Genocid - zločin sa stotinu lica
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 12 Lipanj 2015 17:06
ŠIRITELJI ULJUDBE, HUMANIZMA, VJERE I PROSVJETE MEĐU “DIVLJACIMA”...Iz utrobe zla genocid riedko kad izađe u svom podpunom obliku. Kako se jedan zločin skoro uvijek nadovezuje s drugim on se kroz vrieme postupno razvija.
Kako tvrde mnogi povjesničari, nacistički holokaust nad židovima bezupitno je jedan od najvećih genocida koji je težko uzporediti bilo s kojim zločinom iz najmračnijih dana povijesti.
Iako je ta tvrdnja u nekim aspektima kvalitativno točna, danas se genocidom ne smatra samo fizičko uništavanje jednoga naroda, jer, kako netko reče, genocid je zlo sa stotinu lica, pa moderni povjesničari ne moraju se oslanjati na najmračnije povijesne periode kako bi te zločine analizirali i zaključili koji od njih spada pod kvalifikaciju genocida.
Konvencija Ujedinjenih Naroda za spriečavanje i kažnjavanje zločina genocida
(The UNited Nations Convention on the Prevention and Punishment of the Crime of Genocide), usvojena 9. prosinca 1948. godine, daje vrlo jasnu definiciju o tome što jest a što nije genocid.
Potrebno je napomenuti da se prema odluci ove Konvencije i sama namjera (intent) genocida smatra jednakim zločinom kao i izvršen čin istoga.
GENOCID NAD INDIJANCIMA
U Ujedinjenim Američkim Državama, u južnoj Arizoni na granici s Meksikom, živi neobično urođeničko (indijansko) pleme Tohono O’odham, poznato i pod starim nazivom, Papago. Doslovno prevedeno na hrvatski, Papago znači “oni što jedu grah”. Ovo pleme poznato je po dostojanstvenim ženama u dugim haljinama i visokim snažnim ljudima s lakim pristupom i prijaznošću koji se mogu naći samo među ljudima koji se ne moraju s nikim boriti kako bi dokazali koliko susnažni.
Oni su oduviek živjeli kao nomadi, ali uviek u vidokrugu Babaquivari-a (Sveto brdo). Od toga svog tisućljetnog prebivališta odlazili bi samo jednom godišnje kad bi preko pustinje Sonora (u Meksiku) išli na hodočašće dolje do obale Kortezovog Mora ( Sea of Cortez ) kako bi donesli sol, potrebnu za svoje vjerske obrede.
Protivno svojim susjedima; Navajo, Apačima i Seminolima, oni se uobće nisu miješali u ratove s tkzv. setlerima ( bijelim naseljenicima okupatorima ) i američkim konjaništvom, radi čega su bili najveći gubitnici u kasnijim pogodbama i ugovorima između bijelih okupatora i indijanskih plemena po završetku tih ratova koncem devetnaestog stoljeća.
Zato jer su bili protivni svakom zločinu, poglavito ubojstvu, oni su od američkih vlasti smatrani “bezvrijednim kukavicama koje se boje rata”.
Ali pripadnici Papago plemena na to gledaju drugačije. Za njih je obojstvo najstrašniji i najnehumaniji čin.
Čak i ubijanje životinja smatraju griehom, pa su radi toga uglavnom vegetarijanci čija je, kako se vidi po njihovom imenu, glavna hrana bio grah.
O, oni su se znali i boriti, i činili su to mnogo puta kad su bili direktno ugroženi, napr. od Jaqui odmetnika iz sonoranske pustinje, ali oni uporno odbijaju bilo kakve ‘mačo pojmove” i “slavu” rata.
U njihovoj povijesti ne postoje nikakvi heroji pobjednici, nikakve proslave za heroje koji se kao pobjednici vraćaju iz bitke.
Naprotiv, itko tko je na svojim rukama imao krv smatran je nepoželjnim i opasnim za Papago pleme.
Bez obzira koliko je ubojstvo bilo opravdano i potrebno, svak tko je u njemu imao učešća bio je izbjegavan i prisiljen tjednima ostati u pustinji.
Dok bi boravio u toj osamljenosti k njemu su povremeno smjeli dolaziti samo stari ljudi koje nisu od njega bili u strahu i koji su poznavali sve obrede, post i druge sakramentalne ceremonije potrebne za “hlađenje i čišćenje” ubojice.
Tek onda, kad se, poslije procesa čišćenja, odrekao svoga “bivšega” života, on se mogao vratiti u svoje pleme.
