Titov Jasenovac
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 07 Kolovoz 2015 17:06
Mi u emigraciji odavna smo znali da je za vrieme NDH (od konca studenog 1941. do 22. travnja 1945.) Jasenovac je bio Sabirni i radni logor za pobunjene velikosrbske i komunističke teroriste, te razne sabotere, petokolonaše i druge osobe koje su bile neprijateljski raspoložene prema hrvatskoj državi.
Isto tako znali smo da je za Titovine od svibnja 1945. - 1948. to bio logor za masovne likvidacije hrvatskih vojnika, i civila, a prema onoj srbskoj, da ne bude oka za svjedoka, a i nekih zatočenika koji su tamo ostali poslije što su hrvatske trupe napustile logor u travnju 1945. godine.
Ovo je za vrieme njihove vladavine bila strogo čuvana tajna, koju i dan danas brižno nastavljaju čuvati nihovi nasljednici.
Nu ipak, kako u svojoj knjizi Titov Jasenovac kaže hrvatski povjesničar g. Mladen Ivezić: “O strogo čuvanim tajnim službenim jugoslavenskim dokumentima o poslijeratnim logorima za sada samo ovo: neki od njih stigli su, ipak, i do hrvatskih istraživača”.
U ovoj knjizi, koju bi trebao imati svaki Hrvat a posebno vodeći “antifašistički” političari poput predsjednice Kolinde Grabar Kitarović, autor je znanstveno obradio sve podatke do kojih je uspio doći tako da nitko ne može opovrgnuti niti jednu njegovu tvrdnju, a najmanje oni koji su u tim zločinima sudjelovali. To, osim mrmljanja da je to “fašistička podvala” nijedan od njih nije se usudio ni pokušati.
U knjizi Ivezić, između ostalog, piše:
(...) Franjo Tuđman počeo je otvarati pitanje djelovanja jasenovačkoga tabora u službi titoističkih snaga, ali to nije posve razradio kao znanstvenu temu.
On je spomenuo nekoliko svojih drugova ka svjedoke postojanja toga tabora.
Prof. Ljubica Štefan nositeljica je priznanja ‘Pravednici među nevjernicima’ koje dodjeljuje država Izrael. Ona nije antifašistica kako ju pogrješno etiketiraju neupućeni, već je uporno kritizirala hrvatožderne laži antifašističkih organizacija u Hrvatskoj.
Gospođa Štefan učinila je u doba NDH više dobra za Židove, nego li antifašistički pokret, koji ih je tjerao u šume ginuti.
Zato ju se ne može okriviti ni za kakvu pristranost. Ona je bila na Božjoj strani, u obrani svih ljudi.
Odajmo priznanje pokojnoj profesorici Ljubici Štefan citiranjem njezina (malo skraćena) sljedećega članka:
“Jasenovac je bio logor oba režima: prvo ustaškog od 1941. do travnja 1945., a od svibnja 1945. do 1947./1948., komunističkog.
Tu nepobitnu povijesnu istinu prvi je , na temelju svojih početnih istraživanja, objavio 1989. dr. Franjo Tuđman u svojim Bespućima.
Od tada traje bjesomučna hajka onih, koji - znajući vrlo dobro istinu, pokušavaju zataškavanjem svojih zločina obmanjivati idalje inozemstvo.
Zato sada traže staviti prostor Jasenovca pod međunarodni protektorat, nadajući se da će tako uz pomoć međunarodne zajednice sakriti istinu, kao što im je to godinama uspjevalo s Ovčarom uz pomoć UNPROFOR-a.
Sljedećih nekoliko svjedočenja očevidaca i stradalnika Titovog Jasenovca bacaju dovoljno jasnu svjetlost što je i na čijoj je strani istina.
Stjepan Ereš proveo je u Jasenovcuu prolazu 10 dana. Masovna ubojstva nije vidio, ali svjedoči da je logor bio krcat zarobljenim domobranima, ustašama i civilima. Vidio je dva zarobljenika umrla od tifusa, ali mnogi su, kaže, “nestali u noći i magli”.
