Ovako su oni oslobađali našu Domovinu 2.dio
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 17 Travanj 2015 17:09
Heroji umiru samo jednom, a kukavice stotinu puta...Bez obzira na to koliko puta smo čuli i čitali o svim mukama, žrtvama i herojstvima naših branitelja za vrieme Domovinskog rata i bez obzira na to što ih petokolonaška jugokomunistička banda svim silama pokušava oblatiti, omalovažiti i marginalizirati, dužnost je svakog poštenog Hrvata stalno i neprekidno ponavljati istinu o herojstvima i žrtvi koje su svojom mukom, svojom krvlju i svojim životima naši vitežki branitelji uklesali u kamene stranice naše povijesti koje nikakva izdaja i nikakva sila na ovome svietu nije u stanju izbrisati.
Zaneseni neugasivim ognjem domoljublja koji je, kada je njihovoj Domovini zaprijetila smrtna opasnost planuo u njihovim srcima, hrvatski branitelji dragovoljno su ustali u njenu obranu i u toj borbi bili spremni kroz 4 godine krvavog rata pretrpjeti sve muke i nedaće, pa i samu smrt.
To su ovi naši vitežki bojovnici posebno pokazali u akcijama za oslobađanje i zaposjedanje Velebita, prije i za vrieme operacije “Maslenica”.
Pored, pod punom opremom, mukotrpnog penjanja po surovim vrletima ove opjevane hrvatske planine stoički su trpjeli umor, glad i, što je najgore, smrzavanja, radi kojih su mnogima bili amputirani prsti na nogama i rukama i drugi dielovi tiela.
Detaljni opisi izpaštanja i žrtve koje su naši herojski branitelji podnieli u četiri godine rata protiv okupatora naše Domovine moraju biti upisani u sve školske knjige kako bi naša nova pokoljenja, naša djeca, znala istinu o onima koji su svojom krvlju i svojim životima željeli njima osigurati bolju i sretniju budućnost.
TIJEK OPERACIJE “MASLENICA”
Za uvod o tim izpaštanjima, žrtvi i nenadmašivim herojstvima naših branitelja u oslobađanju ovih okupiranih dielova naše Domovine poslužit ću se riječima jednog od glavnih planera VR operacije “Maslenica”, generalbojnika Rajka Rakića, koje su zapisane u knjizi Operacija”Maslenica” - Sjećanja Sudionika:
“Mnogo je “običnih i malih” ljudi u ovoj operaciji koje poznajemo i kojima se divimo, a čija imena i žrtve kao da ne postoje. Oni su naši pravi heroji! Njih u ovoj knjizi odkrivaju mnogi sugovornici. U njima je bio naš pravi vojnički potencijal, koji je iskorišten na odgovarajući način.
Borba Specijalnih jedinica MUP-a RH na velebitskoj bojišnici (Libinje, Bukva, Tukove grede, Bobija) u pravom smislu riječi bila je poduzetnička, puna pozitivnog policijskog nagona u želji za uspjehom i pobjedom nad neprijateljem.
Oni su cijeli rat, pa tako i tijekom provođenja VRO “Gusar” - “Maslenica”, ovu bojišnicu držali pod punom vojničkom i policijskom kontrolom, izvršavajući zadatke u okviru i pod zapovjedanjem Zapovjedništva 6. Operativne zone (OZ) Split - kasnije, od ožujka 1993. Zborno područje (ZP) Split.
S takvim držanjem i upornošću stali su uz bok najboljim postrojbama Hrvatske vojske koje su borbeno djelovale na tom dijelu ravnokotarske bojišnice.
Njihove pobjede i superiornost na Velebitu toliko su bile uvjerljive, da se činilo da svaku prepreku ispred sebe mogu uspješno riješiti.
Kada su na bojišnici mnogi tražili zamjenu, oni su govorili: “Ako treba, mi ostajemo i dalje.”
Specijalna jedinica policije na Velebitu vodila je borbe u planinskim uvjetima tijekom ljeta i zime. Oni se za takve uvjete djelovanja prije dolaska na Velebit nisu pripremali, a ni opremali, niti su imali ikakva formalna znanja (vonička ni policijska u vezi s tim).
Sve što su imali bilo je njihovo ratno iskustvo koje su osobno stjecali baš na Velebitu - tamo ispod Tulovih greda.
To što su oni radili na Velebitu, u nekim drugim organiziranim vojskama rade tzv. planinske postrojbe, a oni to prije dolaska na Velebit nisu bili.
