That’s America!
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 14 Rujan 2018 17:03
Kissinger Associates
Prema nekim tumačenjima, biblija je kodna knjiga u kojoj se nalaze stotine tajnih proročantava. Tako u knjizi “Death in the Air” (Smrt u zraku), dr. Leonard G. Horowitz tvrdi da je on uspio odgonetnuti najveći od tih biblijskih kriptograma - identitet Đavola. Među imenima vodećih osumnjičenih Horowitz navodi da je [Henry] Kissinger jedino ime koje se dekodira na broj 666 - broj Nečastivoga.
Nu nikome nije potrebno vjerovati u biblijska ili bilo koja druga proročanstva kako bi se uvjerio da je bivši američki ministar vanjskih poslova i glavni savjetnik za nacionalnu sigurnost jedan od najzlobnijih ljudi na svietu. U knjizi “The Trial of Henry Kissinger” (Sudbeni postupak protiv Henrya Kissingera), žurnalist Christopher Hitchens poziva da se Kissingera obtuži za ratne zločine, za zločine protiv čovječanstva i za prekršaje obćeg uobičajenog i međunarodnog zakona, uključujući konspiraciju za izvršavanje ubojstava, kidnapiranje i mučenja. Hitchens vjeruje da Kissingerovi dokazivi zločini uključuju namjerna masovna ubojstva civilnog pučanstva u Indokini i osobna lažna svjedočanstva u planiranju ubojstva konstitucionalnih državnih službenika u državama s kojim Amerika nije bila zaraćena. Njegova zločinačka praksa odigrala je glavnu ulogu u zločinima u Bangladešu, Cipru i Iztočnom Timoru.
Jedan od tih Hichensovih konstitucionalnih službenika bio je general Rene Schneider, glavni zapovjednik čileanske vojske na kojega je 22. listpoada 1970. izvršen atentat. Kissinger je navodno naredio njegovo ubojstvo za to što je odbio izvršiti državni udar na vladu novoizabranog socialiste Salvadora Allende-a za predsjednika Čilea.
Schneiderova obitelj je kasnije protiv Kissingera pokušala podignuti obtužnicu u Washingtonu, ali američki federalni sud je obtužnicu odbio, ne za to što nije bila pravedna, nego što je “bila neopravdana po pitanju političke doktrine”.
Naravno da ima onih koji će reći da je Kissinger tim svojim zločinima htio spriečiti širenje svietskoga komunizma. Možda, ali samo prema onoj - ne u mome vrtu. Treba se sjetiti da je taj isti Kissinger, u isto vrieme, bio veliki obožavatelj i prijatelj J.B.Tite, Mao Tse-Tunga i drugih komunističkih krvnika. Kao ministar vanjskih poslova u vladi Richarda Nixona, Kissinger je 30. rujna 1970. ugovorio Nixonov posjet Jugoslaviji, prvi posjet američkog predsjednika toj komunističkoj Tamnici naroda. Godinu dana poslie toga Kissinger u tajnosti odlazi u komunističku Kinu i ugovara Nixsonovu posjetu toj najvećoj Tamnici naroda. Ta posjeta u kojoj će biti Nixson i Kissinger dogodit će se 21. veljače 1972. godine.
Kissinger je, kako mnogi tumače, bio duboko upleten u Operaciju “Kondor” u Južnoj Americi, transnacionalnu šemu u kojoj su nestale stotine i stotine onih koji su se smatrali protivnicima lokalnih režima. Osumnjičen za udio u tim zločinima bio je od strane sudskih organa u Španjolskoj, Čileu, Argentini i Francuskoj pozvan na suočenje, ali on je se na to jednostavno oglušio. Umjesto da kao zločinac bude osuđen na doživotnu robiju, Kissinger 1973. prima Nobelovu nagradu za mir. Nu tome se ne treba čuditi kad znamo da je i JBT jednom bio na listi za tu nagradu.
