Uz 18. Rujna 1991.
‒ Kamo to ideš, moja Ivanka? Jadna ti tvoja majka, ne bila!? Gdje ti je pamet? Ti, stvarno, nisi pri svojoj! Pa Ravno je sravnjeno do temelja ‒ upozoravaju me svi redom.
Add a comment 
Ma koga boli briga za spaljenom Dalmacijom? Koga boli briga za nove požare? Koga boli briga za palikuće? Za njihovo kažnjavanje. Ta oni su ili stari i nemoćni ili su psihički bolesnici. Ili maloljetnici. Sve to treba staviti pod tepih. Zaboraviti.
Jer tako hoće Pupi.
Add a comment 
„Nijemi smo, šutljivi, nemoćni. I ljudi, i zemlja, i kamen pamte. Rane su duboke. I ožiljci će dugo boljeti. A rane peći“.
„Lijepa naša, lijepo gori“ , obznanile su tada i Pupovčeve NOVOSTI.
A Pupovca tada nigdje. Nestao. Ispario. U nepoznatom pravcu…
Add a comment 
Kada bijah, jesam li zaista i bila, ako nisam i mislila
Čudan su soj te antife i ti jugofili, i svi oni njihovi istomišljenici s druge strane Drine, koji mlate praznu slamu i ništa ne rade, osim što pod nama rovare i što nam još uvijek pune glave s pričama o ustašama, o fašistima, o klerofašistima, nacistima, o nepostojećoj ustaškim zmijama i gujama, o našim zločinima…
Add a comment „Naši su nogometaši najbolji na svijetu. To je rezime, to stalno govorim i to se konačno potvrdilo. Volio bih da mi se i prije više vjerovalo!”, kaže naš legendarni Ćiro Blažević.
DOPRVACI SMO SVIJETA.
Add a comment 
Ma koga briga što mrzitelji Hrvatske i svega hrvatskog misle. Neki razlog za mržnju oni će uvijek pronaći! Eto, tako kažu i neki „naši“ građani da bi oni navijali za Hrvatsku kad dres ne bi bio kockast ili crn, kad navijači ne bi pjevali domoljubne (njima ustaške) pjesme, kad bi u reprezentaciji bilo manje igrača koji se ponose svojim Hrvatstvom, i da se baš ne zove Hrvatska reprezentacija!
Add a comment 
Trinaesti je lipnja ljeta Gospodnjeg 2018. Lijep i sunčan dan. Kolona ljudi slila se i okupila ispred kule Lotrščak, skandirajući „Hrvatska, Hrvatska“, a onda uz pjesmu „Croatio iz duše te ljubim“, krenula prema Trgu sv. Marka.
Gomila je to ljudi. I puno, puno mladih…
Add a comment 
Ako u sebi nosimo
i najmanju klicu snova,
onda smo uvijek
jedan korak ispred
Add a comment 
‒Vidiš,sad mi je tek jasno zbog čega taj njihov strah od istine i gdje sežu korijeni toga straha.
‒Pa, naravno, u njihovim lažima, u zločinima koji su činili njihovi očevi ili djedovi, u napuhanim i na činjenicama potpuno neutemeljenom popisu 20-ak tisuća „pobijene djece“ , u lažima o ubijenih od 7 stotina do jedan i pol milijun ubijenih Srba, Židova, Roma. Pa, poslušaj samo izmišljotine i laži o kojima stalno pričaju antife i o kojima svako malo slušamo! I ne samo od njih, nego i od Vulina, Dodika, Vučića, Milorada Pupovca…
Add a comment 
U zadnje vrijeme, Monika i ja, često navečer pogledamo nešto na TV programu. Toliko se toga dogodilo i događa, nažalost ružnoga, da čovjek mora sve pratiti da bi pohvatao sve konce i da bi, čitajući između redova, donio svoj sud i stvorio svoje mišljenje. I sjedimo, tako, nas dvije šutke i ne očekujemo, po našem starom običaju, ništa dobroga. Ali, čovjek mora biti u tijeku. Bilo dobro, bilo loše. Da zna kako se postaviti i kako se pripremiti na ono što mu slijedi.
Add a comment