Uz hrabrost koju su imali, njihova najveća snaga bila je u njihovom neprekidnom radu i u neprekidnoj nazočnosti njihovih zapovjednika s njima.”
SMJEROVI NAPADA (LIBINJE - BUKVA - TULOVE GREDE - BOBIJA)
- Tijekom druge polovice 1992. godine u akciji “Poskok 1” Specijalne jedinice
MUP-a ovladale su prostorom Velebita koji nitko od zaraćenih strana nije kontrolirao.
Vladimir Faber koji je u vrijeme operacije “Maslenica” bio načelnik stožera Specijalne policije Ministarstva unutarnjih poslova, prisjeća se:
“Priprema za akciju “Maslenica” počela je još u ljeto, dakle negdje u kolovozu 1992. godine. U operativnoj akciji “Poskok” pripadnici zadarske jedinice, uz ispomoć nekih drugih jedinica, zaposjeli su nekoliko dominantnih pozicija na Velebitu i izvršili izviđanje kompletnog prostora, čime su stvorili prije svega logističke, ali i obavještajne predpostavke za uspješno planiranje i provedbu akcije “Maslenica”.”
U akciji “Poskok 1” sudjelovale su skupne snage Specijalne policije sastavljene od Specijalnih jedinica policije iz Zadra, Rijeke, Splita, Kutine i Zaboka...
Zapovjednik Specijalne policije “Poskoci” Zadar, Svemir Vrsaljko, bio je i zapovjednik skupnih snaga ove policije u akciji “Poskok”:
“Specijalna jedinica policije krajem osmoga mjeseca 1992. godine, negdje 28. kolovoza, izlazi na prostor Bicića i Kneževića, gdje zatiče jedan dio pripadnika Policijske ispostave Lovinac i tu uspostavljamo crtu koju smo držali do početka akcije “Maslenica”.
Osobno sam dobio zapovijed od generala Markača da izađem na taj prostor Velebita.
Prostor Velebita mi je i prije ovog izlaska naše postrojbe bio djelomično poznat.
Imali smo određena izviđanja jer su prije neke druge postrojbe boravile u tom prostoru, pa su davale lažne informacije o boravku i utvrđenim položajima neprijatelja.
A ne samo o tome, nego su davali lažna izviješća o nekim događanjima, o nekim akcijama koje su bile prije - da je netko uništio streljivo, zapalio nekakve objekte, konkretno mislim tu na Bukvu.
I ni više ni manje, za to je bila optužena moja postrojba. Onda sam osobno sa skupinom ušao u taj prostor, fotografirali smo sve i pisano izviješće o tim događajima postoji u sektoru Specijalne policije.
U operaciji “Poskok” mi smo, znači, izašli na prostor Kneževića, ovladali smo prostorom Maloga Libinja, došli smo do neke točke s koje smo mogli kontrolirati Sveto brdo.
No, međutim, imali smo nekoliko tih naših točaka, punktova s kojima smo kontrolirali Veliko Libinje i cijeli ovaj dio, znači Jesenice, sve tamo do Obrovca, do Glinice (tvornice).
Imali smo vizualni kontakt s tim cijelim prostorom. Mi smo ga zvali orlovo gnijezdo. Zaista čovjek se osjeća i dominantno, u svakom slučaju bio je to jedan lijep osjećaj da imamo mogućnost, da imamo snage krenuti u nekakva ofenzivna djelovanja.
Bili smo duboko uvjereni da to možemo napraviti i to je ono što nas je držalo, samo smo čekali trenutak kad bi krenuli.....”
U akciji “Poskok 1” sudjelovala je i Specijalna jedinica policije “Ajkule” iz Rijeke, u kojoj je tada smrtno nastradao zapovjednik postrojbe. Ovog tragičnog događaja i sudjelovanja u akciji prisjetio se Darko Klepo, zamjenik zapovjednika voda:
“Naša postrojba sudjelovala je u akciji “Poskok” podkraj kolovoza 1992. godine, a zadaća je bila zauzeti dio Velebita sa strane Gospića, od mjesta Rizvanuša do vrha Visočice, što je i učinjeno.
Kolege is SJP Zadar bili su pak razpoređeni da zauzmu najjužniji dio oko prijevoja Alan. Nama je tada poginuo zapovjednik postrojbe Marino Jakominić, ubijen je iz zasjede izpod vrha Visočice......”
Podatke o neprijatelju na okupiranom području na smjeru Bukva, Malo Libinje, Veliko Libinje, Kraljičina vrata, Mali Alan te Mali Golić prikupljala je izvidnička skupina sastavljena od 20 pripadnika Antiterorističke Jedinice Lučko iz Zagreba.