Dragan Ercegović iz Krila Jasenice kod Omiša izdržavao je dvogodišnju robiju u logoru Sisak. Nije bio ni domobran ni ustaša, nego bivši partizan koji je pobjegao na Maltu i tamo stupio u “Kraljevsku mornaricu Jugoslavije”.
Godine 1946., po njegovu sjećanju, kad su seljaci već posijali kukuruz, sa još 500 drugih zatvorenika bio je poslan iz Siska na rad u Jasenovac “rušiti zidine bivšeg ustaškog logora”.
Ono što je tamo vidio dugo je čuvao u sebi, jer, kaže: “To nije bilo uputno govoriti”. Jer; “Bili su prokopani na tom terenu jarci - kanali, oko metar i pol duboki s metar širine”. U njima su bili: “Čovik do čovika i izgledali su da su ubijeni prije misec dana. Bili su, govorili smo, svježe mrtvi. U raznim odorama, i civilnim i vojnim”. Procjenjuje da je u tim kanalima: “Mrtvih tjelesa bilo na stotine” i postalo mu je jasno: “Nisu ih mogli ubiti ustaše, nego partizani”, jer rat je završio prije više od godinu dana.
Ercegović se sjeća da su i u logoru Sisak masovno ubijali zatočenike, pa su logoraši morali: “Ustrijeljene logorskim mitraljezom bacati pod budnim okom partizana-čuvara niz kosinu i samo zatrpati zemljom” (...)
Matija Helman, šumarski inženjer, robijao je u Gradiški. U sačuvanom malom džepnom kalendaru vodio je svojevrsni dnevnik. S grupom logoraša prebačen je u lipnju 1946. na rad u jedan dio logora Jasenovac. (...) Ing. Matija Helman umro je 1962. godine, Njegova obitelj čuva taj dnevnik kao najveću svetinju. (...)
I šezdesetih i osamdesetih godina Savez boraca i tko zna tko sve s njime nekoliko su puta naknadno istraživali na zemljištu Jasenovca: iskapanje grobnica , filmska snimanja, čak i snimanje iz zraka uz pomoć JNA.
Raščlambom (samo letimičnom) intervjua prof. dr. Srboljuba Živanovića s Medicinskog fakulteta u Novom Sadu, objavljenog tek u studenome 1989., nazire se djelić istine, uporno skrivane do danas: u Jasenovcu, tada već Titovom, ubijani su masovno Hrvati.
Razumije se, dr. Živanović to ne kaže, nu opis nalaza pri iskapanju grobnica 1963. i 1964. pažljivom čitatelju to potvrđuje.
Savez boraca tražio je da medicinski stručnjaci izvrše iskapanje (po ljeti u nepuna tri mjeseca) jedan od članova tog povjerenstva sastavljenog od antropologa bio je i Živanović.
On priča: “Počeli su iskapanja, nalazili žrtve”, no profesor ne kaže kako su znali gdje baš trebaju kopati , niti koliko približno godina ti ostatci žrtava leže u zemlji.
O svakom iskapanju vodili su dnevni zapisnik. I tako: “..nađen je veći broj predmeta koji su pripadali žrtvama i koji su bili nabacani preko žrtava posle njihovog bacanja u jamu”.
Zatim: “Velika količina predmeta pokazuje da su žrtve bile dovedene direktno do mesta pogubljenja i da prethodno nisu bile u logoru.
Na to posebno ukazuje prisustvo noževa, prstenja, zlatnika itd.
A nađenih predmeta u iskopanim jamama bilo je mnogo”.
“Karakteristično je da je nađeno mnogo kišobrana, mnogo tekstila po čijem se tkanju vidi dapredstavljaju narodnu radinost, uglavnom crne boje, šalovi pleteni od vune, dosta obuće - uglavnom dečje od broja 33 i manje.
Mnogo flaša i opletenih balona, kaška, četkica za zube, emajliranih posuda različitih veličina i oblika - do šest litara, mnogo dugmeta i perli. Zapažen je narodni vez na tekstilu sa sitnim perlama različitih boja”.
