I ja želim živjeti 2.dio
- Detalji
- Kategorija: Vera
- Objavljeno: Nedjelja, 28 Svibanj 2017 18:00
–Tko smo mi, ustvari? – pitam se po tko zna koji put.
–Što smo i komu smo? Jesmo li, tek samo, ovovremenski putnici koji su ovdje zaglavili? U nekom prolazu. U nekom međuprostoru. Ili smo, još uvijek, u nekakvoj čekaonici… Za neki drugi, ljepši i bolji svijet.
Jesmo li, možda svi, u nekakvom bijegu od života? Ili život bježi od nas. Uzmiče pred nama. A mi izgubljeni i nemoćni, u nemoći da živimo svoj pravi i ljudski život, grozničavo tražimo neko naše sigurno mjesto. Neko naše utočište. I mir. Pa se u tom traganju i u tom traženju… izgubimo. Ne shvaćajući da je mir u nama- ako je u nama posijano samo jedno…jedno jedino sjeme DOBROTE.
I ako nam je važan ČOVJEK.
I Život i Življenje.
Življenje u kojem su bitni samo … LJUDI.
A, postoji toliko ljepote! Oko nas. Ljepote koja nas ispunjava. Oplemenjuje. Nadopunjuje… Ljepote pored koje prolazimo. Ni ne obazirući se.
A ona je, i te kako, bitna! Za sve nas. Zbog onoga što isijava u nas. I zbog onog što ostavlja u nama.
Ležim u bolničkom krevetu. Nepomično. I čekam… A što je to što čekam, sam Bog zna. Valjda, neko čudo.
Kraj je dana. Sunce nemirno preskače s kreveta na krevet. S lica na lice…I posljednjim trakom razlijeva se po sobi. Klizi… Razbacuje se… Dodiruje me svojom toplinom. Daruje mi i dijeli sa mnom, zadnji drhtaj sebe.
S dubokim uzdahom, okrećem se prema prozoru. Gledam… Nebo plamti u posljednjem odsjaju i rumenilom prekriva obzor. Upijam svaki odsjaj. Svaki sunčev trak. Svaku novu sliku. I slažem ju pomno. Za pamćenje.
I udišem punim plućima. Tišinu i mirise sumraka. Osjećam kako mi se i ona pune životom. Kako mi snaga i volja buja i jača.
-E pa, ljudi moji dragi, ja želim još dugo, dugo uživati u ovakvoj ljepoti! Ja želim još dugo, dugo živjeti!!! Ja želim osjetiti i mirise proljeća. Želim osluškivati pjev ptica u mom vrtu. Čuti šum valova. Hodati po opalom lišću. Promatrati lepršanje pahuljica. Osluškivati korake prolaznika. Slušati glazbu… Želim…želim zagrliti cijeli svijet!!! Želim pozdraviti i odzdraviti na pozdrav! Nekoga poznatog. Nekoga dragog.
***
–Dobar dan! Kako ste? –prenu me iz razmišljanja, dok prvi put, nakon dugog ležanja i oporavka, hodam mojom ulicom, pozdrav jedne žene.
–Dobar dan! A kako ste Vi? – pitam, onako po običaju, gledajući ju.
Lice mi je totalno nepoznato. A možda se varam? Možda smo se, ipak, negdje srele. Možda na nekoj promociji, na nekom književnom susretu, na nekom koncertu ili kazališnoj predstavi. Možda, možda…
Vrtim glavom i gledam upitno u nepoznatu.
–Hvala Vam lijepa na pitanju. Odlično sam – odgovara mi ona.
–Doduše, Vi mene ne poznajete. Ne poznam ni ja Vas. Ali, uživam pozdravljati nepoznate ljude. Darovati im osmjeh. Osjetiti njihovu ljubaznost. I vidjeti kako se, u samo jednom trenu, na njihovom licu rađa i širi, neka toplina i radost.
ogledala sam ju i ja, s osmjehom na licu, i upitala za ime.
–Zovem se Marija –odgovori mi ona.
–Marija!? Stvarno ? Kakva slučajnost!? Zovete se isto kao i moja sestra. Moram Vam reći da ste mi uljepšali dan, draga gospođo Marija!
Pogledala me, osmjehnula mi se i odlepršala dalje. Korakom sretnog čovjeka. Pozdravljati nepoznate ljude…
A u meni je ostavila predivan osjećaj mira, radosti i sreće. Jer, još uvijek postoje takvi ljudi. Ljudi kao što je gospođa Marija.
Gospođu Mariju nisam više nikada srela. Ali, danas mi je, ne znam zašto, pala na pamet.
I u meni se, u jednom trenu, kao nekom magijom, probudila nada i želja za životom. Za običnim životom. Za običnim malim stvarima. Za osmjehom na licu, za zagrljajem. Za ljepotom oko mene. Za ljepotom nekog novog susreta.
Probudila se i želja za stvarima koje život znače i koje nam život uljepšavaju.
Jer i ja hoću živjeti!!!
Jer i ja hoću postojati.
Jer i ja hoću biti nečija Marija.
Jer i ja hoću, kao i Marija, nekim nepoznatim ljudima, zaželjeti - dobar i ugodan dan.
Jer i ja hoću, kao i Marija, zagrliti sve ljude koje susrećem. I darovati im radost trenutka. U zagrljaju. Dugom. Toplom. Prijateljskom.
Jer i ja želim, a zašto ne, kao i Marija, svima onima koje volim i koje sretnem, dijeliti besplatne zagrljaje.
I ne zato što je to trenutno u modi, nego zato, jer ja to želim.
Jer želim darovati…U ovom našem materijalističkom i otuđenom svijetu. Želim darovati. Svakom potrebitom. Pa s njim dijeliti. Ne samo zagrljaje. Nego i dobro i zlo… U dobru i u zlu.
Želim i ja biti Marija! Draga, dobra, topla. I puna ljubavi… Za čovjeka.
Želim biti Marija koja daruje i daje.
Jer, samo su oni koji daju, blagoslovljeni zbog onih koji primaju.
I nemam više straha. Sada sam sigurna. Sa mnom će biti sve u redu. Jer, ja sam borac. I borit ću se za svaku kapljicu života. Za svako novo jutro. Za svaki novi proživljen dan.
A svaki novi dan, živjet ću… živjet ću… kao da mi je i posljednji. Pa ću i ja hodati tako mojom ulicom, kao i gospođa Marija, i svakome koga sretnem, poželjeti DOBAR DAN.
Jer mi se tako HOĆE.
A , onda, ću
Pomaknuti
I onu posljednju ciglu
S novoga zida
Oko moga srca
Pa da i meni
Radost
Bar još jedanput
Kroz
Pukotinu
Uđe
Vera Primorac
