Nisu srbi sami u širenju ideje velikosrbstva
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 19 Lipanj 2015 17:06
Kada god danas netko u Hrvatskoj spomene one pravoslavne vjeroispoviesti, pa i one koji su se kao pripadnici Hrvatske vojske u prošlom ratu borili protiv srbske agresije, automatski im se prišiva pridjev Srbi.
Bez obzira na to što je samo dio tih ljudi u najmanju ruku petnaesto u Hrvatskoj rođeno i odgojeno pokoljenje doseljenih Vlaha, a velika većina potomstvo hrvatskih Vlaha i Hrvata pravoslavne, grkokatoličke i katoličke vjere, njih se smatra Srbima.
Iako je već bezbroj puta povijesno dokazano i potvrđeno da ni 10% pravoslavnih vjernika u Hrvatskoj nema svoje koriene u Srbiji to izgleda nema nikakva efekta jer vrhovni širitelj velikosrbstva, Srbska pravoslavna crkva, već 150 godina uvjerava ove ljude, a kako se vidi i sve druge, ne samo da su njihovi predci tu doselili iz Srbije, nego da su oni tu odvajkada. Prema tome to su oduvijek srbske zemlje, a ovi što se zovu Hrvatima nisu ništa drugo nego pokatoličeni Srbi.
Pa kad sve to uzmemo u obzir i kad malo promislimo o agresivnosti SPC-a i stranih protuhrvatskih režima koji su stoljećima vladali Hrvatskom, a posebno onih prve i posljednje Jugoslavije, nije ni čudno da su ti ljudi podlegli velikosrbskom agresivnom izpiranju mozga.
Nu što me najviše čudi jest to kolektivno uvjerenje današnjih Hrvata, starih i mladih, da su, po formuli - pravoslavlje = srbstvosvi - svi pravoslavci u Hrvatskoj Srbi.
Takvo mišljenje dokazuje da iako na puno višem stupnju obrazovanja od svojih predaka ti naši današnji ljudi su toliko zatrovani velikosrbskom promičbom da uobće nisu sposobni shvatiti da takvo nešto ne postoji nigdje na svietu osim u tim ostatcima Velike Srbije aka. Jugoslavije.
Na žalost, među ovima se, uz većinu naših povjesničara i akademika u Hrvatskoj, nađe i onih vrlo poštenih vriednih aktivista koji dobro žele ali slabo razumiju ovaj fenomen za kojega bi možda najprikladniji naziv bio ‘balkanski sindrom’.
Nedavno slušam kako na “Bujici” tajnik Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac, g. Igor Vukić kaže da su ”u vladi NDH Srbi imali svog predstavnika u osobi dra. Save Besarovića”.
Sudeći prema svemu što ovaj čestiti čovjek radi uvjeren sam da g. Vukić tu ne misli na nikakvu podvalu, nego da se radi o nasljedstvu svojevrstne obmane koja se toliko uvriežila u mozgove hrvatskih ljudi ovoga doba.
Kakav i koliki “Srbin” je bio dr. Savo Besarović potvrđuju njegove rieči 1945. g., na komunističkom sudu u Sarajevu - koji ga je radi njegovog hrvatsva osudio na smrt. Kada ga je tužitelj upitao kako je on kao Srbin mogao služiti ustaškoj državi, dr. Besarović je odgovorio: “Nitko od mojih, pradjed, djed, moj otac, moja majka , pa tako ni ja nikada se nismo osjećali nikakvim Srbima, nego samo i jedino Hrvatima.
A to što smo pravoslavne vjere nema nikakve veze s nacionalnom pripadnosti bilo kojem narodu.
Ponosan sam što sam služio svome narodu i svojoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj i kada bi se ponovno rodio, opet bi im služio!”
Slično je na komunističkom sudu govorio i general Đuro Grujić, a general Fedor Dragojlov, kojeg je samo pokušaj samoubojstva u Bleiburgu spasio od izručenja Titi i njegovim krvnicima, ostao je vjeran svome hrvatskome narodu i do konca svoga života 1961., neumorno se borio za njegovo oslobođenje.
