Neka nam događaji u Rumunjskoj posluže kao primjer

Pin It

“Our great democracies still tend to think that a stupid man is more likely to be honest than a clever man, and our politicians take advantage of this prejudice by pretending to be even more stupid than nature made them.” 

(Naše velike demokracije još su sklone misliti da je više vjerojatno da je glup čovjek pošteniji od pametnog čovjeka i naši političari koriste tu predrasudu praveći se glupljim nego što ih je priroda učinila.) ― Bertrand Russell

U Rumunjskoj, poslie pet noći nedavnih masovnih demonstracija na glavnom trgu Bukurešta i u drugim gradovima rumunjska vlada je morala povući svoju odluku o hitnoj dekriminalizaciji zlouporabe političke moći, koju je tobože doniela radi ‘pretrpanosti u zatvorima’.

Kako se vidi iz onoga što je navedeno u obrazloženju za posizanje za tom odlukom, rumunjski zatvori su puni državnih službenika koji su osuđeni na robiju radi pronevjere i krađe državnog novca i drugih vriednosti. 

U Hrvatskoj svi takovi su ne samo na slobodi, nego su eminentna klasa komunističkih ‘Unthouchables’, nedodirljivih nama ‘običnim’ ljudima.

Ali, iako ne toliko koliko u Hrvatskoj, iz sliedećeg se može razabrati da je i u Rumunjskoj krminalna hobotnica uplela svoje krakove u sve pore državne uprave, naročito u pravosuđe.

U obrazloženju za svoju odluku o dekriminalizaciji i puštanju na slobodu osoba koje su u zatvorima zato što su pokrale državni novac stoji da će po novim propisima biti oslobođeni oni koji su od države ukrali manje od 47.500 dolara vriednosti. ‘Te osobe bi se, ako vlada odredi, moglo tražiti da povrate ukradeni novac, ali i zatvoriti’, stoji u saobćenju.

Drugim riečima, svi oni koji su već u zatvorima i oni koji su još pod obtužbom za krađu u vriednosti od 47.499 dolara bili bi pušteni iz zatvora i zajedno s ovim koji su tek pod obtužbom bili oslobođeni svake krivnje.

Među ovim sretnicima bio bi i vođa vladajuće Social-demokratske stranke, Liviu Dragnea, koji je osuđen za krađu u vriednosti od 27.000 dolara.

(Ta svota naravno ne mora biti točno onoliko koliko je on ukrao, nego samo za koliko imaju nepobitne dokaze.)

Prije ulazka u Europsku Uniju Rumunjska je, prema nekim tvrdnjama, bila najkorumpiranija postkomunistička država u Europi, ali, opet kako neki tvrde, priključenjem 2007.,pod stalim je pritiscima E.U. da se obračuna s korupcijom.

Koliko su ti ‘pritisci’ učinkoviti nije potrebno pitati, poglavito kada pomislimo na korupciju u jednoj drugoj, najnovijoj, članici Europske Unije.

Ali, u Rumunjskoj postoji nešto čega nema u Hrvatskoj. Golemi domaći pritisak ‘običnih’ Rumunja koji su bijesni na svoje korumpirane političare i, kako se vidi iz ove pobune, njihovi pritisci polučuju rezultate.

Ali onda je vlada premijera Sorina Grindeanua izdala nalog kojim bi iz zatvora bilo pušteno stotine tih političara i službenika među kojima je i nekoliko sudaca.                 

Ta odredba trebala je stupiti na snagu par dana kasnije, ali čim se za tu odluku sačulo mase naroda nagrnule su na ulice i trgove Bukurešta i svih većih gradova u Rumunjskoj.

Poslie pet noći neprestanih demonstracija vlada je bila prisiljena povući svoju odluku.   Pobjedila je volja naroda - demokracija.

Jeste li primjetili da su te demonstracije trajale ‘pet noći’, što znači da je u tim demonstracijama sudjelovao većinom narod koji je po danu radio, na suprot onim neradnicima i huliganima koji skoro svakodnevno demonstriraju po gradovima  Amerike i Kanade, a da ni sami ne znaju za što. 

Dok su ove u svakom pogledu opravdane demonstracije rumunjskoga naroda bile podpuno mirne i dostojanstvene, ‘profesionalni demonstranti’, bezposličari, drogaši i razni huligani u Americi prevrću i pale auta, razbijaju izloge, odnose ili razbijaju sve do čega dođu.

U Hrvatskoj stvari stoje malo drugačije.

I Hrvatska ima problem s prenatrpanim zatvorima, samo je razlika u tome što su jugokomunistički kriminalci na vlasti zatvore u nisu napunili svojim ortacima kriminalcima, nego hrvatskim braniteljima.  

Rumunjski kriminalci na vlasti žele svojim pajdašima oprostiti krađu ako je vriedna manje od 47.500 dolara, a ovi u Hrvatskoj opraštaju svojim drugovima pronevjere i krađe i od nekoliko stotina tisuća, čak i nekoliko milijuna dolara. 

Samo u nekim slučajevima protiv svojih drugova jugolopova, kao u najnovijem slučaju Hribara i Sauche, prisiljeni su poduzeti barem nekakve pravosudne postupke.   Svi znamo kakve odluke će ‘pravosuđe’ u dogovoru s DORK-om. na koncu donieti. (Ovo ‘DORK’ nije tipografska grješka, to je kratica za njihovo pravo ime - Društvo Orjunaških Retardiranih Kriminalaca.).