Od dolazka bielih okupatora, španjolskih conquistadora i anglosaksonskih setlera , ovaj mirni i u svakom pogledu civilizirani narod više put je potiskivan sa svojih ognjišta, sa svojih njiva na kojima je uzgajao grah, svoju glavnu hranu, da bi koncem 1880-ih bio konačno potisnut u pustinjske predjele južne Arizone i Meksika.
Kojaalé (Zijevalo), poglavica indijanskog plemena Bedonkohe Apače, bio je jedan od najhrabrijih urođeničkih ratnika u borbama koje je s šačicom svojih ratnika nekoliko decenija vodio protiv meksičkog i američkog ekspanzionizma na zemlje u kojima su njegovi predci živjeli skoro 10.000 godina.
Rođen 1829. g., u No-Doyohn kanjonu u Meksiku, Kojaalé je nastavio tradicionalni odpor Apačea protiv kolozacije njihove domovine i još kao mladić sudjeluje u napadima na okupatore u predjelima koji su danas poznati kao Sonora i Chihuahua u Meksiku.
Poslije jednog barbarskog i kukavičkog napada meksičke vojske na njegovo pleme 1858., za vrieme dok su u kampu bili samo starci, žene i djeca, u kojem su mu masakrirani majka, žena i sve troje djece, on će cieloga života iz dna duše mrziti Meksikance.
Vrativši se u kamp i vidjevši razkomadana tiela svoje djece Kojaalé se transformirao u nešto što dotada nije bio. Najprije je pokopao svoju obitelj, a onda je otišao u brda gdje je izbezumljen proveo nekoliko tjedana u samoći, gdje je, kako je sam kasnije izjavio, jedne noći čuo glas koji mu je rekao da ga nikakva puška ne može ubiti.
Poslie toga vratio se među svoje preostale ratnike i počeo s munjevitim napadima u kojima je, prema svjedočanstvima meksičkih i američkih vojnika, poput aveti jurišao kroz kišu tanadi, a da ga nijedno nikada nije pogodilo.
Tako je on u očima neprijatelja, a i svojih vojnika tranformiran u neku vrstu nemani koju nikakva puška nije mogla ubiti i postaje strah i trepet bielih setlera.
Ime “Geronimo” (Jeronim) dobio je radi jednog masakra koji je za osvetu svoje obitelji i svojih sunarodnjaka izvršio nad Meksikancima dok su slavili dan sv. Jeronima.
Guverner Sonore je izjavio 1886. godine da je samo u prošlih pet mjeseci te godine Geronimo i njegova banda od 16 ratnika pobila između 500 i 600 Meksikanaca.
Jednom kasnije, na upit koliko je pobio Meksikanaca, Jeronim je odgovorio: “Ubio sam ih puno, Ne znam koliko, jer najčešće ih nisam ni brojio. Neki nisu ni bili vriedni da ih se broji. Dugo je vremena prošlo od onda, ali ja još uvijek nemam ljubavi za Meksikance. Za mene oni će uvijek biti podmukli zlobnici”.
Poslie dugih godina neprestanog ratovanja, stalno progonjeni od više od pet tisuća meksičke i američke vojske, Jeronim i tridesetak njegovih ratnika ostali su bez hrane i skloništa, a njihove obitelji koje su preživjele masakre odpremljene su u tzv. rezervate gdje je većina umrla od gladi, bolesti i vremenskih nepogoda.
Tako izmučeni i izcrpljeni ovi hrabri branitelji svojih ognjišta 1886. godine bili su prisiljeni predati se Amerikancima koji su im obećali slobodu, ali umjesto toga dobili su robstvo gdje su bez ikakva razloga, osim da ih se uništi, prebacivani u razne rezervate iz kojih su nekoliko puta pokušali bijeg.
Kakv je život bio u tim rezervatima opisuje Jeronim u jednom interview-u prije svoje smrti 1909. godine: “General Crook mi je rekao, “Zašto si napustio rezervat? Ja sam rekao: Ti si mi obećao da ću moći u rezervatu živjeti kao što žive bieli ljudi. Jedne godine sam posijao kukuruz, pobrao ga i spremio, a iduće godine posijao sam zob. Kad je sazrela da je uberem ti si naredio tvojim vojnicima da me bace u zatvor i da me, ako se pokušam oduprieti, ubiju.”
Crook je nadimak za gen. Charles B. Gatewood-a kojeg su, radi njegova velikog nosa, Indijanci zvali Baj-čin-dajsin (Nosonja).
