Zvonimir R. Došen: Neizlječiva partizanska bolest “antifašizam”
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 20 Prosinac 2024 13:00
Spomenik antifašizmu
Vjerujem da većina ljudi u Hrvatskoj zna za da je veliki broj jugokomunističkih partizana bolovao od specifičnog oblika epilepsije ( padavice ), u narodu poznate kao “partizanska bolest”. Ta njihova bolest, prouzrokovana traumom poslie činenja strahovitih zločina, nestala je smrću oboljelih.
Nu mnogi ne znaju, a mnogi se prave da ne znaju, za jednu drugu neizlječivu puno opasniju partizansku bolest, koja se prenosi s generacije na generaciju. Ta bilest zove se “antifašizam”.
Čitam knjigu “Sve moje bitke” pok. generala Janka Bobetka, u kojoj on opisuje svoj doprinos u Hrvatskom oslobodilačkom, ili kako se to danas u Hrvatskoj voli zvati, Domovinskom ratu.
Odmah u prvim redovima čitatelj stiče dojam da je Bobetko u tome ratu bio glavni i jedini strateg koji je planirao i u pogon stavio sve obrambene i oslobodilačke podhvate Hrvatske vojske.
Svaka čast generalu Bobetku za njegov srvarno veliki doprinos u Domovinskom obrambenom ratu, ali, kako davno reče poznati engleski novinar, pjesnik i novelist Rudyard Kiplig, u svakome ratu istina je prvi gubitnik, pa ovdje nema potrebe o tome puno razpravljati.
Ponavljam, svi tebamo biti zahvalni pok. Bobetku na njegovom doprinosu u oslobađanju Hrvatske u prošlom ratu. On je doista učinio mnogo, ali to ne znači da mu treba pripisivati i ono što mu ne pripada. Nedavno u nekim “hrvatskim” main stream novinama neki njihov “povjesničar”, koji očito nema pojma o stvarnim događajima na početku rata u Liki, piše kako je “Bobetko spasio Hrvatsku kad je na Velebit postavio specijalne smage policije pod zapovjednštvom gen. Mladena Markača”. Da to nije točno i potvđuje sam Bobetko na 367. stranici, gdje piše: “…Krenuli smo na Velebit i vidjeli da je Markač tamo imao oko 400 d0 500 ljudi. Zapovjedno mjesto bilo je na Visočici. Rekao sam mu: “Sam te Bog ovdje postavio, jer ako izgubimo Velebit, mi smo izgubili pola Hrvatske…”
Nu što me se najviše dojmilo, i razljutilo, jest ono gdje se Bobetko, odmah na početku, deklarira “antifašistom” i pokušava čitatelje uvjeriti da se on za vrieme 2. svj. rata kao jugokomunistički partizan umjesto za komunističku Jugoslaviju borio za nekakvu slobodnu i demokratsku Hrvatsku i da nije bilo nihova “antifašizma” da nebi bilo ni ove današnje Hrvatske.
U “Pismu čitateljima”, koje je postavio umjesto predgovora, on piše: “(…) U II. Svjetski rat
ušao sam kao mlad čovjek, stavljen pred dilemu: podržavati fašizam, čiji je osnovni cilj bio osvajanje svijeta - jer je Europa bila pokorena, ili se pak suprostaviti sustavu iz kojega je na kraju rata ostalo 50 miljuna mrtvih. Takav sustav, od pljskog naroda, primjerice uzeo šest milijuna žrtava, više od tri milijuna žrtava dali su Židovi, a Rusi su izgubili 22 milijuna ljudi.”
Prvo, pok. Bobetko je očito, kao svi drugi “antifašisti,” fašizamom smatrao sve što je bilo oprečno komunizmu. Drugo, osvajanje svijeta bio je osnovni cilj komunizma a ne fašizma. Hitlerov plan nije bio osvajanje svieta nego proširenje njemačkoga životnog prostora “Lebensrauma” na dielove iztočne Europe. Pok. Bobetko je vrlo dobro znao da nisu nikakvi fašisti nego njegovi “antifašisti” za vrieme i poslie 2. svj. rata pjevali - Amerika i Engleska biće zemlja proleterska.
Drugo, kao “antifašist” Bobetko je “naravno” u tih šest milijuna Poljakauključiti i one Poljake koje su pobili Staljinovi “antifašisti” ( u koje se i on ‘by association’ ubraja ) u šumi Katynu i mnogim drugim mjestima. U “22 milijuna ljudi koje su Rusi izgubili” propustio je uključiti one milijune Ukrajinaca, Kozaka, Čerkeza, Tatara, Bjelorusa i Rusa, koji su se vratili iz njemačkog zarobljeništva, koje su Staljin i njegovi “antifašisti” pobili za vrieme i poslie završetka 2. svj. rata, i one “nepodobne” Ruse u “živim zidovima” koje su operativci NKVD-a goloruke gonili na njemačke strojnice i tenkove.
