Zvonimir R. Došen: Pavao Miljavac “očitao lekciju mladima”
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 06 Kolovoz 2021 13:00
Da se održala ona Hrvatska ne bi bilo Hrvatske??????
“The most effective way to destroy people is to deny and obliterate their own understanding of their history.” (Najuspješniji način za uništenje naroda je ne poricati i izbrisati njihovo razumievanje vlastite poviesti) George Orwell.
Čitam na jednom “hrvatskom” portalu kako je predsjednik tzv. Hrvatskog generalskiog zbora Pavao Miljavac u razpravi s Plenkovićem o odlukama o ovogodišnjoj proslavi VRO Oluja u Kninu “očitao lekciju mladim štovateljima NDH” ovim riečima: “Ono što je meni sporno da se mladi, koji imaju 20-ak godina, koriste sporne pozdrave. Neka znaju da se održala ta država da mi danas ne bi imali Hrvatsku”.
E, pa ljudi moji, kad netko tko sebe smatra “top generalom” kao ovaj naš (C)Miljavac izvali takvu glupost imalo zdrav čovjek mora se upitati pa kako je pok. predsjedniku Tuđmanu palo na pamet na zapovjedna mjesta novoosnovane Hrvatske vojske postavljati ovakve tupoglavce, oportuniste kojima je jedini cilj bio postizanje što viših činova i što udobnijih sinekura.
Jednoga od sličnih ovome Miljavcu opisao je u knjizi “Svijetlo ispod sjene” dozapovjednik 10. bojne HV za specijalne operacije “Kralj Tomislav”, Jadranko Kaleb. U ovoj knjizi Jadranko opisuje elan, snagu, upornost, izdrživost i vjeru, ali i muke, rane, poniženja, očaj i na koncu samoubojstva onih istinskih hrvatskih branitelja. Onih s prve crte na bojišnici koju su mnogi od njih natopili svojom krvlju, a mnogi ostavili dielove svoga tiela i svoje živote.
Autor u proslovu kaže da je ovu knjigu napisao s željom da naša mlađa pokoljenja shvate što je i kakav je bio ovaj rat, kakav je život (istinskog) borca u ratu i iza rata i kako bi se naša buduća pokoljenja znala ponašati u nekom budućem ratu..
Za primjer Jadranko opisuje što je doživio za vrieme i poslie jedne vrlo naporne i opasne akcije u kojoj je s četvoricom svojih specijalaca uništio opasno četničko gniezdo na “Brežuljku 108”. Akcije kakvu su “ratnici” kao Miljavac jedino mogli vidjeti na nekom filmu.
“Prekrižili smo se i lagano se uputili prema četnicima. Krenem prvi, ostali za mnom. Čim smo krenuli u meni je zavladao mir, čak i doza radosti…Odmakli smo pognuto od naših položaja 30-tak metara, kad iznenade se promoli vatra sa “stoosmice” od strane četnika. Metci lete oko nas, a mi zalegli na tlo…Mrak je, pucaju nekontrolirano, a kako ne mjenjaju ritam pucanja za zaključit je da nas nisu primjetili. Mogu nas oni otkriti ako imaju IC, infracrveni uređaj. Nema druge moramo nastaviti.
Pužemo svakako, četveronoške, na trbuhu, pa se prebacujemo na puzanje bočno, na koljenima i podlakticama. Bitno je samo da im se približimo. Oružje nam je u obje ruke. Držimo ga i vučemo za remen od cijevi naslonjeno na podlakticu ruke. Pazimo na oružje i streljivo više nego na sebe, jer u ovoj situaciji jedino ti ono može pomoći…
Dok pužemo osjećam kako se mijenja vrijeme, daje na buru. Lagani hladni vjetrić počeo nam se zavlačiti u kosti. Postaje hladno, ali izdržat ćemo sigurno. Uz tu hladnoću još smo “nabasali” na lokvu. Kud se ona stvorila ispred nas? Ta vodurina stvorila se od jučerašnje kiše. Mrzim to što ćemo preko nje, ali moramo. Što ćeš? Ne smijemo se dizati kako nas ne bi otkrili.