Nedavno u svom komentaru jedan naš čovjek napisa kako su, kako je valjda od drugih čuo, neki častnici Hrvatskih Oružanih Snaga u NDH bili Srbi, jer su bili pravoslavne vjere, ali da je i Hrvat katoličke vjere ustaški pukovnik Delko Bogdanić (Hrvat katoličke vjere) bio pravi Srbin.
TKO JE BIO DELKO BOGDANIĆ?
O svom otcu Delku Bogdaniću i o svojoj obitelji, koja je svoje živote dala za slobodu Hrvatske, a preživjeli nosili i dalje nose mučenički križ hrvatstva, svjedočanstvo je dala njegova kćer Magda Bogdanić. Interview je prije par godina objavljen na portalu Ličke novine.
Delko Bogdanić na vjenčanju Slavka Hajdinovića, legendarnog progonitelja četnika i partizana
Ispovijest Magde Bogdanić:
- Ja sam Magda Bogdanić kćer Delka Bogdanića, ustaškog pukovnika i Anđeline Anđe Zdunić. Rođena sam u Otočcu na sv. Iliju 20. srpnja 1940. Rodila sam se u otočkoj Pivovari, koja je bila vlasništvo moga djeda Ilije Bogdanića. Kada se tata oženio on i mama stanovali su jedno doba u Pivovari - počinje priču Magda Bogdanić i nastavlja:
Moj djed Ilija Bogdanić rođen je 16. srpnja 1880 . u Sincu. Njegova žena, moja baka Magdalena Prpić, rođena je 20. siječnja 1883. u Švici. Živjeli su u Ličkom Lešću. Djed Ilija i baka Magdalena imali su četvero djece: Franju, Olgu, Delka i Mariju Micu. Franjo se bavio poslovima svoga oca. Nije se isticao u politici. Nakon sloma NDH ostao je u Hrvatskoj. Stanovao je u Zagrebu u Jurjevskoj. Živio je oko 70 godina. Imao je kćer Almu Bogdanić. S Almom, mojom sestričnom, održavam vezu.
Kćer Olga mlada se udala. Pokojni djed Ilija zakupljivao je šume, pa je zapošljavao inženjere da se posao valjano obavi. Olga se zaljubila u mladog inženjera Franju Virnika, Slovenca i udala se za njega. Otišla je s njim u Sloveniju u Kranj, gdje su živjeli do kraja života. Imali su dva sina Franca i Ivana. Teta Olga njen muž Franjo i sin Franc su umrli.
Delko, moj otac, treće je dijete. Rođen je 27. kolovoza 1910. u Ličkom Lešću.
Najmlađa kćer Marija Mica rodila se 15. rujna 1915. u Ličkom Lešću.
Djed po mami, Martin plemeniti Zdunić je iz Lovinca, rodio se 11. studenog 1874, a baka Marija Biondić rodom iz Vratnika rodila se 6. prosinca 1888. Živjeli su u Otočcu. Imali su sedmero djece, Zvonimira, Julku, Ivana, Božicu, Anđelinu Anđu, moju majku, Blaženku i Mariju Maru, a osmo dijete je od tri mjeseca umrlo.
Kada bi bio imendan moga djeda na sv. Iliju 20. srpnja, a onda 21. srpnja na svetog Danijela imendan župnika crkve Majke Božje Rozarije u Ličkom Lešću, te 22. srpnja na blagdan sv. Marije Magdalene imendan moje bake Magdalene, slavilo se tri dana.
Pokojni djed Ilija i baka Magdalena bili su vrlo bogati. Djed se uspješno bavio različitim poslovima. Posjedovao je dosta toga. U Ličkom Lešću pilane i velike prodavaonice u kojima su se prodavale različite potrebštine. Trgovine su bile na glavnoj cesti blizu crkve Majke Božje Rozarije. U Otočcu je posjedovao pivovaru. Godine 1914. pivovara je bila zajedničko društvo više dioničara. Na kraju, ostao je vlasnik djed Ilija i Dujo Milinković. Proizvodili su jako dobro pivo. Za pivo je najvažnija dobra voda, a nju su imali. U Pivovari su proizvodili rakiju i druga alkoholna pića.