Suvremeni engleski povjesničar Norman Davies ( rođ. 1939.) u njegovoj knjizi “Europe at War 1939-1945 - No Simple Victory” kaže da ono što se zove anti-fašizam ne nudi suvislu političku ideologiju, te da je to u svakom smislu empty vessel (prazna posuda).
Davies dalje dokazuje da je concept tzv. antifašizma bio samo Staljinov politički ples, kojega su organi sovjetske propagandne mašine širili s ciljem stvaranja lažnih dojmova kako bi Zapadne demokrate, ako se udruže s SSSR-om u tobožnjoj opoziciji fašizmu, mogli politički zbližiti komunistima.
Motiv je bio dati legitimitet Diktaturi proleterijata u vrieme kada je boljševička Rusija sliedila svoju politiku “kolektivne sigurnosti”.
“Kao što sam uvijek govorio”, nastavlja Bobetko u svome Pismu čitateljima, “hrvatski narod je imao povjesnu sreću, što je bio na strani onih koji su dobili II. Svjetski rat, jer je i sam bio jedan od važnih faktora u antihitlerovskoj koaliciji. Da je bio na strani onih koji su izgubili, bilo bi još Bleiburga, nebismo došli do Domovinskog rata, a sve bi bilo riješeno u tih 45 godina.”
Kada ovo pročita čovjek se mora upitati zar ti li takovi judi misle da je hrvatski narod kroz četitri ratne godine komunističke komitadžije i 45 godina njihove strahovlade živio na nekoj drugoj planeti?
Na sastanku u Jalti pri samom koncu 2. rvj. rata Churchill je tražio da se buduća Jugoslavija podieli, na iztočni dio ( Srbija, Crna Gora, Makedonija ) pod kontrolu Sovjetskoga Saveza i i zapadni ( Hrvatska, Slovenija ) pod kontrolu Zapadnih saveznika.
Da se to dogodilo sigurno nebi bilo došlo do Bleiburga i Križnih putova.
Ali Staljin je inzistirao i uspio prisiliti Churchilla i Roosevelta da čitava Jugoslavija podpadne pod njegovu kontrolu jer je u ruci imao adut da su Tito i njegovi partizani, u čijem sastavu je viliki broj onih iz zapadnih dijelova, jedini borci protiv Njemačke. Draža Mihailović i njegovi četnici odbačeni su na još konferenciji “Velike trojice” u Tehranu 1943. godine.
A što se tiče Bleiburške tragedije i ostalih masovnih pokolja u kojima je živote izgubilo više od pola milijuna Hrvata, nije moguće da pok. Bobetko, Tuđman i ostali “obraćeni antifašisti” nisu znali da su se sa srbskim, slovenskim i drugim “antifašistima” izvršiteljima tih strašnih pokolja revno natjecali njihovi “hrvatski antifašisti”. Naprimjer, prije ulazka partizana u Gospić u travnju 1945., “antifašist” Jakov Blažević na sastanku partizanskih oficira u zaseljku Raičevići kod Čitluka nedaleko od Gospića inzistira da “u Gospiću ne smije živa ostati ni hrvatska mačka.” Jedan od vrhovnih zapovjednika dalmatinskih “antifašista” koji su sudjelovali u masovnim pokoljima bio je i Vicko Krstulović, koji je naredio da se poginulim hrvatskim vojnicima preoru groblja.
Jedan engleski povjesničar ovako opisuje komunistički teror u Španjolskoj 1930ih godina:
“Odmah po dolazku na vlast u Španjolskoj crveni zlotvori počinju s proganjanjem svećenstva i desekracijom i paležom crkava, samostana i svih drugih sakralnih objekata.
Odmah na početku 1932. propisuju zakon kojim se razpušta red jezuita, a sva njihova imovina se konfiscira, ili kako to oni rekoše,“nacionalizira”.
Nešto manje od godinu dana kasnije “nacionaliziraju” sve crkveno vlasništvo, a u školama zabranjuju vjeronauk. Istodobno počinju žestoki progoni, hapšenja i ubojstva svećenika.
U provinciji Asturias na sjeveru zemlje 1934. g., crveni zlotvori masakriraju 37 katoličkih svećenika i pale 58 crkava. Diljem Španjolske su svakodnevne egzekucije u kojima živote izgubiše tisuće Španjolaca, samo zato što se nisu htjeli odreći svoje vjere u Boga. Nu to je bio samo pčetak kounističkih megazločina. U strepnji i užasu narod je mučke trpio ove do tad neviđene zločine. Nitko se nije usudio buniti - sve do 17. srpnja 1936. kad je protiv ovih zlotvora general Francisko Franko podigao ustanak.
Komunističkim krvnicima odmah sa svih strana svijeta u pomoć pristižu tkzv. Internacionalne brigade komunističkih krvnika. Od ovih, najgori među najgorima su “jugoslavenski” boljševici.
Nu, kao i ostali “antifašisti”, Bobetko ovaj komunistički teror u Španjolskoj smatra nekakvom pravednom borbom protiv fašizma.
U knjizi je i Bobetkova partizanska slika, s još jednim partizanom, izpod koje piše: “U partizanskim postrojbama na oslobođenom dijelu Banije 1943. godine”.
