Tko na tvrdoj stini svoju povist piše 5.dio
- Detalji
- Kategorija: Vera
- Objavljeno: Četvrtak, 04 Svibanj 2017 18:03
Zaista, kažem na kraju, onako od srca i bez neke zle namjere (da me jezični čistunci našeg „zajedničkog jezika“, ne bi pogrješno shvatili), kako bi bilo krasno i prekrasno kada se više ne bi ovakvi likovi valjali po Hrvatskoj i prema Hrvatskoj. Znali bismo, onda, kako udišemo čist zrak. Nezagađen mržnjom, psovkama, gadostima, bljuvotinama… I zlokobnim porukama…
Zamislite samo… kakva je to dobrohotnost!? Kakva humanost? Kakvo domoljublje? Kakva spremnost za domovinu!?
Oprostite mi, oprostite!Lapsus!!! Pogriješila sam, pogriješila!!! Malo sam dekoncentrirana. Htjela sam reći…spremnost za otadžbinu.
Zato bi najbolje bilo, za sve takve i za sve nas, zajedno, da se od nas malo maknu i odu tamo daleko, među svoje. I tamo daleko, među svojima i ostanu… …ZAUVIJEK.
MALEN JE PROSTOR
Ali, ni naša Vedrana ni njena bratija, ne gube vrijeme uzalud. Rade ubrzano i punom parom…Tako će, sigurna sam, i naša Vedra , krstareći po bratskoj nam, skupiti još više vulgarizama, pa možda i spremiti, uz posao koji već obnaša u promoviranju i propagiranju, tko zna kojega po redu, „našeg zajedničkog jezika“ , napisati i čudoredni leksikon vulgarizama… s naših prostora. Sigurna sam i da joj to ne će biti nimalo težak zadatak. Dosta je toga već i obznanila i uvrstila u svoja, već svjetski priznata i poznata djela.
A njoj će , sigurna sam, u svemu tome pripomoći i Boris Dežulović , čovjek još bogatijeg vokabulara. Osjeća se to i vidi u svakom njegovom poetski napisanom tekstu. Jer, taj utjecaj i bogatstvo kulture koju su upili na svome putešestvuju po regijonu, na samom izvoru inspiracija i motivacija, nepresušan je… I nije ga, onda, teško ni ukomponirati u zajednički izričaj. Na zajedničkom srpskom-hrvatskom-bošnjačkom i crnogorskom jeziku. Naravno, prije toga bi se, obvezatno, oformilo i povjerenstvo koje bi moralo i dodatno usuglasiti, sve relevantne stavove, mišljenja i poglede. Uz neke sitne kompromise. Naravno, na tuđi račun.
–Pa, ljudi moji dragi, što se drugo i moglo očekivati od „jadne i ugrožene“ Rudanice, pa od vječno ugroženog Pupovca (koji je podržao iste), uvijek spremnog na kukanje i plač, hoću reći TRAČ na račun Hrvata i Hrvatske , pa Tomića, pa Dežulovića…
Ma, što se brineš, moja Monika?? Zajednički će im jezik biti prihvaćen, svugdje na ovim prostorima. I Crnogorci su samo na ovo čekali. Da ostanu, zauvijek, u njihovom čvrstom, željeznom i bratskom zagrljaju. Kao „drugo oko u glavi“.
Ma kakav NATO? Kakvi bakrači? O čemu vi to lupetate? Kakve su to prazne priče?
„U zajednički tor složno, braćo Crnogorci!!! Da zajednički bijemo nove, izgubljene bitke!“
–Izgleda mi, moja Lucija (daj, Bože, da se varam), kako je Srbiju, opet uhvatila, ona njihova stara, imperijalistička groznica, pa ne biraju više sredstva.
Pokušali su prije agresijom…I izgubili sve bitke.
Pokušali su, onda, lažima… I od toga ništa.
Pokušavaju s pritiscima. Ni od toga ništa.
Pokušavaju s udvaranjem… I opet ništa!!!
–Pa, zašto, onda, moja Lucija, ovi tzv. intelektualci, uporno pokušavaju progurati ovu svoju tzv. deklaraciju?
–A zašto, zašto? Možda je Hrvatska malena za njihovu ogromnu, a svjetski priznatu i poznatu „ kreativnost“.
Malen ti je to prostor, draga moja, kojega bi prigrlili Rada, Sneška, Ivana, Rade, Vedrana, Markovina, Tomić , Drago… i ostala bratija. Pa bi ga malo proširili. A po mogućnosti… od Vardara pa do Triglava.
–Baš će se proširiti! Podrška im je „sve veća i veća“. I raste iz dana u dan. Pa je, sada, od nešto više od dvadeset milijuna stanovnika, u sve ove četiri države, tzv. deklaraciju potpisalo, ni manje ni više, nego
SEDAM TISUĆA DUŠA.
Kakav uspjeh!!!??? Kakav impozantan broj!!!???
–Pametnome dosta, zar ne!? Ali, je li i NJIMA!???