Uz Pivovaru je bila velika rezbarska škola. I ona je bila vlasništvo moga djeda. Srušena je i na njenom mjestu sagradili su pet kuća. Na glavnoj ulici bila je Prva štedna kasa. Ta zgrada također je bila vlasništvo moga djeda. Sada mislim da je tamo neka banka. U Gospiću je bio vlasnik Hotela Like i jedne velike obiteljske kuće, koju je partizanska vlast srušila i na njenom mjestu izgradila Veterinarsku stanicu.
Gospićki hotel Lika u doba vlasništva obitelji Bogdanić:
Djed Ilija je bio veliki hrvatski domoljub. Uvijek spreman služiti Hrvatskoj i svome hrvatskom narodu. Vođen tim osjećajima tako je 1939. kupio Hotel Liku u Gospiću (konjušnicu za vrijeme Austrougarske), koja se nalazi preko puta crkve Navještenje Blažene Djevice Marije. Moja mama saznala je imena trojice Vlaha tzv. Srba, koji su se namjeravali uključiti u nadmetanje za kupnju Hotel Like. To su bili gospićki Vlasi tzv. Srbi Mihić, Potrebić i Dukić. Da ta vrijedna zgrada ne dođe u vlaško vlasništvo djed Ilija uključio se u nadmetanje, pobijedio i kupio hotel.
Mi, živi potomci Ilije Bogdanića nasljednici smo njegove imovine. Od tragičnih događaja nakon sloma NDH minu puno godina. Za Titova režima nasilno smo razvlašteni. Nažalost, do sada vlast Republike Hrvatske ništa nam nije od naše imovine vratila.
Marija Mica, sestra moga oca, kao i otac, bila je zaposlena kod djeda Ilije. Puno i naporno su radili obavljajući različite poslove u razgranatim djelatnostima, kojima se bavio pokojni djed. Poslije rata ostala je živjeti u Zagrebu. S njom je živjela njena mama, moja baka Magdalena. Svu imovinu su im oduzeli. Kasnije su im nešto vratili da mogu preživjeti.
Mome ocu krsno je ime Delimir. Od milja su ga zvali Delko i pod tim imenom je poznat. Završio je visoku komercijalnu školu u Karlovcu, a kasnije i konjaničku školu. Sve to u Kraljevini Jugoslaviji. Sve do rata radio je na imanju svoga oca. Bio je privatni poduzetnik, nije bio zaposlen u državnim službama. Veliki je bio Hrvatina i za Hrvatsku je radio sve moguće i nemoguće. Aktivno je sudjelovao u borbi za hrvatsku slobodu od Ličkog ustanka do tragične pogibije. Nije sudjelovao 1932. u napadu na žandarmerijsku postaju u Brušanima.
Tata se uključio u ustaški pokret. Kada se priključio ustašama u Otočcu, premješten je u Gospić. Zašto je iz Otočca premješten u Gospić nije mi poznato, premda je u Otočcu bio potreban, jer je Otočac pao u partizanske ruke. Premješten je vjerojatno zbog vojnih razloga.
Mama se za tatom preselila u Gospić. Stanovali smo u našoj kući u Prnjavorskoj ulici. Tatu su kasnije premjestili u Sarajevo, braniti Bosnu. Mama je pošla za njim i u Sarajevo, tako sam ja živjela u Otočcu, Gospiću, Sarajevu i Zagrebu, prema tome gdje je tata služio Domovini. U ustaškoj vojnici napredovao je do čina pukovnika. U Gospić se vratio 1943. Sestra Đurđica rodila se 22. travnja 1944., nakon njegova povratka, u našoj kući u Prnjavorskoj ulici u Gospiću.