Stotine drugih plemena prošli su kao i Jeronimovo. Glavni i skoro jedini izvor za obstanak brojnih plemena koja su živjela na Velikim ravnicama (Great Plains) Sjeverne Amerike; meso za prehranu, koža za izradbu odjeće, obuće, pokrivača i šatora (jedinih njihovih nastamba) bili su bizoni (buffaloes).
Koncem 18. stoljeća, prije nego su u “lov na bizone poslani “Great white hunters” (veliki bieli lovci), na tim silnim ravnicama paslo je 30 milijuna bizona.
Taj “lov” bio je planirani genocid nad ovim plemenima. To je bio suludi masakar životinja kokvoga povijest nije zapamtila. Skoro svakoga dana tisuće i tisuće ovih plemenitih životinja je masakrirano, a njihova trupla ustavljena da gnjiju širom ovih ravnica što je prouzročilo strašan smrad i širenje raznih vrsta bolesti koje su decimirale plemena koja su tu obitavala.
Ono što je od tih nekad brojnih plemena ostalo na životu do 1850. godine, kad je, osim šačice koja se skrivala u šumama, na tim silnim prostorima nestao i posljednji bizon, većina je skapala od gladi i studeni.
Sve ovo je samo jedan mali dio dugačke priče o neizrecivim zločinima koje su “civilizirani” Amerikanci počinili nad domicilnim stanovništvom zemlje koju su došli osvojiti podmuklim prevarama i silom oružja.
Ovo su samo nekolika od mnogih modela genocida kojima su Amerikanci, pod onim njihovim poznatim motom “Jedini dobar Indijanac jest mrtav Indijanac”, širili civilizaciju, humanizam i “pravu vjeru”.
'KULTURNI GENOCID'
Ovih dana na svim kanadskim televizijskim postajama, radio “talk showovima” i novinama razvila se debata o “kulturnom genocidu” koji je Kanada izvršila nad urođenicima (Indijancima).
Traži se od kanadske federalne vlade da javno prizna i da se izpriča za zločin “kulturnog genocida” koje su Kanađani počinili nad plemenima urodenika (Indijanaca).
O čemu se ovdje radi? U inteviewu s jednim kanadskim novinarom 14. listopada 2013. specijalni iztražitelj Ujedinjenih Naroda za zločine protiv urođeničkih plemena u Amerikama, prof. James Anaya, izjavio je uime UN-a: “Naše je uvjerenje da kanadska povijest s Prvim narodima (urođenicima starosjediocima) nije samo mračna i brutalna, nego je, prema definiciji genocida Konvencije UN-a od 1948. g., stvarni genocid.
“Jasno je da izgladnjavanje do smrti Prvih naroda, politika prvog kanadskog Ministra-predsjednika, sir John-a A. MacDonald-a kako bi što efikasnije postigao cilj ekspanzije europskih naseljenika u zapadne dielove, prema odredbi Konvencije izpunjava sve kriterije genocida”.
Vjerni britanski podanik John A. MacDonald, na vlasti 1878.-1891.,u Kanadi se slavi kao heroj, “Otac kanadske konfederacije”. Njegove spomenike se može naći u skoro svim većim gradovima Kanade.
Kad znamo da je Vel. Britanija sve do 1981. godine držala u Londonu kanadsku konstituciju (ustav), je li težko zaključiti kakva je to bila Konfederacija i čiji sluga je bio John A. MacDonald?. Ali i ovdje, kao i svugdje gdje se radi o zločinima, Englezi su čisti kao suza i ovaj genocid je eto samo nekakav “kulturni genocid”.
Na temelju čega? Ako se vjerovalo da su ovi Indijanci bili nekulturni divljaci onda će biti za to što su ga počinili “kulturni” Englezi i Francuzi!
Prof. Anaya dalje kaže: “Na sličan način cielokupan tadašnji kanadski školski sustav polaže isti izpit genocida i dobiva istu ocjenu, naročito kad se uzme u obzir činjenica da je Ministarstvo Indijanskih Poslova, na čijem čelu je bio Duncan Campbell Scott, namjerno ignoriralo preporuke Peter-a Bryce-a, glavnog službenika Kanadskog zdravstva, u svezi s širenjem tuberkuloze u školama.
Tako namjeran bezobzir za temeljne principe pučkoga zdravstva sačinjava akt genocida propustom, ako ne i namjerno.
Na koncu, imamo i vrlo nedavno i bolno sjećanje na nasilno odvođenje urođeničke djece od njihovih obitelji od strane tzv Indijanskih agenata 1960-ih godina, poznatog pod popularnim nazivom “Grabež šezdesetih”.
