Zvonimir R. Došen: Kako je nastao “srpskohrvatski jezik” (2. dio)
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 16 Listopad 2020 13:02
“Mi Srbi lažemo da bismo obmanuli sebe, da utešimo drugoga; lažemo iz samilosti, lažemo iz stida, da ohrabrimo, da sakrijemo svoju bedu, lažemo zbog poštenja. Lažemo zbog slobode. Laž je vid srpskog patriotizma i potvrda naše urođene inteligencije. Lažemo stvaralački, maštovito, intezivno.
Laž je srpski državni interes. Lažje u samom biću Srbina. U ovoj zemlji svaka laž na kraju postaje istina. Srbe je toliko puta u istoriji spašavala laž.” - napisao je prije svoje smrti “otac srpske nacije” Dobrica Ćosić.
Niko nema što Srbin imade! A što ne imade on će da ukrade!
“Načertanie”
Poljski izbjeglica knez Adam Czartoryski, vođa poljske emigracije u Parizu, sastavio je dokument “Savjeti kojih treba da se drži Srbija”. Na osnovi toga dokumenta njegov emisar u Srbiji Čeh František Zach, 1843. godine sastavlja “Plan slavenske politike Srbije”. Taj Zachov plan preuzima (krade) tadašnji ministar unutrašnjih poslova kneževine Srbije Ilija Savić “Garašanin” i, uz neke manje izmjene, od njega stvara “Načertanie” - Nacrt (za veliku Srbiju).
Naukradenim tuđim idejama i tuđem jezukuVuk Karadžić stvara “Novi reformirani srpski jezik i pravopis”.
Vuk Karadžić rođen je 1787. u zaseoku Tršić kod Loznice. Negovi roditelji, otac Stefan i majka Jegda doselili su u Srbiju iz Drobnjaka u Crnoj Gori.
Ovdje je vriedno napomenuti da, kao i Vuk Karadžić, velika većina “srpskih velikana” nisu bili Srbi.
Na primjer, među tim njihovim Velikanima su Hrvati katolici Ivo Andrić i Stanko Binički, hrvatski Vlah Nikola Teska, Rus Mihajlo Pupin, i mnogi drugi.
Kako stoji u Enciklopediji Britanici, čak je i Nikola Pašić bio samo trećinu Srbin.
A ni njihov najveći “junak” Crni Đorđe nije bio Srbin, nego Ciganin ili kako se to danas kaže, Rom.
A pogledajmo tko je bio njihov opjevani hajduk “Starina Novak”. Prema informacijama na engleskom jeziku, rođen je 1530. na jednoj adi na Dunavu zvanoj Poreč kod današnjega Donjeg Milanovca na samoj granici Srbije i Rumunjske.
Otac mu je bio srbski Ciganin, a majka rumunjska Ciganka. U ranoj mladosti, kao i svi njegovi sunarodnjaci, naučio je zanat krađe i prevare, radi čega je od turskih vlasti bio uhićen i zatvoren u smederevskoj tvrđavi. Dobio je nadimak “Starina”, ne radi starosti, nego za to što su mu Turci u zatvoru izbili sve zube, pa je izgledao kao starac.
Po izlazku iz turskoga zatvora, radi svađe oko ukradenog pliena, njegovi sunarodnjaci Cigani spalili su ga na lomači u Cluju u Rumunjskoj 1601. godine. Tu su kasnije svome heroju “Baba Novac-u” podigli spomenik, koji i danas tamo stoji.
Pošto je u ono vrieme pismenost u Srbiji bila riedkost, Vuk Karadžić je bio izuzetno sretan što je u rodu imao Jevtu Savića Čotrića, koji je kao i njegovi roditelji u Loznicu doselio iz Crne Gore.
Čotrić je u to vrieme bio jedini pismen u čitavom lozničkom kotaru “srezu”, nu i sva ta njegova pismenost bila je u tome - što znao čitati i pisati grčko-bugarsku ćirilicu.
Poslie što je od Čotrića naučio “azbuku”, Čotrić je Stefanovića poslao u Loznicu u manastir Tronoša gdje je na vrlo primitivnan način nastavio dalje “vaspitanje” - umjesto pera morao je rabiti trsku, umjesto tinte tekućinu napravljenu od baruta, a za pisaći papir bio je sretan kada bi dobio komadić omota u koje su bili omotani turski puščani naboji.
Srbija, koja je tada bila turski pašaluk, nije imala ni narodni jezik, ni bilo kakvu književnost, sva ta njegova “vaspitanja” nisu bila vriedna ni koliko oni komadići omota na kojim je učio trskom pisati krasnopis grčko-bugarske ćirilice.
Za to je on, kao i svi drugi pismeni Srbi u ta vremena morao otići na školovanje najprije u Hrvatsku a kasnije u Beč gdje je upoznao Jerneja Kopitara.
