaci ni pijuni, i onako im nisu suviše važni, niti toliko bitni!!!  

I eto, baš zato i treba dobro isplanirati i paziti na one sljedeće poteze. Ni pod koju cijenu se ne smiju izgubiti topovi, konji, sva tegleća marva i ... 

I onda ... 

Veliki I. i Veliki II. su sačuvani.

I mogu mirno spavati.  Na lovorikama pobjeda, to jest … dogovora ispod žita. 

I uživati...i uživati. 

I uzimati…i uzimati… 

Ta, to su sami zaradili, kaj ne!?

A onda dolazi na red crtanje i ucrtavanje. Naravno karata. Za ovalnim stolom. 

Pa, onda, ono povijesno, kao i toliko puta, dosad, viđeno i urađeno: Ovo hoću, ovo ne ću. Ovo je još uvijek svježe i dobro obrađeno. Ovo je već ustajalo i pomalo zaudara... 

A ovo bi sigurno moglo proći: Laž u službi geopolitike i podjele interesnih sfera...

Početak rata u Hrvatskoj i B-H. Ruska intervencija na Krimu.  A onda Libija, Liban, Irak, Sirija, Njemačka, Francuska… pa Turska. Pa imigracija, pa teroristi…

Pa sada Crna Gora, Makedonija, B-H, Kosovo…  

A ni mi, ovdje u Hrvatskoj, ako se na vrijeme ne probudimo, nismo daleko od tog  kaosa. 

Prije dvadeset i pet godina je bio isturen Milošević. Tko je sada na redu?

Valjda,  neki drugi igrač. Neka nova lutka na koncu.

Ali, tko je koga plagirao? Tko je koga  instruirao?  Tko je bio mozak svega ovoga kaosa u kojem smo živjeli  i kojega smo jedva preživjeli? Ali i kaosa u kojem, nažalost,  živimo i dandanas.

Je li to PRVI ili DRUGI veliki igrač? Ili netko treći.  Neki treći čovjek iz sjene. Ili možda...Ljudi iz sjene.

RASELJAVAJU… 

USELJAVAJU… 

MIJEŠAJU… Ljude.   

Što se to iza brda valja i kakve se  sve igre igraju?  I nastavljaju se igrati …pa    BAL VAMPIRA, postaje naša realnost. 

„U CERN-u u Švicarskoj otvoren je, uz svečani program, prošle godine tunel Sv. Gotharda.  Svečano otvorenje tunela sv. Gottharda koji se nalazi nedaleko od CERN-a dogodilo se 1. 06. 2016.  Mnoštvo uzvanika, preko  600, svjetskih odličnika i moćnika, došlo je na svečanost. Među uzvanicima nalazili su se: Predsjednik švicarske Vlade, Angela Merkel, Francois Hollande i Matteo Renzi… itd.

…Ono što možemo nazvati strašnim, je dugački i mučni program koji je trebao uveličati svečanost, a svakomu tko ga je pogledao, osim Angele Merkel, koja je bila ushićena, i pridruženih joj predsjednika, a vjerojatno i uzvanika, svečani program je izazvao led u žilama.

A morbidna igra koja je započela u CERN-u,  nastavila se u tunelu sv. Gottharda. 

U opskurnom svjetlu, u tunelu, a pakao na zemlji je u pitanju, svečanost otvara starinska kočija s 5 bijelih konja.   Nakon prolaza kočije nastupa gotovo vojna formacija radnika, recimo, naroda, u narančastim radničkim uniformama i stupa kontroliranim korakom. Cijela ta vojska ima lica zombija, bezizražajna i s gestama i koracima koji su plod dresure. 

Onda prolazi vagon na kojemu se nalaze isti takvi ljudi, radnici, narod, zombiji koji su osuđeni na giljotinu. Koji kada shvate da im je kraj, pokušavaju pobjeći, ali im to ne uspijeva.

…Nakon toga dolazi drugi, ogromni otvoreni vagon na kojemu se nalazi Bafomet – sotona i demoni. Oni skaču s vagona i počinju divljati, a Bafomet počinje skakati i upravljati sa svima. Kao pravi gospodar.  

…Na kraju Bafomet uskrsava i 11 apostola se klanja Bafometu…  Tu su još igre sa satom i vremenom u kojem se svi dolaze pokloniti Bafometu, sotoni. 

Simboli su brojni, biblijski i asociraju na kraj vremena u kojem ne pobjeđuje Krist, nego sotona“. 

Lijepu su nam budućnost,  nema što, pripremili!

BEZ BOGA. BEZ ČOVJEKA.

Pa neka mi sada netko kaže da je sve ono što nam se servira, plod naše mašte ili neka naša  umišljena teorija zavjere.  

–Sve je laž. Napad u Parizu nije se ni dogodio. Što ste vidjeli tamo, što vam prikazuju mediji? Jeste li vidjeli mrtve? Niste. Jeste li vidjeli jednoga pokopa? Nema nijednog pokopa, bilo da se radi o žrtvama, bilo da se radi o atentatorima, odnosno teroristima. Imate tek neke slike, recimo jedna je žena na slici kao ranjena, još jedan poluodjeven čovjek. Što vidite u Belgiji? Ništa. Ali imate jednu cijelu psihozu straha…  – kaže admiral Davor Domazet Lošo i upozorava na zastrašujuću propagandu straha među ljudima, a koju su izazvali uigrani mediji prikazujući nam  neku  režiranu i imaginarnu sliku.