Kad je čuo za tu nevjerojatnu glupost, američki satirist Tom Lehrer u jednoj svojoj izjavi reče da je svaka satira toga momenta umrla i da poslie toga se ništa više nije moglo reći.
Kissinger je, kako bi Sjevernom Vietnamu zapriečio puteve za dostavu logistike, potakao masovna tepih bombardiranja u Kambodži. Stalno je ponavljao svoju tezu da se pobjeda u ratu može lakše postići njegovim modelom vanjske politike koja uključuje i “ograničeni atomski rat”. Svaki imalo zdrav čovjek mora upitati je li to materijal potreban za dobijanje Nobelove nagrade za mir? Ali, opet, kad se pogleda na politiku Švedske koja tu nagradu dodjeljuje, i na njezine glavne političare kao što je napr. Karl Bildt, to nikoga ne treba iznenaditi.
Prema obćem mišljenju, na temelju te Kissingerove ideje o “ograničenom atomskom ratu” Stanley Kurbick je režirao film Dr. Strangelove, političku komediju u kojoj suludi general američkog ratnog zrakoplovstva najprije šalje B-52 bombarder s atomskim bombama i druge ratne zrakoplove na prvi udar (first strike) na Sovjetski Savez, a onda ih kad su već prešli pola puta kako bi spriečio nuklearni holokaust pokušava vratiti natrag.
Među Kissingerovim klasičnim izjavama su i ove: “Najobičniji je čin ludila i nacionalne poniznosti sliediti zakon koji spriečava predsjednika da naređuje atentate” i “Ja ne vidim zašto bi mi trebali mirno stajati i gledati kako neka zemlja postaje komunističkom radi neodgovornosti njezinoga vlastitoga naroda”.
Za to što je na svietskoj političkoj sceni znao sve koji su bili netko, i poslie njegova odlazka s visokih pozicija u američkoj državnoj upravi, njegove zlobne ideje su vrlo cienjene od mnogih moćnika na međunarodnoj mreži moći.
Ra di toga ovaj njemački Židov (Heinz) Kissinger, rođen 27. svibnja 1923. u Fürtu u Njemačkoj, 1982. godine osniva u New Yorku svoju “međunarodnu savjetničku agenciju Kissinger Associates”. Hitchens kaže da da ta Kissingerova agencija postoji radi olakšanja dodira između multinacinalnih korporacija i vlada stranih država.
Među “velikim” u članstvu Kissingerove agencije su uz mnoge druge “genijalce” i bivši američki savjetnik za nacionalnu sigurnost Brent Scowcroft, lord Carrington i drugi. S kolektivnim znanjem i vezama takviih mračnih osoba Kissinger Asociates agencija nije mogla propasti. I nije! U roku od samo pet godina agencija je izplatila milijunske kredite koji su utrošeni u njezino utemeljenje, prostore za smještaj itd., i povrh toga agencija je prijavila godišnji prifit od 5 milijuna dolara. Svatko tko se imalo razumije u takav model američkog Big businessa znade da je ta cifra samo onaj minimum-minimuma koji se mora prijaviti američkoi poreznoj upravi - Internal Revenue Service.
Imena svojih klienata agencija drži u najstrožoj tajnosti i kad je 2001. George W. Bush Kissingera zamolio da bude šef iztrage o terorističkom napadu 9/11, on je odbio preuzeti tu dužnost jer su Demokrati (radi mogućeg sukoba interes) za preduslov tražili da im preda listu s imenima svih klienata njegove agencije.
Ipak, nešto informacija je polako procurilo u javnost, uglavnom za to što su se neki glavni šefovi nekih klient kompanija htjeli pohvaliti svojim vezama s Kissingerom i njegovom agencijom.
Među tim mega-klientima su; Union Carbide, Coca-Cola, HSBC, American Express, Fiat I Heinz. Kad znamo tko je Henry Kissinger, nije iznenađujuće što se, uz mnoga druga, postavljaju pitanja o aktivnosti njegove agencije u BCCI skandalu.