Tata je malo bio kod kuće, opterećen vojnim obvezama stalno je izbivao. Rijetko je dolazio kući na dan dva. Jednom je tata došao iz Gospića u Otočac, sa svojom pratnjom, svome tastu Zduniću. Talijani su ih u Otočcu zaustavili. Rekli su im da se po Otočcu ne mogu kretati, da je to zabranjeno. Tata im je odgovorio da je u svojoj državi i ne mogu mu zabraniti slobodno kretanje Otočcem. Nastala je napeta situacija. Tata je razoružao Talijane i otišao tastu. Postupio je smiono, onako kako je on to samo znao. Talijani su opkolili tastovu kuću. Tražili su da se tata s pratnjom smjesta preda i pođe s njima u vojarnu. On nije htio, a Talijani to nisu mogli shvatiti. Talijani, kao i Nijemci, radili su što god su htjeli, kao isključivi gospodari. Sutradan tata je pošao u talijansko zapovjedništvo, tamo se s njima žestoko porječkao i svašta im je rekao. Čovjek je morao biti čvrst na nogama da ga ne sruše, a takav je bio moj otac.
Kada je Italija kapitulirala, partizani su pošli u Senj razoružati ih i zaplijeniti tenkove, automobile, benzin, oružje, streljivo i ostalu vojnu opremu. Partizani nisu trebali upotrijebiti silu, Talijani su im sve bez otpora dragovoljno predali. Kako su partizani bili zauzeti preuzimanjem oružja od Talijana, tata je toga 14. rujna 1943. sa svojom postrojbom i uz potporu neke njemačke postrojbe iz Gospića pošao na vojni pohod u Otočac. Vojnici nisu znali kamo idu. Rekli su mi da je tata iznenadio partizansku posadu, ušao u Otočac i napravio pravi darmar. Ne znam puno o tome. Kažu da su se partizani razbježali i sakrivali po podrumima. Te partizanske junačine među kojima su bili visokopozicionirani djelatnici AVNOJ-a i ZAVNOH-a razbježale su se i posakrivale po svinjcima, kokošinjcima i podrumima. Tata ih nije našao, jer nije ni znao da se okupljaju na zasjedanje ZAVNOH-a. Da je to znao pohvatao bi ih i samo Bog zna kakav bi bio daljnji tijek borbe za Hrvatsku. O tom pohodu ne znam puno. Čula sam da su ustaše ušle u otočku bolnicu. Mama mi o tome nije pričala. Drugi su mi rekli da su u bolnici radile časne sestre.
O tatinom pohodu na Otočac pisao je Nikola Bićanić. Pokojni Vladimir Frković donio je u Argentinu taj Bićanićev uradak. Umnožio ga je i dao mi primjerak. Pročitala sam ga. Koliko sam upoznata časne sestre oslobođene su optužbe, pa mi izgleda da partizanske optužbe nisu istinite. Znam da je sestra Žarka Ivasić optužena, osuđena i strijeljana uz kapelicu sv. Marije Magdalene u Gospićkom groblju. Čula sam da u gospićkom groblju ima prekrasno uređen grob.
Tatin iznenadni upad u Otočac, uništenje vojne opreme, poniženje radi nespremnosti i kukavištva partizanske posade, koja se razbježala, a još više pristiglih vijećnika AVNOJ-a i ZAVNOH-a, razbjesnila je partizansko vodstvo. U osvetničkom mahnitanju pobili su puno nevinih Otočana, među njima i kapelana Antu Žilavca, rodom Slovenca. Obtužili su ih da su suradnici ustaša. O tome je pisano u izbjegličkom tisku.
Domobranski častnik Luka Gorjanović, koji je došao u Argentinu, o tome je napisao knjigu. Izdao je tu knjižicu 1949. Opisao je sve naše borbe i zbivanja vezana za ratno razdoblje. U knjizi spominje Liku i moga oca. Knjigu je mama kupila od svoje sirotinje. Ne sjećam se Luke Gorjanovića. Mora da je rano umro, jer je bio ratni invalid. Mama je knjigu poklonila svome najstarijem unuku. O upadu moga oca u Otočac ništa više ne znam. Nisu ni za vrijeme Titove Jugoslavije o tom događaju puno pisali. Nastojali su zamagliti činjenice i lažno prikazati taj događaj. Hrvatska povijesna znanost jednom će o tome reći istinu. Znam da je u Otočcu bilo teško, jako teško, kada su tamo bili Talijani, a naravno i jugoslavenski partizani. Tata je svoj život posvetio Hrvatskoj i borbi za njen opstanak. Umro je mučeničkom smrću.