Ovo je čin gebocida koji jasno spada pod kriterije Konvencije UN-a o zločinima genocida”.
U tzv. Posebne škole za indijansku djecu u ovim nasilnim odvođenjem odvedeno je više od 150.000 nevine djece. Htjeli mi to danas priznati ili ne, zavidnu ulogu u tim zločinima imale su kršćanske Crkve, poglavito katolička i anglikanska, jer, kad se već nije uspjelo “obratiti na vjeru Kristovu one starije bezvjerne divljake” cilj je bio preodgoj njihove djece.
U tim školama nad ovom jadnom djecom “odgojitelji”; većinom svećenici i častne sestre, počinili su strašne zločine teroriziranja, premlaćivanja, silovanja i svih drugih vrsta izživljavanja.
Tiuće i tisuće ove siročadi umrlo je u tim đavolskim školama, a da nitko nikada za to nije odgovarao. Pa i to je bio “kulturni genocid”, zar ne?
Glavari naše visoko cijenjene kršćanske humanosti ne samo da su ih zaboravili, nego njih i svoje zločine nad njima na sve načine pokušavaju prekriti, kao da ih nikada nije ni bilo.
Ali kad su ozlojeđeni Indijanci tu i tamo ubili nekog svećenika ili službenika “Njegovog ili Njezinog Kraljevskog Visočanstva” taj je odmah proglašen svecem mučenikom Majke Crkve ili žrtvom indijanskih divljaka, njemu se podižu svetišta.
Jedno od takvih svetišta je Svetište kanadskih mučenika u gradiću Midland kojih 145 km sjeverno od Toronta, gdje, ne znam iz kojih razloga, ovdašnji hrvatski vjernici hodočaste u srpnju svake godine.
Po dolazku Francuza i Engleza na ovaj kontinent došli su na ovaj prostor Jezuiti koje je Crkva poslala u misiju pokrštavanja plemena Huron, koje je ovdje živjelo računa se više od 4.000 godina. Kao i druga indijanska Irokva (Iroquois) plemena; Algonkvin, Ođibve, Tuskarora, Mohavk, Oneida, Kree i dr., Huroni su vjerovali u “Giće Manitou” , kod Kree “Kići Manitu” (Velikog duha, nadnaravno biće, stvoritelja).
Nu kršćanske Crkve su odredile da je to svojevrstno poganstvo glupih divljaka, pa ih je trebalo pokrstiti.
Negdje oko 1640. godine Jezuiti su vjerovali da su u misiji kod Hurona postigli dosta velik progres i govorili kako su već pokrstili dosta Indijanaca.
Ali mnogi Huroni nisu imali povjerenja o ove misionare i mnogi su ih, iz opravdanih razloga, smatrali zlobnim šamanima koji su gdje god su dolazili donosili bolest i smrt, jer sa svakim njihovim dolazkom dolazile su i razne epidemije zaraznih bolesti Europe, kao kozice, tifus, tuberkuloza, difterija, kolera, ifluenza i seksualne bolesti, kojih Indijanci do tada nisu imali i protiv kojih uobće nisu imali imunitet.
Stoga, jer su Jezuiti kao misionari barem nominalno bili saveznici Hurona, ovo Irokva pleme smatralo ih je legitimnim metama za svoje napade.
Učestali francuski i engleski kolonijalni napadi na Irokva plemena također su bili jedan od razloga za napade na Jezuite.
Misionare koje su Huroni mučili i ubili na mjestu gdje je kasnije podignut gradić Midland; Jean de Brébeuf, Gabriel Lalemant, Charles Garnie, i sve druge koje su Indijanci pobili, papa Pio XI. proglasio je svecima 1930. godine.
Nu nitko se nikada nije sjetio da barem jednu od milijuna žrtava anglosaksonskih, francuskih, španjolskih i svih drugih imperijalista proglasi mučenikom, a kamoli svetcem.
Ali kad malo pomnije pogledamo na sve te konvencije, deklaracije i rezolucije UN-a i svih drugih svietskih organizacija i udruga, koje navodno bore za pravdu i mir u svietu, vidjet ćemo da su kad je u pitanju genocid sve one vrlo selektivne ne samo u definiranju je li neki zločin izpunjava kriterije genocida, nego i u tome tko je zločin počinio i treba li netko biti kažnjen.
Tako je napr. tzv. “Nanking (Nanjing) masakar” u Kini u kojem je 1937. japaska vojska navodno izvršila masovna silovanja i pobila 40.000 zarobljenih vojnika i civila je genocid, a masovna silovanja i ubojstva milijuna zarobljenika koje je Crvena armija počinila za vrieme i poslie 2. svj. rata, nije.