BCCI (Bank of Credit and Commerce International) bila je međunarodna banka koju je 1972. utemeljio pakistanski financijer Aga Hasan Abedi. Banka, s glavnim uredima u Karačiju i Londonu, bila je registrirana u Luxemburgu. Kasnije, kroz deset godina, banka je otvorila više od 400 podružnica u 78 zemalja, s ukupnom vriednosti od preko 20 milijardi dolara, što ju je činilo sedmom najvećom privatnom bankom na svietu. Radi sumnje da je banka loše regulirana nekoliko svietskih financijskih regulatora i obavještajnih službi počele su 1980ih kopkati po njezinim registrima. Uskoro se ustanovilo da je banka upletena u masivno pranje novca i druga kriminalna djelovanja, jedan od kojih je bio nezakonito preuzimanje kontrole nad jednom američkom bankom.
Banking secrecy (bankovna tajnovitost), poznata i kao financial privacy (financijsko izključenje javnosti), bank safety (bankovna sigurnost) je uvjetni ugovor između banke i njezinih klienata da sve predhodne aktivnosti ostaju zatvorene, tajne i privatne. Ti propisi imaju posebnu snagu u zemljama u kojima uporabom anonimnih, brojem označenih, akonta ”probrani” klienti imaju dodatnu zaštitu. Među tim zemljama prednjače; Švicarska, Luxemburg, Monaco, Hong Kong, Singapur, Irska i tzv. off-shore bakovne institucije na Caymanu i drugim otocima.
BCCI banka je 1991. godine postala žarište masivne anti-racketeerig bitke i 5. srpnja te godine carinski i bankovni regulatori u sedam zemalja su iznenada upali u lokalne BCCI banke i zaplienili sve tajne arhive.
Iztraživači u Ujedinjenim Američkim Državama i Velikoj Britaniji su odkrili da je glavni razlog za utemeljenje BCCI banke bilo izbjegavanje centralizirane zkonske kontrole i ona je za cielo vrieme svoga postojanja djelovala na tzv. jurisdikciji bankovne tajnovitosti ili "bank–client confidentiality”. Iztraživači su bili suočeni s izvanredno kompliciranim načinom poslovanja unutar ove krinimalne organizacije. Svi viši službenici bili su iskusni međunarodni bankari čiji je cilj očito bio; “sve svoje radnje držati u najvećoj tajnosti, izvoditi masivne prevare i izbjeći njihovo odkriće”.
Konačni rezultat? Likvidatori, Deloitte & Touche (golema multinacionalna, miltidionička računovodska firma, u kojoj su najvjerojatnije Kissinger i njegovi ortaci među glavnim dioničarima), podigli su obtužbu protiv preglednika računa (auditora) BCCI-a, Price Waterhouse i Ernst & Young, s kojima je postignuta nagodba da za kaznu plate 175 milijuna dolara. Deloitte & Touche je 2013. godine izjavila da je uspjela ulagačima spasiti 75% izgubljenog novca, što znači da su ulagači izgubili “samo” 5 milijardi dolara - i nikom ništa! Ni Kissinger ni nitko od drugih superlopova za ovaj golemi kriminal nije ni obtužen, a kamoli kažnjen.
Kissinger Associates se uz mnoge druge zločine tereti i za; ekološku katastrofu u Indoneziji, koju je u potrazi za bakrom i zlatom prouzročila njegava klient kompanija Freeport McMoran, te za tajne zajmove i trgovinu s Sadamom Huseinom i utjecaje na američku vladu u korist država klienata. Bez obzira na Kissingerovu retoriku o njegovom antikomunizmu on je u Americi i svietu bio najrevniji lobist za komunističku Kinu. On je bio jedini glas u Zapadnom svietu koji je odobravao i podupirao komunistički masakar civila na Tiananmen trgu. On je u Kini i danas “veliki čovjek”. Njegovi ortaci u tome bili su Brent Scowcroft i Lawrence Eagleburger, koji su tada bili na visokim pozicijama u vladi Georgea Busha starijeg. Preko njih, a vjerojatno i samoga Busha, Kissinger je imao slobodan prilaz svim punktovima moći i izvorima ograničenih informacija koje je mogao pretvarati u nepoštene protuzakonite prednosti u mnogim svojim “business dealingima”. Kad se sve to stavi u kontekst američke politike u zadnjih 85 godina, jedino što bi se na to moglo reći je - That’s America! To je Amerika, a Kissinger je samo jedan od proizvoda te američke real-politike.