Po nađenim predmetima Živanović zaključuje: “Ostaci tekstila i stvari govore da se radilo o našem seoskom življu”.
Ono “naš živalj” za njega znači srpski živalj. No, etnografija ne poznaje kao ni laici, srpske narodne nošnje od crnog tekstila, vezane raznobojnim perlama, sa mnogo dugmadi na njima.
O antropološkim zapažanjima profesor kaže: “Na osnovu boje kose i oblika dlake može se zaključiti da se radi o populaciji koja je nosilac svetle komponente, najverovatnije slovenskog (slavenskog, op.a.) porekla. Znači u toj raci nije bilo Jevreja i Cigana”.
Treba li biti antropolog pa znati da Srbi po boji kose nisu baše “populacija svetle komponente”? (...)
U svojim branenjima komunističkih zločina Slavko Goldstein kaže: “Tvrdnja da za razliku od drugih logora smrti logor Jasenovac 1945. nije bio zatvoren i da su ga nekoliko godina nakon Drugog svjetskog rata komunističke vlasti koristile u kaznane svrhe, naprosto nije istina”. I dodaje: Poslijeratni logor Jasenovac izmišljen je tek nedavno premda o tome nema traga u dokumentima ni u svjedočenjima preživjelih logoraša”.
( To “nedavno” moglo se dogoditi tek poslie pada komunističke Jugoslavije. Ne mislim da je Goldstein toliko glup pa da ne zna da bi za vrieme njezina trajanja svaki onaj tko bi se usudio o tome samo pisnuti bio skraćen za glavu, nap. z.r.d..)
Gospođa Štefan je javno Slavka Goldsteina manje-više izravno okrivila za pljačku zlata povađenog iz hrvatskih grobnica u blizini jasenovca, tobože nestalog ili natrag zakopanog. On se nije ni pokušao braniti.”
Nu, ako se boljševik Slavko Goldstein obogatio zlatom iz grobova hrvatskih žrtava on u tom monsruoznom zločinu sigurno nije jedini.
Na you-tube-u još se na srbijanskom show-u “Goli život” može slušati izjave Savke Čolić, ratne drugarice Titine ljubavnice Davorjanke “Zdenke” Paunović. Nih dvije su, kako ona izjavljuje, cielo vrieme Titinog bježanja po šumama spavale s njime u istom šatoru. Kasnije, po dolazku Tite na vlast, Savka je postala šefica kompletnog Titinog servisa i posluge u Belom dvoru. Bila je šefica i Jovanki Budisavljević.
U jednoj od svojih izjava Savka govori o velikim količinama zlata, satova, prstenja i drugih skupocjenosti koje je Ranković 1945. i 1946. skoro svakodnevno donosio u Beli dvor i davao ga Titi. Tito je sve to stavljao u jedan veliki sef, a kad bi malo više popio prilikom nekoga komunističkog slavlja, posebno njegova rođendana on bi hrpe tog nakita stavljao na jedan stol i pojedine komade davao svojim službenicima. Savka kaže da ona nije htjela puno toga uzimati, ali da i danas ima jednu “burmu” koju je uzela iz jedne hrpe.
Kad ju je voditelj Milomir Marić upitao: “Pa otkuda je to zlato?”, Savka odgovara: “Ne znam, možda od Jevreja”.
Od kojih “Jevreja” je bilo to zlato može se vidjeti po ovom svjedočanstvu koje jeprof. Štefan dao Zagrebčanin ing. Ivan Ruševljan u kojem opisuje povlačenje svoje vojne postrojbe 8. svibnja 1945. iz Zagreba prema Austriji:
“Ispred nas desetkilometarska kolona civila, mahom Šokaca iz Sriema i Slavonije. Oko 600 kola s konjskom zapregom. U kolima u prosjeku dva unuka, snaša, baka i djed. U svakim kolima, reče mi jedan dida, bilo je najmanje 50 šokačkih dukata.
To zlato su snaše blagdanima pokazivale našiveno na svojim svečanim haljinama, nazvanim zlatarama”.