Masakar u Srebrenici i masovna silovanja i ubojstva koja su srbočetničke bande počinile u Bosni za vrieme ovoga rata zapisane su kao genocid, ali UN Tribunal u Den Haagu izvršitelje tog genocida tobože okrivljuje za sve vrste zločina samo ne za genocid i većinu njih ili kažnjava što je moguće manjim kaznama ili ih, pušta na slobodu, a litigacije protiv glavnih kolovođa razvlači tako dugo dok svi ne crknu poput Miloševića. Sve se to čini s ciljem da stigma genocida ne bi pala na Srbe.
Uzprkos tomu što svi o njima znadu, četnička i partizanska klanja diljem Nezavisne Države Hrvatskeza vrieme 2. svj. rata, gdje su poklane tisuće i tisuće nevinog hrvatskog civilnog pučanstva također se nigdje ne spominju.
Bleiburšku tragediju i Križne puteve, najveći genocid nad hrvatskim narodom, ne samo da sve ove svietske organizacije nigdje ne spominju, nego, sustavno negiraju i odbijaju o njemu išta čuti. Badava stotine masovnih grobnica, badava svi dokazi, jer genocid nije genocid samo onda kad je počinjen nad hrvatskim narodom.
A zašto je to tako? Zašto te organizacije “pravednika” taje ovaj genocid? Zato jer bi u protivnom, barem po kriterijima ove Konvencije, Winston Churchill i njegovi generali bili glavni krivci za genocid nad pola milijuna Hrvata, barem toliko Kozaka, Bjelorusa, i Rusa i najmanje 12.000 Slovenaca.
KAMUFLIRANJE I UMANJIVANJE KOMUNISTIČKIH MEGAZLOČINA
Iako je svima njima vrlo jasno da su najbrojniji i najgolemiji genocidi počinjeni od strane komunista,nikada niti jedan od tih crvenih vampira ikada bio obtužen.
Točno je da su neke, samo neke, od tisuća komunističkih masovnih likvidacija upisane među zločine, ali pod naslovom Masovna ubojstva pod komunističkim režimima (Mass killings inder Communist regimes), a ne kao genocidi.
Ali čak i tu se jasno vidi podmukla selektivnost “svietskih povjesničara”.
Među izvršiteljima su Staljin, Kmer Rogue, Sjeverna Koreja, Vietnam (ne spomonje se imena kolovođa), a nigdje ni spomena Tite i njegovih dželata.
Tu se kaže da je se broj ubijenih pod komunističkim režimima kreće između 85 i 100 milijuna. Kad se zna da je Mao pobio 72 milijuna, a Staljin 44 milijuna (što je jasno zapisano u njihovim biografijama), očito je da je nekome stalo da se, ako se već ne mogu izbrisati, komunistički zločini koliko toliko ublaže, u tolikoj mjeri da ne izpune ni kriterije “kulturnog genocida” anglo-francuske vrste.
Iako na izvornom grčkom rieč genocid (genos (rasa ili narod) cide (ubojstvo) jednostavno znači ubojstvo naroda, prema Websterovom riečniku genocid je -planirano sustavno uništavanje neke rasne, političke ili kulturne grupe.
Prema tome gore spomenuti genocid nad Indijancima ne spada samo u kategoriju kulturnog, nego obćeg sveuključivog genocida
Najbolji primjer razlike između ta dva oblika genocida imamo u onome što je izvršeno nad našim narodom. Bleiburška tragedija, Križni putevi i sva druga masovna ubojstva koja su jugoboljševici u savezu sa velikosrbskim fašitima počinili nad hrvatskim narodom bilo je planirano sustavno uništavanje jednoga naroda kao cjeline.
Kulturni genocid je uništavanje hrvatskog jezika i pravopisa koje su Srbijanci počeli sustavno provoditi 1918. godine., ali je na pravu snagu stupio tek 1954. u Titinoj Jugoslaviji tzv. novosadskim ugovorom kad je hrvatski pravopis silom izbačen i nadomješten fonetikom Vuka Karadžića, koja se, na žalost, u punom obliku i danas rabi u Hrvatskoj.
Jugokomunistička banda danas na vlasti u hrvatskoj nastavlja taj genocid nasilnim uvođenjem srbijanske ćirilice.
Za Dom Spremni!
Ja sam Zvonimir Došen
Braniteljski radio, emisija Za Dom Spremni, subota 6. lipnja, 2015.