Lice te američke real-politike nije se promienilo ni kad je Donald Trump pobjedio na predsjedničkim izborima. Mnogi su u to vrieme mislili, a neki još i danas misle, da su u Trumpu našli nekog novog borca protiv klientelizma, neoboljševizma, Soroševog Otvorenog družtva i svih drugih vrsta kriminala, koji već više od 50 godina sustavno uništavaju temelje američke demokracije . Nu odmah se pokazalo da je Trump, kao i većina američkih političara prije njega, neovisno o stranačkoj pripadnosti, korumpirani egotist. Povrh toga on je politički imbecil, klaun koji, sudeći po njegovom ponašanju, ni sam ne zna za što se bori. Jer kako drukčije ocieniti predsjednika najveće sile na svietu koji najviše svoga vremena troši u blesavim prepucavanjima na twitteru. Kako razumjeti njegove glupe naredbe kao onu o ukinuću viza svim osobama iz 7 islamskih zemalja koje navodno pomažu terorizam, a Saudijsku Arabiju, glavnu centralu islamskog terorizma, ostaviti po strani? Kako shvatiti njegov luđački ptez o naplati 25% carine na uvoz materijala iz zemalja u koje Amerika izvozi tri puta više nego one u nju, a istodobno očekivati da mu one neće vratiti milo za drago?
Kad sam za vrieme predizborne kampanje 2016., prvi put s nekoliko prijatelja na televiziji gledao njegovo ponašanje i način govora, sjećam se da sam rekao da se ponaša i govori kao - ten year old shoolyard buly (desetgodišnji siledžijica na školskom dvorištu). On to svakodnevno potvrđuje svojim blesavim izpadima, neumjesnim doskočicama i guranjem na pročelje, kao ono u svibnju kad je u Bruxelles-u, kako bi se progurao na pročelje grupe predstavnka članica NATO-a kao neodgojeni klipan grubo odgurnuo crnogorskog premijera Milu Markovića. Niste li primjetili kako se on prilikom svojih bezveznih govora napuhuje kao nekadačnji Benito Mussolini.
Ali, za alfa-vukove (i vučice) Demokratske stranke; Schumer, Pelosi, Finestein i dr., to nisu tako važne stvari, najveći Trumpov grieh za njih je njegov navodni tajni sporazum (collusion) s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom. Ovi “demokrati” su među prvim američkim političarima za koje je Franklin Delano Roosevelt bio i ostao ne samo najumniji, najpošteniji, najdemokratskiji i nadomoljubniji američki političar svih vremena, nego neka vrsta američkoga poganskog božanstva.
A tko je ustvari bio taj njihov veliki državnik opisao je uz druge i britanski podmaršal Alan Brooke, koji je bio na zasjedanju “Velike trojice” u Jalti u veljači 1945. godine. On piše: Svi smo bili zaprepašteni kada je Roosevelt za tada već svakome poznatog genocidnog ubojicu rekao: “U jedno sam siguran, a to je da Staljin nije imperijalist. On je ranije studirao za svećenika i nešto od toga je ušlo u njegovu prirodu kako se kršćanski đentleman treba ponašati.” Ideja da je Staljin volio Roosevelta u bilo kakvom osobnom smislu je više nego glupa. Jedino što je sigurno jest da ga je držao za vrlo koristnu budalu, koja je uvijek bila spremna činiti mu velike usluge a da za uzvrat nije tražila ništa. “Tu svoju ljubav”, kaže Brooke, “Staljin je izkazao svome preglupom savezniku na velikom banketu poslie završetka konferencije kada mu je nazdravio sliedećim riečima: “NEKI GOVORE DA JA OBMANJUJEM MOGA SAVEZNIKA, A JA IH PITAM ZAŠTO GA NE BIH OBMANJIVAO? ALI, JA OPET KAO NAIVAN ČOVJEK MISLIM DA JE NAJBOLJE DA NE OBMANJUJEM MOG SAVEZNIKA - IAKO JE ON BUDALA!”