…Pa gdje je pijetet za stotine mrtvih? Valjda se netko trebao pokopati. Gdje su imena navodnih atentatora? Sve je to nešto imaginarno, nestvarno. 

Cilj im je očigledno stvoriti strah i ništa drugo.

Lijepu, lijepu su nam budućnost pripremili!!!

 A kuda sve to vodi?Kuda to ide ovaj svijet? Je li ovo uvertira u totalni kaos? Ili je to priprema za globalizam i novi svjetski poredak.

Jer, dok su Obami  unaprijed uručivali Nobelovu nagradu za mir ; dok na teror koji je provodio diljem svijeta,  a njegova administracija tonama bombi uvodila „red, mir i demokraciju“; dok su on i njegova administracija  donosili i uvodili protuprirodne zakone, (valjda da opravda povjerenje za Nobelovu nagradu) svi su mu u svijetu pljeskali. A sada, nakon njegovog neočekivanog odlaska, nakon što su demokrati i Hillary Clinton  izgubili, novog predsjednika Trumpa sotoniziraju.

I sve što  danas zamjeraju Trumpu, i što mu mogu, eventualno zamjeriti, zamjeraju mu   zbog onoga što je izrekao u predizbornoj kampanji. A ne na temelju onoga što je napravio u tako kratkom vremenu ili što namjerava napraviti.

Ali je, zato, Obama dobio  unaprijed Nobelovu nagradu za mir. I cijelo je  vrijeme svog mandata, navodno u ime mira,  provodio teror   diljem svijeta,  a njegova administracija tonama bombi uvodila u Svijet „red, mir i demokraciju“. 

‒U kakvom ovo svijetu, moja Lucija, mi živimo? Totalna ludnica. Totalni kaos. Bombardiraju nas s lažnim informacijama i polu-informacijama.  I tako unedogled. Kao da nas stvarno žele izludjeti. Da postanemo dezorijentirani. Izgubljeni i nesigurni. Kao zombiji. A onda im je, ne čini li se tako i tebi, s takvima  lakše manipulirati.  

‒Sve ti ga  je to skupa, draga moja, dio unaprijed pripremljenog plana. 

Zacrtanog plana… VELIKIH SVJETSKIH IGRAČA. Još davnih dana.  Koji ne će, ni po kakvu cijenu dozvoliti, da im se tako lako, i bez borbe, sve uruši... Zato su i aktivirali sve već postojeće, ali i one rezervne snage. 

Jer, može im se… Hoće im se. 

Lutke na koncu su već tu. Prodaju se i Jude  za Judine škude. A škuda ima i na bacanje. 

Soroš ih dijeli i šakom i kapom… Svugdje po bijelom svijetu.

Navali narode!!! Za jedan organiziran kaos- 3 ooo dolara. Za sudjelovanje u stvaranju kaosa- 5oo dolara.  Svakom sudioniku…Tako, bar, kažu.

A ima toga i kod nas. Jer, mamac na udici je suviše primamljiv i obećava lagodan život. U ugodnom hladu…Bez puno rada i muke. 

Pa tko liberalan šljivi one mudre, doduše rijetke, koji mudro zbore? One koji vide što se iza brda valja. 

Koga je briga što oni kažu? 

Koga je briga što kaže papa Franjo? 

“Vidjet ćemo kako radi, što čini, te onda stvoriti mišljenje. Bojati se ili radovati se zbog nečega što bi se moglo dogoditi, po mojem sudu nije mudro. Ne volim brzati i preuranjeno prosuđivati ljude”, rekao je Papa za španjolski El Pais. 

„A što se On ima petljati u politiku?“, viču odmah globalisti i skaču na sve četiri.   „Svijet globalnog liberalizma savršen je svijet koji se ne smije ni po koju cijenu mijenjati. Inače??? Inače ćemo mi razbijati gradove, a ako treba, na silu svrgnuti onoga tko mijenja naše idilične vizije i naš bajkoviti budući poredak!“ 

I gdje smo mi tu!!!???

“Predsjednik SAD-a Donald Trump dao je povijesnu izjavu rekavši da je pravo svake zemlje staviti sebe na prvo mjesto”, kazao je Orban. 

A što na ovo kažu naši DRŽAVNICI!!!???

Ali, pozornica se i dalje okreće. Glavni glumci su i dalje na sceni. Svaki igrač igra svoju rolu.

Jedni da bi vladali svijetom.

Drugi da bi Svijetu stvorili bolju budućnost.     

Stvara se i nova povijest. Upisuju se i novi zapisi. Barem  se tome nadamo. Ako nam dragi Bog pomogne…

-A što je s nama? Ne ćemo, valjda, sjediti skrštenih ruku.

- E, draga moja Monika! Na nama je da zasučemo rukave i da uz Njegovu božansku pomoć, takvu povijest i realiziramo.

Po Njegovoj mjeri i po mjeri Čovjeka.

 

Vera Primorac