Kod Dravograda kolona civila dijelom je masakrirana. Drugi dio, najvjerojatnije, upućen je natrag na Križni put.
Zlatnici su, razumije se, u tom zbijegu bili ušiveni u odjeću, tkanina je istrunula , a zlato ostalo u jasenovačkoj zemlji.
Koliko je bilo takvih kolona hrvatskih seljaka s opisanim stvarima koje su u Jasenovcu i drugim stratištima pobile Titove postrojbe? (...)
SVJEDOK SLAVKO BAŠIĆ
O radu antifašističkog tabora u Jasenovcu svjedoči izkaz gospodina Slavka Bašića, koji je u više navrata dao gospođi Ljubici Štefan i koji je odgovarao na moja (Ivezićeva) te pitanja gđe prof. Štefan i kniževnika Vladimira Reinhofera ljeta 2000. godine.
Gđi Štefan se prijavio kao svjedok postojanja Titovoga Jasenovca i ubijanja u njemu.
Slavko Bašić, otca Vinka, rodio se kolovoza 1931. g. u Derventi. Čini se da je bio živahan dječak, koji je brzo učio, najviše od svoga otca, koji je bio zdravstveni tehničar u derventskoj bolnici i kojemu je svakodnevno dolazio na posao.
Kao mladić bio je mobiliziran pred konac rata, našao se na Bleiburgu, zarobljen je upoznao antifašističkoga političkog komesara, prezimena Primorac, koji se vraća iz Dachaua a cilj mu je Slavonska Požega.
Pred kraj duga i opasna pješačenja našli su se svibnja 1945. g. u bivšemu Sabirnome i radnom logoru Jasenovac.
Slavko Bašić odgovara smireno i koncentrirano, služeći se zapiscima napisanim svojom rukom. Ne pokazuje pretjeranih osjećaja i pristranosti, služi se pristojnim rječnikom, nema znakova senilnosti.
Svršio je srednju školu a još kao dijete mnogo je o smrti i lješinama naučio od svoga otca, koji je bio medicinski tehničar u derventskoj bolnici.
Tada, koncem svibnja 1945. g., antifašisti su Bašićevu zaštitniku Primorcu i Bašiću u Jasenovcu o Taboru govorili: “Tu je puno posla, kako su ustaše ostavili nered. Puno su ostavili, te leže tijela, treba srediti te mrtvace...”.
Dovučeni u jasenovački tabor, u posve nejasnu statusu, Primorac, Bašić i još sedamnaest ljudi našlo se u vlasti partizana na čelu s čovjekom kojega Bašić prepoznaje kao današnjega Josipa Manolića, s tadanjim nadimkom Mali.
Ostave ih prespavati u nekakvoj zgradi.
Premda je njegov zor bio sveden na sami ulaz i manje od sto metara, Bašić kaže, da nije bilo ruševina te da je vidio dvadesetak lješina.
Manolić i njegovi partizani rekoše im, da su to žrtve ustaškoga terora.
Nu, Bašić je znao kada su Hrvati napustili SRLJ.
Bašić: “A ja radim kod babice u Derventi. A ja znam kada čovjek leži tri dana i on se usmrdi, ne možeš mu prići. A bilo je već 20 dana. A nema nikakvog mirisa. Uopće nema krvi, nema ništa. Nema ništa”.
Pri bijegu su Bašić i Primorac uspjeli izbjeći usud skupine s kojom su došli, te Bašić dalje svjedoči: “I mi iziđemo van, ja otvorim vrata i nabacana je grupa s kojom smo došli (...) Moja grupa je završila tako. Devetnaest nas je krenulo. Svi su poginuli. Ova grupa naša”.
Zatim o ostalim hrpama lješova: “Nema krvi, nema smrada. Friško ubiti”.
Tako Manolić i njegovi ubojice nisu uspjeli prevariti mladoga Slavka Bašića, sina zdravstvenoga tehničara iz Dervente, što mu je i spasilo život.