Naše mame, nama mlađima, o ratnim zbivanjima nisu puno govorile. Više znam preko drugih ljudi koji su bili s tatom i koji bi mi nešto pohvalno ispričali o njemu.
Veronika Papić, časna sestra, Sestara milosrdnica sv. Vinka Paulskog iz Frankopanske u Zagrebu, htjela se preko profesora Katalinića povezati s mnom. Iz Buenos Airesa sam je nazvala i dugo smo preko brzoglasa razgovarale, to je bilo pred jedno dvije godine. O tatinom pohodu na Otočac i zbivanju u Otočkoj bolnici nemam pravih obaviesti i podataka. Bila sam premalena i sve što znam čula sam od drugih ljudi o upadu moga oca u Otočac 14. rujna 1943. Tata pri rijetkim dolascima kući nije nam o ratnim zbivanjima pričao.
Mamina sestra Mara, bila je najmlađe dijete. Studirala je pravo u Zagrebu. Pred slom Nezavisne Države Hrvatske došla je roditeljima u Otočac. Za Uskrs 4. travnja 1945. mama s nas dvije nejake kćeri, boravila je kod bake u Otočcu. Tata je prolazio kroz Otočac i navratio k nama. Dovezao se džipom. Mama kaže da je bio dva sata s nama. Moja sestra Đurđica bila je već malo porasla. Tata ju je vidio kad se rodila, kada je došao kući na tri dana, a sad ju je zadivljeno gledao i rekao kako ne može vjerovati da je to ono njegovo dijete. Oprostio se s nama i otišao negdje k svojim vojnicima i više se nismo vidjeli.
Strah pred podivljalim partizanima bio je golem. Ljudi su bili uzpaničeni. Autobusima su prevozili ranjenike u Senj, pa dalje do Rijeke i Trsta u Italiji. I nas su smjestili u jedan autobus. S nama je u progonstvo pošla mamina sestra Mara. Mama je malenu kćer Đurđicu zamotala u jastuk. U Pivovari je otvorila blagajnu (sef) i uzela ono nešto novaca što ga je tamo bilo. To nam je bilo sve. U Senju su nas primili dobro. Dočekao nas je mamin rođak Drago Žubrinić, veliki župan u Senju. Iz Senja krenuli smo u Rijeku. Tamo nas je primio tatin prijatelj Baričević.
Iz Rijeke smo u velikoj koloni vozila krenuli u Trst. Bez nekih većih teškoća stigli smo u Italiju. Mama je mislila da ćemo u Italiji ostati 8 do10 dana, dok se opće stanje ne smiri. Eto, nažalost, platili smo golemu cijenu i podnijeli veliku žrtvu.
Najednom 15. svibnja 1945. završio je rat i što sada? Po volji i milosti Božjoj živjeli smo šest mjeseci u Italiji lutajući amo-tamo u grčevitoj borbi za obstanak. Mama s nas dvije malene kćerke i mamina sestra Mara sakrivali smo se po tavanima. Sastajali smo se s drugim Hrvatima, s Nikicom Murkovićem, sudcem iz Perušića, Madom Hunjet iz Gospića i njenom sestrom Đurđicom, udanom za Danu Crljena. Svatko je spavao tamo gdje bi ga netko primio. Bilo je jako teško, nismo imali talijanske isprave, kojima bi stekli pravo na rad i podizanje hrane.