Jernej Kopitar (1780. - 1844.) bio je slovenski jezikoslovac. Poslie završenih studija u Ljubljani vršio je razne funkcije u privatnom sektoru, najprije kao privatni učitelj u kući baruna Sigmunda Zoisa, a kasnije kao njegov osobni tajnik.
U Zoisovoj kući upoznao je članove ‘Kruga prosvjetitelja’, među kojima su bili; poviestničar Anton Tomaž Linhart, pjesnik Valentin Vodnik, filolog Jurij Japelj i drugi.
Godine 1808. preselio se u Beč gdje je studirao pravo. Za vrieme studija počeo se baviti komparativnom analizom slavenskih jezika čemu je kasnije posvetio sav preostali dio života. Poslie završetka studija najprije je vršio dužnost administratora knjižnice bečkoga suda, a malo kasnije postao je glavni carski cenzor za knjige pisane na slavenskim jezicima.
Kopitar je u Beču napisao prvu znanstvenu slovensku gramatiku - Grammatik der Slawischen Sprache in Krain, Kärten und Steyermark (Gramatika slavenskog jezika u Kranjskoj, Koruškoj i Štajerskoj).
Pod uplivom grupe tadašnjih slovenskih koruških filologa, poglavito Urbana Jarnika i Matije Ahacela, Kopitar nastoji odgojiti novu generaciju jezikoslovaca koji će proizvesti gramatiku i priručnike za njegov “sveslavenski jezik”.
Ta njegova zamisao dovela ga je u oštru debatu s ostalim slovenskim jezikoslovcima o ortografskoj (pravopisnoj) reformi, koja će biti poznata kao Slovenski abecedni rat (na slovenskom Abecedna vojna, ili Črkarska pravda).
Poslie toga “rata” Kopitar je u Sloveniji podpuno izgubio kredibilitet.
Umro je osamljen u Beču 11. kolovoza 1844. godine.
Dok je Kopitar umirao u Beču 11. kolovoza 1844., Karadžić je stajao uz njegov odar.
Iz poštovanja za njegov doprinos “reformiranom srpskom jeziku” jedan predjel u Beogradu i danas nosi ime “Kopitarova Gradina”.
Sve spise o njegovom “sveslavenskom jeziku” Kopitar je ostavio Vuku Karadžiću, koji je na temelju te Kopitarove ideje došao na ideju o “svesrpskom jeziku”.
Nu, pošto je taj Kopitarov riječnik bio sklepan od raznih slovenskih, čeških, ruskih i drugih slavenskih rieči, njegov prvi “Srpski rečnik” nije uspio, pa je za drugo izdanje Vuk pošao prikupljati građu po hrvatskim krajevima; Dubrovniku, Dalmaciji, Liki i drugim krajevima u Hrvatskoj gdje se govorilo štokavskim nariečjem.
Prolazeći kroz ove hrvatske krajeve Vuk je bio zadivljen čistoćom govora kojim je govorio hrvatski puk pa ga je - po starom srbskom običaju - odlučio prisvojiti.
Tu krađu podkriepio je svojom tvrdnjom da su svi koji govore štokavskim nariečjem “Srbi rimskoga zakona”.
Iako i sam piše crnogorskom ijekavicom, on u svom “Kovčežiću” piše: “Mnogi stariji spisatelji ove braće naše zakona rimskoga, pisali su srpski čistije od našijeh ne samo svojega vremena, nego od mnogijeh i današnjeg.”
Kao “dokaze” za tu svoju misao, on navodi “Satir” Matije Reljkovića, “Aždaja Sedmoglava” Vida Došena, “Svetu Rožaliju” Antuna Kanižlića, pa kaže: “Ova su sva tri pomenuta spisatelja Slavonci.” Navodi zatim fratra Petra Kneževića iz njegove knjige”'Pisme duhovne razlike” koja je tiskana u Mletcima 1765., dakle, opet prije “prve knjige našega Dositeja.”
Uz djela "Muka Gospodina našega Isukrsta i plač majke njegove", "Životi četiri svetaca", "Duhovna pivka", "Pisme duhovne razlike","Osmina redovnička duhovne zabave", "Pisma ćudoredna", "Nauk mladog misnika" i niz drugih, fra Petar Knežević je napisao i uglazbio “Missa u Hrvatski Jezik” (Misa na hrvatskom jeziku).
Nu ni taj Vukov “rečnik”, tiskan u Beču 1852., nije uspio u Srbiji, ni nigdje drugdje, ništa promieniti, pa je Vuk počeo s daljnjim “prikupljanjem”, ali do svoje smrti nije uspio izdati treće izdanje svoga “srpskog rečnika”.
To su tek 1898. učinila dvojica drugih Velikosrba, Pera Đorđević i Ljubomir Stojanović.
Nastavak sliedi
Za Dom Spremni!
Zvonimir R. Došen