Nema nam druge moramo je prijeći i to pužući preko nje. Ne možemo je nikako zaobići. Mrzim puzati po vodi, ali nema se kuda…”
Uspjeli su se privući na brežuljak i uništiti četnike, ali na povlačenju natrag zasulo ih je četničko topništvo: “Zasuli su nas. Moramo leći, opet u tu vodurinu. Padaju granate oko nas i naprijed i nazad i sa strane, sve je u dimu. Ne odzvanja jedna po jedna granata, već po četiri, pet odjednom. Plotuni.. Kamen na kamenu ne ostaje. Padaju na dva metra od nas, evo ih možda devedeseta, stota. Ne brojim ih, ali padaju li padaju… Sad je najpametnije ležati i držati se za krunicu oko vrata.
U glavi mi se samo mota misao, evo je, evo dolazi, je li ova “prava”, evo je, gdje će ova pasti, hoće li direktno na mene, gdje će ova, je li ovo moja…?
Čekam ja onu “pravu” granatu, čekam, čekam, a nešto mi odzvanja u glavi kako još to nije moja, nije ni ova, ni ova…
Kroz grmljavinu granata, bolno zavika Tomo: “Pogođen sam, nemam ruku!”
Vidim Marka koji mu je najbliži, odkotrljao se do njega i nekim zavojem mu mota lijevu ruku. Vidi se dosta krvi. Pogodilo ga je i to dobro… Dopuzao sam i ja do Tome, i samo što sam došao na moje mjesto točno gdje sam ležao pala je granata. Milu im… Hvala Bogu i Majci svetoj što su me izvukli iz tog mjesta.
Tomo leži na leđima i očajnički gleda u nebo. Lice mu se grči od bolova. Čvrsto u densnoj ruci drži krunicu koju nosimo oko vrata i ne pušta je.
Stisnuo je oči, ubrzano diše, puše na usta i stenje. Ne može maknuti pogođenom rukom. Zavoj što mu je Marko samo stavio veće je sav crven od krvi….”
Odmah po završetku akcije Jadranko je pozvan da onako izmoren i okrvavljen, bez ikakva odmora podnese prijavak glavnom zapovjedniku, bivšem jugooficiru “Zvekanu”:
“… Ulazim u zapovjedništvo, a na porti vojnici, propisno uredni, ne puštaju. Ne znaju oni što se jutros digađalo na crti. Zavode me u evidenciju, telefonski provjeravaju i stavljaju me na čekanje. Teško mi ide to čekanje, teško mi je je gledanje tog protokola i cijeli taj ritual mi teško pada. Moji na crti su mokri, kašlju, a ovdje kao da je zapovjedništvo NATO-a.
Znaju li oni da je rat? Tamo su krv, blato i mrtvi, a što je ovo ovdje? Pločice se sjaje, fotelje, struja se ne štedi, hodnikom sve neka trka s papirima, nitko na nikoga ne obraća posebnu pažnju.
Ono je vojska tamo na crti, a ne ovo. Ali vojnik sam, moram prihvatiti situaciju. Možda ima koristi i od ovoga. Nisu ni oni krivi, imaju takvu zapovijed i izvršavaju je. Rugam se ja svojim mislima i pokušavam razumjeti kako se jednostavno mora zapovjedništvo područja tako ponašati, jer na taj način se prikazuje vojska, disciplina, stega, a ne mi na terenu, neuredni, divlji, živčani, sve nešto hoćemo brzo, uvijek smo u nekom nemiru.