VIDJELA ŽABA DA SE KONJI KUJU PA I ONA DIGLA NOGU
Deklaracija o zajedničkom jeziku u kojoj se navodi da je jezik koji se koristi u Hrvatskoj, B-H, Srbiji i Crnoj Gori ", zajednički standardni jezik policentričnoga tipa", predstavljena je u četvrtak u Sarajevu, a jedna je od inicijatora, bila i hrvatska spisateljica Ivana Simić Bodrožić, koja je, onako mudro i s veleumnom pozom, solila pamet nekolicini slušatelja. Naravno, s Deklaracijom i zajedničkim jezikom, u kojoj se navodi „da je jezik koji se koristi u Hrvatskoj, B-H, Srbiji i Crnoj Gori "zajednički standardni jezik policentričnoga tipa".
–Nešto mi je tu čudno, čudno!!! Ovo mi ne sliči na onu staru Ivanu Bodrožić .
–Valjda su je, moja Monika, po dobrom starom običaju, preodgojili na Filozofskom. Pa je relativno normalna Ivana, na kraju studiranja, kao i mnogi drugi (a ima tomu već 27 godina), promijenila ploču.
–Jel' da, moja Lucija? Pošalješ na Filozofski normalno dijete, a na kraju školovanja,vrate ti ga… kao pravog sljedbenika marksističkog naukovanja i jednoumlja.
Ali, Ivana nam se i ogradila. U zlu ne trebalo…
"Mi ne želimo rušiti Ustav ili nešto represivno uvoditi, ne želimo bilo koga primoravati na nešto. Mi ne tražimo zajedničko ime jeziku, ne želimo ga nazvati jugoslavenskim, balkanskim, zagovaramo da svaki narod imenuje svoju varijantu jeziku onako kako želi", pojasnila je Bodrožić.
–E, pa, čovjek joj mora, ovakvoj kakva je sada, tj. kakva je sada postala, vjerovati na riječ.
–Ali, jalovo je, moja Ivana, ovo tvoje objašnjenje! Ako ništa ne namećete, ako ništa ne tražite, ako će svatko govoriti svojim jezikom i zvati ga pravim, a ne nametnutim imenom, čemu onda priče? U čemu je , onda, kvaka? Nije ,valjda, da ste sve ovo radili…da biste nešto radili?
–Ili je…ili je…iza svega, zna se već, tko i što.
"Moje pitanje glasi: Jesam li normalna?"–piše naša Ivana.
BEZ KOMENTARA.
A, „da hrvatski jezik nije bio zaglavljen u škripcu "srpsko-hrvatskog" i da je hrvatski narod u tih proteklih više od pola stoljeća bio slobodan i nezavisan pa da je kroz to vrijeme imao priliku suvereno razvijati svoj jezik sukladno razvoju svog društva, danas bi se žitelji npr. Karlovca i Niša razumjeli isto koliko se razumiju i žitelji npr. Maribora i Čačka , a to je gotovo ništa“, kažu neki forumaši.
I dok je naša ili njihova Ivana danas postala takva kakva jest, Dragan Markovina je još uvijek isti. Mentalno zaostao, iako još uvijek relativno mlad, u godini 1945-toj. Ali, unatoč svemu, nije mu nedostajalo, niti mu nedostaje ambicija i želje za nekom udobnom i mekom foteljicom. Pa se , eto, ovih dana, kandidira i za gradonačelnika Splita.
Hrabro i junački korača, jurišajući prema cilju… Onako kako to znaju, samo antifa drugovi. Do posljednje kapi znoja.
I već obećava. Po dobrim, starim antifa navadama.
Uklonit će, kaže naš vrli Dragan, spomenik HOS-a i vojne policije i vjerojatno prognati sav „HERCEGOVAČKI ŠLJAM „ IZ SPLITA.
„Hoću vlast, hoću vlast!!! IZABERITE MENE!
ILI JA ILI NITKO DRUGI!!! “
A kažu, kako je i on sam, došao u Split, ne tako davno.
„ Fetivi van je, lipi moji, on Splićanin!
Od glave do pete.
I od pete do glave“.
–Jel' se on šali, moja Lucija, ili on to ozbiljno misli? Misli li on, stvarno, kako bi mogao postati splitski gradonačelnik?
–E. moja Monika! On misli da misli. Kao i svi iz antifa društva. Ali, na našu žalost, kada god oni misle da misle, nama se nešto loše zakuhava.
–Bože dragi, Bože dragi, kako ih je otužno gledati! Ova komična skupina tzv. intelektualaca tzv. deklaracije, pokušava na sve moguće načine, na raspršenom pepelu bivše Juge, graditi nekakvu priču o nečem zajedničkom.
“Zar ne vidu, bidni, koliko su smišni?!“
„Jezik narodni smatra napose kršćanin kao najveći dar Božji, kano ogledalo, u kom se duša i srce naroda njegova u svojoj bitnosti pokazuje, kanoti najmoćniju narodnog izobraženja polugu, kanoti blagajnu , u kojoj se sve duševno blago naroda nalazi.
Zato, sve što može čini, da se jezik narodni izobrazi, obogati, oplemeni. Sve pak od njega odvraća, što bi ga poniziti, pokvariti, otrovati moglo“, Josip Juraj Strossmayer
„Asimilacijom autentične kulture bilo kog naroda nestaje i sam taj narod.“
Kraj
Vera Primorac