Churchil i britanski diplomati najprije su mislili da se radilo o pogrješci u prievodu s Staljinovog ruskog na engleski, pa su tumača zamolili da to izpravi.
Kada im je on rekao da se ne radi o nikakvoj pogrješci, nego da je prievod verbatim ono što je Staljin rekao, Churchill i svi nazočni bili su zabezeknuti.
Samo je Roosevelt, na čijem licu se mogao vidjeti blesavi osmijeh umno poremećenog čovjeka, Staljinovu ovu uvredu shvatio kao pohvalu.”
“Zamislite ovaj scenarij:”, piše ovih dana mlada američka spisateljica Sana Krasnikov (rođena Ukrajinka). “U oduljenoj ekonomskoj krizi američki narod izabere za predsjednika potomka jedne vrlo bogate newyorške obitelji, koji glumenjem da se bori za radničku klasu, pomoću novoga oblika popularnih medija, privlači glasače. I odmah čim na izborima pobjedi stupi u prijateljske odnose s Rusijom i njezinim okrutnim liderom, ne obzirući se na dobro poznate činjenice da je ta zemlja očiti neprijatelj američke demokracije. Kao predsjednik, on ministarstvo vanjskih poslova (The State Department) čisti od vjernih savjetnika, za veleposlanika u Rusiji postavlja apologeta koji javno hvali zemlju i njezina diktatora ignorirajući njegove goleme zločine protiv čovječanstva. Na koncu, predsjednik okreće leđa starim europskim saveznicima, šutke podupire rusku vojnu ekspanziju i Iztočnu Europu i Aziju, i tako u svietu stvara novi geopolitički poredak. Ako mislite da ja govorim o Donaldu Trumpu, varate se za oko 80 godina vremena. Ono što ja ovdje opisujem nije ova toliko razvikana romanca između Putina i Trumpa, nego jedno ,za svakog pametnog čovjeka, začuđujuće prijateljstvo koje je trajalo kroz tridesete i četrdesete godine prošloga stoljeća između najvećeg krvnika dvadesetoga stoljeća i čovjeka kojega se i danas (u Americi i svietu) smatra jednim od najvećih heroja, prijateljstvo Josipa Staljina i Franklina Delano Roosevelta.”
Kako bi srušili Trumpa, udruženi s raznim ljevičarskim agitgrupama kao što su: LGBT Rights Movement, Black Lives Matter, Occupy Streets Movement, Antife i niz drugih a podpomognuti i grupom nezadovoljnih republikanaca u samom vrhu Trumpove vlade, demokrati sada pretražuju po odredbama 25. amandmana američke konstitucije, prema kojima dužnost predsjednika države prelazi na podpredsjednika “u slučaju da je predsjednik spriečen u vršenju svoje dužnosti radi: smrti, ostavke, uklanjanja s dužnosti radi fizičke ili umne bolesti koja ga spriečava da propisno izvršava svoje dužnosti”.
Pod sve jačim pritiscima ove udružene mase lievih i desnih buntovnika Trump će na koncu, kao i Richard Nixon 1973., biti prisiljen dati ostavku, a Amerika će nastaviti putem koji joj je zacrtao Franklin Delano Roosevelt.
Ukoliko Trump odbije dati ostavku mogao bi doživjeti sudbinu Johna F. Kennedya.
That’s America!
Za Dom Spremni!
Zvonimir R. Došen