Izviđanje, koje je potrajalo 7 dana opisuje svima nama poznati djelatnik te skupine Josip Klemm:
“Nekoliko dana prije same “Maslenice” jedna grupa pripadnika ATJ Lučko već je bila na području Velebita s ciljem operativnog izviđanja i prikupljanja informacija.
Prikupljali smo konkretno informacije gdje se neprijatelj nalazi, tako da bi, kad krene sama operacija, mogli koordinirano s topništvom i minobacačkim skupinama djelovati po neprijatelju, a isto i omogućiti tim našim snagama da ne upadnu u zasjedu i da što prije mogu ovladati tim područjima.
Svima nam je jasno da je boraviti u siječnju mjesecu na Velebitu jako, jako teško.
I zamislite sad jednu grupu od 20-ak pripadnika koji već desetak dana borave na Velebitu. A što znači “boraviti”? Znači živjeti na tome području , a da vas nitko ne primjeti. Zamislite samo kad bi neprijateljske snage primjetile da se jedna grupa nalazi na velebitu, da se nešto priprema, sigurno bi takvo što već ugrozilo akciju. U tih nekoliko dana zato nije bilo nikakve logistike, nego je bilo, možemo reći, surovo preživljavanje.”
Nastupanje Specijalnih jedinica policije na Velebitu u ofenzivno djelovanje na početku operacije “Maslenica” opisuje načelnik Stožera skupnih snaga SJP-a Vladimir Faber:
“Ukupno smo angažirali oko 800 pripadnika Specijalne policije....Tako da je neposredno borbeno djelovanje, dakle napad 22. siječnja, izvelo oko 800 ovih pripadnika Specijalne policije.
Mi iz Specijalne policije djelovali smo podpuno samostalno. Prema odluci Stožera u Zadru, mi smo napadajno djelovanje trebali početi noću.
Međutim, u neposrednoj komunikaciji sa zapovjednicima jedinica na Velebitu utvrdili smo da je to jednostavno nemoguće, dakle krenuti u ponoć, kada je vidljivost bila apsolutno nikakva.
Teško se po ovom terenu kretati i danju, a kamoli noću, pogotovo kad je teren podpuno zaleđen.
Mi smo odlučili prekršiti zapovijed i krenuti u napad u svitanje, osim jedinica koje su bačene u zasjedu prema Svetom Roku preko Velebita.
I činjenica je da tu odluku tada nismo nikome priznali, a kasnije, budući da se pokazala ispravnom u odnosu na stanje na terenu, nismo imali nikakvih posljedica....”
Na glavnom smjeru napada s ciljem ovladavanja prijevojem Mali Alan i presijecanjem komunikacije Sveti Rok - Obrovac napadali su pripadnici Antiterorističke jedinice Lučko i Specijalna jedinica policije “Grom” iz Karlovca.
Na prvom pomoćnom smjeru napada sa zadatkom ovladavanja Malom i Velikom Bobijom te Tulovim gredama bile su Specijalne jedinice policije Zadar, Split, Šibenik i Varaždin pod zapovjedništvom Svemira Vrsaljka, a na drugom pomoćnom pravcu, sa zadatkom blokade ceste od Svetog Roka i prekida svake veze i pomoći neprijateljskim snagama kod Malog Alana bile su SJP Zabok, Rijeka, Zagreb i pripadnici Policijske postaje Lovinac pod zapovjedništvom Zvonka Pausića “Pauka”.
Načelnik Stožera Vladimir Faber o toj akciji između ostalog kaže:
“Ono što je posebno bitno naglasiti, pripadnici Specijalne policije Zabok i Specijalna jedinica policije Alfa Zagreb su noću 21. na 22. siječnja ubačeni preko Velebita na područje Svetog Roka.
To je, znači, nekih 30-ak kilometara zračne linije, noću, snijeg, dnevna temperatura je bila negdje oko minus 10 stupnjeva.
Uz jak vjetar, noćna temperatura je bila oko minus 20, s time da je već 24. i 25. siječnja sniježilo, tako da su uvjeti onda bili još dodatno pogoršani.
Ipak, uspješno su zaposjeli svoje pozicije, postavili zasjedu i izvršili, koliko je meni poznato, najuspješnije zasjedno djelovanje uopće u Domovinskom ratu, pri čemu je gubitak neprijatelja bio 22 poginula i više ranjenih.
Poznato mi je da je u takozvanoj Republici Srpskoj Krajini bila višednevna žalost.