Komunist Dragutin Škrgatić, 31. ožujka 1956. g. pred sudom u Zagrebu, o proboju 22. travnja 1945. : “One zatočenike koji su ostali u logoru zatvorili su u jednu zgradu i tu zgradu minirali, tako da su zatočenici unutra izginuli. To sam ustanovio, jer sam nakon dva mjeseca išao na lice mjesta sa komisijom za utvrđivanje ratnih zločina i našli smo zgradu porušenu a u ruševinama veliki broj lješeva”.
Malo se zaletio; bilo bi prirodno da je povjerenstvo odmah u svibnju identificiralo i pokopalo žrtve. On sam ne kaže da je prepoznao ijednoga svoga druga, od 400 njih, makar po odjeći, obući i sl.
Očito da su žrtve bile svježe, hrvatske. Inače bi se već bile raspale i postale leglom zaraze te žrtvama raspadanja i truleži, što čak ni antifašisti ne bi dopustili tijelima svojih drugova.
Mali je Slavko Bašić znao ono što i Škrgatić; da se čovjek, osobito po vrućini, brzo raspada. Nu, Bašića se nije smjelo ni spomenuti, a Škrgatić, kao i Goldsteini, Melita Švob, Dušan Bilandžić i slični, žive od mrtvaca.
I inače je odnos antifašista prema svim skupinama naknadno iskopanih lješina posebno pitanje i odličan dokaz da iskopani nisu bili njihovi druzi.
Na istoj je crti i činjenica što antifašisti, koji tvrde da su utvrdili da su na površini od nekoliko nogometnih igrališta pokopane lješine više od pola milijuna ljudi, nisu te ljude iskopali , idntificirali do maksimuma individualnosti i dostojno pokopali.
Sve to potvrđuje da su svi preuzetniji antifašistički navodi o broju žrtava čista laž.
Slavko Bašić za vjerojatnoga ubojicu svoga prijatelja Primorca kaže da bi mogao biti Josip Manolić.
Na snimci istoga razgovora sa Slavkom Bašićem postoji i iskaz gđe Ljubice Štefan, kojim ona jasno tvrdi da je Hrvate i druge žrtve u Jasenovcu strijeljao Titov general Jefto Šašić i da je tom prigodom jasno izrekao svoju nakanu prikazati svoje žrtve kao žrtve tobožnjega terora NDH.
Gospođi Štefan treba u tome vjerovati, jer je imala podpuna i pouzdana vrela i jer sve okolnosti pa i naknadni postupci Jefte Šašića svjedoče tome u prilog.
Bašić svjedoči da su on i njegova skupina u jasenovački tabor bili dovedeni jednoga svibanjskog popodneva. Tada je 17 njegovih i Primorčevih drugaova s povratničkoga marša postupno izvođeno iz zgrade i strijeljano.
Bašić i primorac shvatiše da im prijeti životna opasnost.
Pomalo se služeći Primorčevim iskustvom i stvarnim statusom dahauškoga logoraša i predratnoga komunista, njih se dvojica uspješe izvući.
Odmah su morali s puta u kukuruz, jer se u Tabor vraćao Manolić. Doskora vidješe Manolića i neke partizane kako jure đipom tražeći ih. Potraga je trajala do jutra.
Invalid, domobranski časnik Eduard Mikša jedan od samo 156 preživjelih zarobljenika ranjenika logora Prečko u Zagrebu 1945., kojih je bilo ukupno 13.672, svjedoči da su mu se nakon niza godina: “Javljali prijatelji iz logora Prečko koji su pukim slučajem preživjeli Jasenovac. Oni svjedoče da su kolone Križnog puta koje su se od Siska dolinom Save kretale prema istoku zemlje zaustavljali vojnici 21. srbijanske divizije u selima Plesnom, Krapju, Drenovu Boku, Novskoj i drugdje, a potom ih odvodili u Jasenovac, gdje su pobijeni bez istrage i suda. Jednostavno su proglašavani ustašama i ubijeni”.
Nastavak u idućoj emisiji
Za Dom Spremni!
Ja sam Zvonimir Došen
Braniteljski radio, emisija Za Dom Spremni, subota 1. kolovoza 2015.
