Magla, magla svugdje oko nas 2 dio
- Detalji
- Kategorija: Vera
- Objavljeno: Nedjelja, 18 Ožujak 2018 16:59
Dakle, u toj borbi, u Domovinskom ratu protiv srpske, četničke i agresije jugoarmije na Hrvatsku, pozdrav “Za dom spremni” nije bio ni ustaški ni fašistički ni nacistički, nego pravi antifašistički. Jer su se hrvatski mladići, hrvatski branitelji borili za demokratsku, slobodnu i neovisnu Hrvatsku. A ne za nekakvu obnovu fašizma. I zato oni i jesu, bili i ostali, jedini, pravi i istinski antifašisti u modernoj i demokratskoj Republici.
Hrvatskoj. Dok su fašisti bili oni koji su imali kokardu i crvenu zvijezdu petokraku, koji su logorima i masovnim ubojstvima, silovanjima, rušenjem i paljenjem, pokušali spriječiti hrvatski narod u ostvarenju svoje samostalne i suverene države.
Njih, naše hrabre bojovnike, ubijali su oni čiji slijednici i dandanas kliču: „Smrt fašizmu, sloboda narodu!“
Ili oni koji i danas pjevaju: „Sprem'te se, spremˈte četnici!!“
Ali, drugovi i dalje vrište: „Za dom spremni“ je ekstremizam! „Za dom spremni“ je fašizam!
Recite nam, onako iskreno, drugovi naši dragi, kakav je to ekstremizam? Kakav je to fašizam? I što je tu ekstremno i fašističko? Ako je taj pozdrav potvrđen i usvojen službenim aktima i u Ustavu, kako se to, onda, može nazvati fašizmom ili ekstremizmom?
Ako se, s tim pokličem branio Dom i Domovina.
‒I što sada, moja Lucija?
‒Što sada, pitaš!? Pa sada je, put u zemlju apsurda, u zemlju Hrvatsku, a uskoro i zemlju bez Hrvata, nakon odluke VIJEĆA VELIKIH MUDRACA otvoren i popločan "crvenim zvezdama". A kako sada stvari stoje i zacementiran.
Zato, navalite, drugovi, navalite!!! Skidajte drugovi sve! Skidajte sve što vam ne paše! Skidajte sve što vas podsjeća na sve vaše izgubljene bitke, i na sve izgubljene bitke vaše braće po zajedničkoj borbi protiv "ustaša". I one iz davne prošlosti, ali i bitke protiv ustaša i "ustaških zmija u njedrima", sadašnje nam stvarnosti. Skidajte i spomen obilježja svim poginulim braniteljima. Skidajte sve. I mijenjajte sve! Pa, umjesto naših HRVATSKIH, podižite spomenike davno upokojenoj a dragoj vam Jugi. I veličajte vaš tzv. antifašizam! I vašu crvenu zvezdu.
Ali, znajte: "ČOVJEK NE MOŽE BITI ISKRENI ANTIFAŠIST AKO ISTODOBNO NIJE I ANTIKOMUNIST", Hannah Arendt.
Jer, "antifašizam, bilo onaj komunistički ili liberalni je borba za novi svjetski poredak bez nacionalnih država. A antifašisti su svugdje bili anacionalni globalisti. Antifašizam je dakle oružje s kojim se uništava tradicionalna kultura, religija, moral i nacionalna država... Jugoslavija je bila takva država. I da se nije urušila, ona bi stvorila, dugoročno, neki izmiješani jugoslavenski narod bez ikakve tradicije, morala i religije, i skroz otvoren ljevičarstvu i globalizmu. A takva je i EU".
No, hrvatski narod nije više niti naivan, a niti je zaboravan. Pa , što su drugovi glasniji, agresivniji i nametljiviji, to je narod osvješteniji. A to našim drugovima antifama, nikako nije jasno. Zato polako gube i sve bitke. I tlo pod nogama. Gube čak i ako se pozivaju na odluke ZAVNOH-a u preambuli Ustava.
Gube i kada nas optužuju za ustaštvo.