I činjenica je da je time, osim što je neprijatelju nanesen velik gubitak, zapravo napravljena jedna predpostavka da držimo položaje, dakle greben Velebita, i ’93. i ’94. godine, odnosno predpostavka da se može planirati i realizirati operacija “Oluja” 1995. godine.”
O ovoj zasjedi zajedno s SJP “Alfa” iz Zagreba sudjelovala je i Specijalna jedinica policije Krapinsko-zagorske županije “Barun”. O njezinu djelovanju u operaciji zapovjednik Pausić navodi:
“...Krenuli smo s Malog Libinja u tri sata poslije ponoći s 21. na 22. siječnja.
Do Malog Alana, sve smo prešli pješice pod klimatski nepovoljnim uvjetima, jer nas je spriječavao snijeg, led, jaki i hladni vjetar.
Za taj put pod opremom i tim nepovoljnim klimatskim uvjetima, jer oprema je težila više od 20 do 30 kila, trebalo nam je oko pet, pet i pol sati.
Pošto sam već bio ovdje u Svetom Roku i Lovincu, donekle sam poznavao teren, pa sam, vjerojatno zbog toga i dobio ovaj pravac...
Sama akcija uslijedila je odmah dolaskom na prijevoj koji se zove Krč. Izviđačka skupina koja je spuštena dolje izpod ceste, tri djelatnika koji su izašli s te strane, pratili su ih odozgo i javili nam da su oni već krenuli prema ovamo, da idu dva kamiona i jedan Pinzgauer. Tako da nismo imali ni pet minuta da se pripremimo za tu zasjedu.
Nismo imali puno vremena, jer su neprijateljske snage već krenule u ovom pravcu prema nama od Ruke, gdje su imali svoj stožer.
Tako da, čim smo došli ovdje, već umorni i iscrpljeni od tog puta, rasporedili smo na brzinu ljude, pošto sam već izbacio izviđače na dominantne točke.
Rasporedili smo grupe ljudi po lijevom obronku mjesta koje se zove Krč, sve do zadnjega zavoja i izlaska iz šume.
Na brzinu smo to odradili, pripremili zasjedu. Doslovno školski smo odradili tu zasjedu...
Pustili smo prvi kamion koji je došao na sami zavoj, gdje je bila zadnja grupa.
I tu smo onda otvorili vatru, jer ostali su bili postavljeni dolje nazad, tako da se ni oni zadnji nisu mogli povući, ni ništa.
To je bilo vrlo kratko, negdje možda 5 do10 minuta, mislim, teško je to sad reći, tu negdje, 5, 10 minuta. Oni su uletjeli u našu zasjedu i doživjeli su teški poraz.”
O uspješno odrađenoj zasjedi svjedoči i zapovjednik Jedinice za posebne namjene Policijske postaje Lovinac - Sv. Rok, Josip Vrkljan “Jotan”:
“Mi smo se posložili uz cestu na više lokacija, a oni su došli iz njihove baze na Ruci kod pruge. Ovo je bila njihova interventna specijalna jedinica koja je intervenirala tamo gdje gori.
Nismo dugo čekali, to je trajalo svega nekih 5 do 10 minuta, nek je bilo maksimalno 15.
Oni su išli s onim Tamovima 150 ili 110 prema Alanu, jer na Alanu su naše snage došle u kontakt s njihovim i oni su onda išli u pomoć, a nisu znali da mi imamo tu zadaću...”
Izviješće o pogibiji 22 pripadnika “Plavog bataljona” na putu od Sv. Roka do malog Alana poslano je iz “Stanice javne bezbjednosti Gračac” “Sekretarijatu za unutrašnje poslove Korenica” i “Ministarstvu unutrašnjih poslova Knin”, istoga dana 22. siječnja u kojem stoji:
“DANA 22. O1. 1993. GODINE OKO 11,30 ČASOVA NA RELACIJI SVETI ROK - MALI ALAN, SAČEKANA JE U ZASJEDI I POBIJENA JEDINICA PLAVOG BATALJONA KOJA JE IŠLA U POMOĆ SVOJIM DRUGOVIMA NA MALOM ALANU.”
U samo nekoliko minuta život su izgubila 22 pripadnika tzv. Srpske Vojske Krajine.
U zasjedi su uništena sva tri vozila i zarobljena je znatna količina naoružanja i vojne opreme. Zvonko Pausić “Pauk” dalje kaže o posljedicama ove dobro postavljene zasjede: “Tu su bila dva kamiona i jedan Pinzgauer, koji su bili puni neprijateljskih vojnika i materijalno-tehničkih sredtava, naoružanja, minobacača.