Zamoliti će svoje drugove da “dragovoljno podnesu ostavku na dosadašnju dužnost i naći im neku novu, možda manje uočljivu ali isto tako masnu. 

Kuda vodi politika onih koji danas upravljaju Hrvatskom jasno se vidi iz izjava nekih od, kako mnogi vjeruju, najsposobnijih hrvatskih političara.

Na bezobrazluk i otvorene provokacije šefa srbijanske diplomacije Ivice Dačića o tobožnjem veličanju ustaškog pokreta u Hrvatskoj i kako Srbija neće promieniti svoje mišljenje o Stepincu, naš briselski apsolvent Ivan Davor Stier                      umjesto da ga upita o veličanju i rehabilitaciji srbskog fašizma (četništva) u Srbiji, poručuje mu da neće doći na bilateralni razgovor s njime.  I to je sve.

Ni rieči o rehabilitaciji Draže Mihailovića, Nikole Kalabića i drugih velikosrbskih fašista. 

Ne bi li bilo pametnije da se, kao ministar vanjskih poslova, umjesto žaljenja nad pederima i lezbijkama,  bavi poslovima koji pripadaju u njegov resor.

Da tog velikosrbskog babuna upozori da je Ustaški pokret bio jedini učinkoviti odgovor koji je hrvatski narod imao na zulume i teror njegovih fašističkih velikosrbskih predaka.

Bilo bi pametno da g. Stier ‘kolegi’ Dačiću pošalje ovaj izsječak iz govora  četničkog vođe Mile Šantića, koji je održao svojim četnicima u iztočnoj Hercegovini u kolovozu 1942. godine:

“[...]  U svakom srpskom selu imamo svoje odbore i svoje snage, a u svakom mestu, gde žive dva Srbina, imamo svoga poverenika.

Sada smo svi prožeti jednom idejom i čekamo svoj Vaskrs, uspostavu Velike Srbije....

Naša saradnja sa Talijanima odobrena je od Draže. Trebalo je u ovim siromašnim i pasivnim krajevima spasiti na prvom mestu narod od gladi i talijansku pomoć treba da iskoristimo do skrajnje mogućnosti.

Oni su nam neophodno potrebni u današnjim okolnostima. Oni su nam omogućili da se konsolidujemo.

Osim toga, Talijani nam daju oružja i municije. Mi danas u hercegovačkim krajevima imamo oko 8.000 pušaka i preko dva miliona rezervnih metaka.

Pored toga mi od Talijana dobivamo dnevno pet hiljada lebova.

Mi moramo s Talijanima lepo. Oni imaju u nas poverenje. Gledaćemo da od njih dobijemo i nešto artiljerije. To ćemo tražiti od generala Dalmazza.

On nam je poslednji put u Dubrovniku rekao da nam ne bi pustio toliko oružja kada nam ne bi verovao....”

Umjesto odlučnog supraostavljanja velikosrbskim uvredama i oni naši političari koji navodno ne pripadaju projugoslavenskoj kasti ponašaju se kao nekadašnji gradonačelnik Sarajeva  Muhamed Kreševljaković, kada nam je u Torontu uoči rata u Bosni rekao: “Mi bolan sa Srbima nemamo nikakva problema. Ako se nađe kakav problem, mi odemo na kahvu i sve to riješimo.”

Tako nedavno slušam kako dr Miro Kovač u Bujici govori kako će se problemi sa Srbima i “Bošnjacima” eventualno riješiti bi-lateralnim i tri-lateralnim pregovaranjima.  

Zar on zbilja vjeruje da se s njima mogu rabiti iste metode kojima se riešavaju sporovi među narodima koji su civilizacijski, i u svakom drugom pogledu, nekoliko stoljeća izpred njih?

Trgovac s maglom Božo Petrov tobože podupire zahtjev o otvaranju jugokomunističkih arhiva. Koliko se može vjerovati tipu koji za vrieme nedavne ‘diplomatske posjete BiH’ o istom problemu jedno govori u Sarajevu, drugo u Mostaru, a onda nešto sasvim treće kada se vrati u Zagreb?

Mostovac Nikola Grmonja govori kako je ‘puno manje govora o ustašama i partizanima otkad se pojavio Most’.  Normalno da jest, jer unuci titinih partizana kao što je on i njegovi mostovci, u tandemu s partizanskim sinovima i unucima iz  HDZ-a, SDP-a, HNS-a i drugih ‘demokratskih’ stranaka sve čine da se ne spominju ( i ne daj Bog odkriju) zločini njihovih djedova o očeva.

Ali, sve naše nade da će se u Hrvatskoj dogoditi išta sličnog ovome u Rumunjskoj uzaludne su kad znamo da u  Hrvatskoj na demonstracije protiv puno većih zločina dođe 50 ili 100 osoba. A u najviše slučajeva polovica od onih koji dođu ne znaju za što su došli.

Netko je nedavno napisao da je ‘hrvatska politika na buretu baruta’. To je podpuno točno i kao i svako bure baruta oko kojega se luđaci igraju vatrom to bure mora prije ili kasnije eksplodirati.

Kako stvari stoje već više od 15 godina i glupima mora biti jasno da bez eksplozije toga bureta u Hrvatskoj se ništa neće promieniti. 

Za to trebamo biti spremni da za vrieme ili odmah poslie eksplozije riješimo ono što nismo riješili za vrieme i odmah poslie prošloga rata.

 

Za Dom Spremni!

 

Zvonimir R. Došen