I napokon puštaju me kod zapovjednika Gorana. Kucam i ulazim. Sjedi on u debeloj kožnoj fotelji za dugačkim stolom, inače je pukovnik, zemljovid iza njega na zidu, a na ostalim zidovima obješeno dvadesetak skupo uokvirenih zahvalnica što glase na njegovo ime, što na ime postrojbe i, naravno, istaknuta velika slika predsjednika Franje Tuđmana. Tako je taj naučio u JNA. Pokaži se, reklamiraj se i zagarantiran ti je uspjeh. I takav me stavio na čekanje.
Stara “istrcana” metoda čekanja kojom se izigrava veličina i sa kojom se želi ostaviti dojam. Čisti ruski pristup koji je kopirala JNA.
Ponudio mi je sjesti, bez pitanja stavlja čaše na stol i liva viski. Kažem mu kako ne pijem, jednostavno mi ne paše. Inače ne pijem. Dok se on čudi kako netko može biti da ne pije, pružam mu izviješće. Vidim da ga zanima, jer je odmah zainteresirano počeo čitati. Guta svaku riječ. Pročitao ga je i vraća mi uz zahtjev da ga dopunim. Traži da u izviješće navedem kako je on kao zapovjednik područja odobrio akciju i da je on taj koji je suorganizator akcije. Gledam ga, zatečen sam, iznenađen. On to ozbiljno? Kakav suorganizator? Ne može! Ne dolazi u obzir! Odbio sam uz obrazloženje kako mogu navesti da je odobrio akciju, ali suorganizator ne može.
Ništa taj nije organizirao ni suorganizirao. Na kraju krajeva ne ću napisati ništa, niti ću dopuniti da je odobrio akciju, niti ću uopće spomenuti njegovo ime, jer taj će sve iskoristiti za sebe. Imam iskustva s takvima, na kraju bi on kroz to izviješće privatizirao, materijalizirao sve što se da. Ostavio sam mu na stolu izviješće takvo kakvo je i ne želim u njemu ništa izmjeniti. Otišao sam nismo pružili ruke, a doduše nismo se rukovali ni kad sam došao.
Vratio sam se s Mikijem u svoju bojnu, u svoje zapovjedništvo.
Sjedim u zapovjedništvu, listam novine, čitam naslove i stalno mi misli lutaju. Stalno mi se vraća misao na akciju i taj sastanak s zapovjednikom Goranom, Zvekanom kako su mu nadjenuli nadimak. U ovim trenutcima više bi trebalo razmišljati o akciji, o ljudima na crti, ali eto, mene proganja taj sastanak. Kako može Zvekan biti toliko nepošten i lažov za svoj interes.
Hrvatska je stavila Gorana Štimića na poziciju zapovjednika područja kao školovanog JNA oficira. Neće takvi na crtu, ne brini. Čast iznimkama. Iznimka je moj Štef, pravi borac s prve crte. Bio je on kapetan u JNA, ali taj je bio na prvoj crti i svojom vojnom intuicijom na južnom bojištu spasio ljudi i ljudi, cijelu satniju, a pitanje je hoće li ikada za to dobiti državno službeno priznanje….’.
Sigurno neće! Jer priznanja su prigrabili “ratnici” koji su bili daleko iza bojišnice.
A kad se predsjednik toga Zbora pozadinskih generala već smatra pozvanim donositi prosudbe o “onoj državi” onda bi trebao znati da je ona bila država hrvatskog naroda dva puta veća od ovoga što danas imamo. Država kojom nisu upravljali kripočetnici, Cigani i ostali balkanski ološ. Država u čijoj vojsci on ne bi bio postigao ni čin rojnika.
A da je izhod ovoga rata ovisio o ratnicima njegove vrste iztočna granica današnja Hrvatska bi sigurno bila na liniji Virovitica-Karlovac-Ogulin-Karlobag.
Takvima bi bilo najbolje da se drže one Marka Twaina: “It's better to keep your mouth shut and appear stupid than open it and remove all doubt” (Bolje je držati usta zatvorena i izgledati blesav, nego ih otvotiti i ukloniti svaku sumnju).
Za Dom Spremni!
Zvonimir R. Došen