To smo čak i zarobili i tu smo postavili njihove minobacače, koje smo upotriebili dalje u borbi protiv njih.
Naime, iza njih dolazi grupa pješačtva , negdje oko 20 do 30 njih.
Još jednom su pješačtvom pokušali proći i borba je sveukupno još potrajala negdje 35 do 45 minuta, tako da smo mi tada ovladali s ovim prostorima i kontrolirali u podpunosti sve...
Na žalost, imali smo i poginulog, gospodina Drmića, iz Specijalne jedinice policije “Alfe”. To je jedina žrtva na ovom pravcu. Imao je rođendan taj dan i želio si je za rođendan skinuti jedan tenk.
I to je cijelo vrijeme pričao i jednostavno, nije imao sreće.
O je iz “Alfi” pridodan nama kao djelatnik koji je rukovao protuoklopnim sredstvom za tenkove, BOV-ove. Išao je zajedno s nama i jednostavno vjerujem da je iz jednog od kamiona netko nasumično povukao rafal koji je pogodio njegovu Osu, i zrno se odbilo i pogodilo ga u glavu.
Ja sam ga osobno s još dva-tri svoja djelatnika izvukao s te prve linije do prvog puteljka. Onda je došla grupa djelatnika Specijalne policije “Alfe” koji su ga dalje transportirali prema Malom Libinju.”
Načelnik Stožera Specijalne policije Vladimir Faber o okolnostima pogibije Ivice Drmića kaže:
“Možda najteži moment bio mi je pogibija kolege Ivice Drmića. Naime, ja sam s njim bio osobno jako dobar. On je bio pripadnik “Alfi”, a ja sam bio tad zapovjednik. On je bio osposobljen za rukovanje ručnim raketnim bacačima.
I bez obzira na nemoguće uvjete, on je uspio ručni raketni bacač “Osa” s tri rakete prenijeti na svojim leđima preko Velebita do Sv. Roka.
I kad je neprijateljska kolona krenula iz Sv. Roka, budući da smo imali dominantan položaj, on je dečkima oko sebe rekao: “Ljudi meni je danas rođendan, ja ću si za rođendan priuštiti jedan tenk.”
U trenutku kad je ispaljivao raketu iz RBR-a, bio je pogođen i, na žalost, smrtno je stradao.
Kad su mi kolege javili da je on poginuo, znate, čovjeku svašta prođe kroz glavu -ima li to sve smisla. Ali to je ona prolazna, rekao bih, nevera.
Prođe vrlo brzo jer jednostavno dinamika zbivanja na bojišnici je bila takva da nije bilo vremena za isključiti se privremeno ili duže.
No, ima smisla, naravno da ima smisla i pokazali smo svi zajedno da ima smisla.
Ljudski je priznati da je bilo i teških situacija, da je ponekad bilo propitivanja samog sebe. Ali svakako, pokazali smo.
U krajnjem slučaju i danas, evo, kad dolazimo ovdje na Velebit s ponosom se prisjećamo svih, pogotovo poginulih kolega. Ali ovdje su zaista i oni koji su preživjeli zaslužili spomenik.”
Zbog pada mraka te daljnjeg granatiranja zapovjednik akcije Zvonko Pausić “Pauk” odlučio je da se povuku:
“Mi smo ostali nakon te zasjede, kontrolirali smo cijeli dio dole do Lotića ispred Sv. Roka. To smo držali sve do večernjih sati, ali nismo imali vezu sa Stožerom, tako da sam ja sàm nakon toga, kad je već večer pala, zapovjedio lagano povlačenje prema obronku Velebita na Dušici.
Povratak je trajao 8 do 10 sati, jer su svi ljudi bili maksimalno iscrpljeni.
Ništa nam nije pogodovalo, od samih vremenskih, klimatskih uvjeta i samoga puta i opreme koju smo nosili i plus toga iza svega toga smo odmah stupili u vatrenu borbu s neprijateljem....”
Sutra slavimo blagdan Uskrsnuća Kristova, pa i ovim putem svim čestitim i domoljubnim Hrvaticama i Hrvatima u Domovini i diljem svijeta, koji u svojim venama osjećaju bilo svoga naroda, želim - SRETAN, VESEO I BLAGOSLOVLJEN USKRS.
Nastavak u idućim emisijama.
Za Dom Spremni!
Ja sam Zvonimir Došen
Emisija “Za Dom Spremni”, Braniteljski radio, subota 4. travnja 2015.