Gube i kada dreče, viču i urlaju.
Gube i kada se kunu u Tita.
Jer im je Tito proglašen jednim od najvećih zločinaca dvadesetog stoljeća.
Gledam tako prije nekog vremena jednu emisiju na jednoj TV postaji koju ne pratim baš redovito, ali koja me, s vremena na vrijeme, tematikom koju obrađuje zaintrigira i natjera na praćenje i na sjedenje ispred TV ekrana. Te, po navici,i pratim, i gledam, i slušam. Tema je jako zanimljiva i aktualna. Razgovor se vodi oko zaključaka Vijeća sa suočavanjem s prošlošću. Diskusija žustra. Sudionici iznose svoje mišljenje. S nekima se u razmišljanjima slažem, a s nekima baš i ne. Ali, nakon šokantne izjave, jednog od četiri sudionika, kako je u jednom ustaškom logoru ubijeno 1600 djece s Kozare, ostala sam skamenjena. Sva u čudu.
Istina, nisam baš neki veliki povijesni znalac (a sve do agresije na Hrvatsku i B-H bila i totalno nezainteresirana), ali me je novootkrivena povijest, od početka Domovinskog rata, napravila ovisnikom, pa upijam svaku novu informaciju i svaku novu znanstvenu spoznaju. Pa, iako sada znam ponešto o tom periodu naše prošlosti, doduše, po mom osobnom uvjerenju još uvijek nedovoljno, ipak znam razlučiti laži od mitova i istinu od laži, kojima su nas kljukali punih pedeset i pet godina i kojima nas kljukaju i dandanas. A kada sam u nedoumici ili naiđem na neki podatak koji nam dolazi s nekih drugih strana ili nekih drugih mračnih izvora, tu je Internet.
I pun je informacija i tekstova. I onih relevantnih koji su nastali na temeljima znanstvenih istraživanja, onih manje relevantnih ili onih na granici diletantizma.
I eto, baš zato, ovaj mi podatak i nije izgledao baš vjerodostojan. Jer sam na nešto slično naišla i u mitologijskim zapisima i izjavama našega dragog Pupija. Ali,nažalost, to isto je ponovio i naš ostrašćeni, mladi i nadobudni sudionik u debati.
"U grozomornom zločinu u ustaškom logoru Sisku i Jastrebarskom ubijeno je 1600 djece", kaže on.
Gledam s čuđenjem u govornika. Mlad, a reklo bi se, i obrazovan i pametan čovjek. Zato, ne mogu vjerovati da se nije, za ovu stvarno prevažnu temu, dobro pripremio. Sve izvore pregledao i pomno prošao kroz sve tekstove koji su vezani za ovu njegovu tvrdnju. Tvrdnju od koje se svaki normalan čovjek skameni.
A ta je tvrdnja osobito mučna, budući da se radi o djeci. I odnosi se na Jastrebarsko i na "koncentracijski logor za djecu" u Jastrebarskom.
Pa mi sama pomisao na djecu u ratu, i na djecu u logorima, izaziva gorka sjećanja na naš Domovinski rat, na razaranja, na mučenja, masakriranja, na stradanja i naše djece, i naših žena, i muškaraca, i staraca. Na Vukovar, na izbjeglištvo. I muka mi je.
Ali, ali, je li to baš tako!?
"U grozomornom zločinu u ustaškom logoru u Sisku i Jastrebarskom ubijeno je 1600 djece", kažu.
"Pokušavam se suzdržavati, jer je mučno i strašno već i to što su djeca, smještena u Domu (a ne logoru) bila bez roditelja, dovedena bolesna i gladna, jadna, bespomoćna bića, ratom istrgnuta iz svojih domova. I umirala su neka od njih isprva od dizenterije i pothranjenosti, no kako je vrijeme prolazilo, smrti je bilo sve manje: od njih tri i pol tisuće, umrlo je (kaže suha statistika) njih sedamnaest posto. I to je užasno, ali ih ni skrb predanih liječnika i sestara nije uspjela spasiti.
Nastavlja se....
Vera Primorac