Jedne noći u Trstu, u sobu koju je mama iznajmila za nas upali su vojnici i policajci. Popisali su nas za povratak u Jugoslaviju. Usnula sestra Đurđica probudila se i tako se jako rasplakala da se jedan smilovao i rekao neka ostanemo do jutra pa će nas se sutra riješiti. Gazdarica je vikala na njih neka izlaze iz njene kuće, jer ne može dozvoliti da dvije žene s dvoje male djece izbace na cestu i s ono malo stvari koje su imale upute u neizvjesnost u Jugoslaviju. Stalno je bilo takvih problema.
Glad je bila velika. Mama bi pošla u selo i za zlatni prsten kupila jaje, dva i malo vodom razrijeđenog mlijeka. Kuhali smo što bi u onoj oskudici nabavili. Od cikorije kuhali smo nezaslađenu crnu kavu. U borbi za preživljavanje mama je založila svoj zlatni nakit: vjenčani prsten, lančić, križ, naušnice i drugo, dobiven od tate. Isto tako to je uradila i teta sa svojom zlatninom. Za golo preživljavanje svakodnevno smo se borili.
Kako u svakoj državi iza rata bude strašno, tako je bilo i u Italiji. Sve je bilo zamazano, puno buha, stjenica i svraba. Svega je bilo. Sjećam se kako su nas odveli u neku tvrđavu. Tamo su nas nekim mastima mazali radi svraba. Nismo se imali gdje oprati. Mama bi nas kupala na fontani na ulici. Bilo je to doba patnje i bola. Strašno, strašno, prestrašno!! Sudac Murković je rekao da ovako više ne možemo. Moramo potražiti neku internacionalnu ustanovu za naš prihvat. Tako smo pronašli Kamp Fermo. Dok smo došli do kampa doživjeli smo velike neprilike. Putovali smo iz grada u grad različitim prijevozima. Sjećam se nekih kamiona natovarenih kožom. Smjestili smo se na te kože čvrsto se držeći. Čekali smo cijeli dan da kamioni krenu. Nekako smo uspostavili vezu s Kampom Fermo. Poslali su kamion po nas.
Detalj isprave za odlazak u Argentinu
U logoru Fermo popisani smo u tri liste:
1. bijelu listu, za civile bez ikakve političke veze,
2. sivu listu, za muškarce, žene i njihovu djecu, koji su imali političke veze s NDH. Na toj listi bile smo majka, sestra i ja,
3. crnu listu, za ljude iz sustava NDH.
Za nas s popisa nije bilo nikakve sigurnosti, naročito za one s treće liste. Preko noći ljude bi uhićivali, izručivali Jugoslaviji, ili odvodili u zatvore u Rim (Regina coelis). Jedna velika skupina je pobjegla iz zatvora, a to je mislim negdje opisao prof. Kazimir Katalinić. Sjećam se da su se naši ljudi skrivali izvan logora i spavali na drveću. Mnogi su došli u Argentinu pod lažnim imenima. U Fermu smo bile oko dvije i pol godine. Družili smo se s hrvatskim obiteljima, kao na primjer Sredl, Ducmelić, Hranilović, Stegnar, Krpan, Ramljak i drugima.
Bilo je dvije tisuće osoba u tom našem logoru, jako puno obitelji. Svi smo bili zajedno, tako smo i spavali u tim golemim nastambama. Poslije su nam napravili paravane od platna učvršćena na drveni okvir. Bili su visine oko dva metra. Tako smo dobili mali intimniji obiteljski kutak. Imali smo ležajeve sa slamaricama. Nastambe smo uredno održavali. Vladao je red. Radi dezinfekcije prale su se nastambe skoro svaka dva tjedna. Tu je hrvatski narod pokazao što je i kakav je. Iz ničega, u krizi, neimaštini i očaju stvoren je mali vrtić, pučka škola, srednja škola i učili se jezici. Osnovali smo stolarsku radionicu i krojačnicu. Pomagali smo se, gajili zajedništvo i osjećaj pripadnosti.
Nastavak u idućoj emisiji
Za Dom Spremni!
Ja sam Zvonimir Došen
Braniteljski radio, emisija Za Dom Spremni, subota 13. lipnja 2015.