Nikome nije potrebno tumačiti od koga je taj dio Hrvatske “oslobođen”.
Za ilustraciju što se događalo u tim i takvim partizanskim “oslobođenim dijelovima” opisao je ratni izvjestitelj Ismet Varatanović u prizoru koji je našao u “oslobođenom” Travniku i okolnim naseljima poslie izgona partizana 1944. godine: “Sva sela oko Travnika bila su porušena i spaljena. Travnik je danas grad s najviše siročadi, najviše udovica. Travnik je grad, u kome nismo našli ni jedne otvorene trgovine, grad u kome se preostali stanovnici ne mogunasmijati. Travnik je danas grad u kome nema ni konja, ni krava, ni ovaca, koza, ni peradi, jer neprijatelj je sve odnio......”
Smatram da će za mnoge biti zanimljivo ovo gdje se pok. Bobetko na str. 249. osvrće i na jednoga od bivših jugooficira, Davora Domazeta Lošu: “Jednoga dana došao mi je u Zapovjedno mjesto u Ploče i rekao da bi vrlo radoostao raditi bilo što u mom zapovjedništvu. Znao sam da je odstranjen iz Stožera, da je bilo političkih sumnji i da se s njim nije puno računalo. Koliko se sjećam , odgovorio sam mu slijedeće: “Ja imam potrebu za tvojim radom u Zapovjedništvu, ali vojna i politička rehabilitacija moguća je samo na fronti. Javit ćeš se na Livanjskoj frtonti pukovniku Gotovini, i ukoliko se dokažeš, jasno da ćeš se rehabilitirati i stvoriti uvjete da ostaneš u Hrvatskoj vojsci.
U suprotnom, stvari nisu ružičaste, mi se nalazimo u ratu. On je to primio disciplinirano, javio se u Livno i na Livanjskoj fronti ostao više od godinu dana.
Pošto je poslije, kada sam ga primio u Stožer, postao kod mene načelnikobavještajne uprave, to je značilo gotovo svakodnevni kontakt, jer je takva priroda posla.
Ponekad sam mu skrenuo pažnju i podsjetio ga na vrijeme koje je prošlo, kad sam mu pružio šansu u kriznoj situaciji.
Sada, koliko čujem, što mene posebno ne zanima, njegovo ponašanje nije baš onakvo kakvo bi trebalo biti kod ljudi čvrstog karaktera koji moraju znati naučiti da je u životu najvažnije ostati dosljedan i vrlo strog sam prema sebi…”
Nu, kada sam ja reagirao na onaj Lošin istup na podkastu Marka Jurića u kojem, Lošo kao pravi skojevac, opravdava rusku agresiju na Ukrajinu, neki punoglavac mi na internetu odgovori da je Lošo za njega i njegove istomišljenike “alfa i omega”.
Kada je malo kasnije isti taj Lošo stavio svoj podpis na peticiju za oslobođenje udbaških ubojica Perkovića i Mustača ovaj njegov obožavatelj je zaboravio grčku abecedu.
Bobetko se u knjizi osvrnuo i na Josipa Perkovića, koji je, kako navodi, bio upleten u plan atentata na njega za vrieme operacija na Južnom bojištu. “(…) Tada je obavještajnu službu vodio Matulović, jedan iz KOS-a, i čudilo me kako nije likvidirao mene i Tuđmana i sve koji smo dolazili, a dva puta išao sam ilegalno brodicama u Dubrovnik. Vjerojatno je imao neke druge planove….
Poslie sam saznao da je sve to vodio Perković - a bio je na čelu SIS-a i da je povlačio sve konce, održavao veze i da mu je najpovjerljivija osobabio taj Matulović i ta grupa. Poslie sam pročitao i zasnao o njemu sve, i od komisije za utvrđivanje ratnih zločina od gospodina ( Vice) Vukojevića, koji mi je doslovce tvrdio da raspolaže dokumentima o njegovom sudjelovanju u devet ubojstava.
Jedne večeriPerković je navratio u moju kancelariju. Pitao me što ja imam protiv njega. Rekao sam mu: “Znate što, ja vas djelomično znam, moguće čak i dobro, ali što vi radite u mojoj Hrvatskoj vojsci, vi koji ste sudionik devet ubojstava. Ako to nijetočno, trebate tužitiVukojevića, ali ako je točno morate biti odstranjeni. Te dvije stvari ne idu zajedno.”
( Ovdje vjerojatno nije rieč o ubojstvima onih hrvatskih političkih emigranata, nego o ubojstjvima Ante Paradžika, Mire Barešića, Blaža Kraljevića i drugih hrvatskih branitelja u ovom ratu, nap. a. )
“Molio sam Predsjednika”, nastavlja Bobetko, “da ga odstrane. Trebalo je proći tri mjeseca da ga maknu, vjerojatno je umirovljen, poslije se dalje povlačio, ali je čudno da ima i takvih ljudi. Koje su to zasluge, ni danas mi nije jasno.” Nu meni i mnogima je jasno da su te njegove zasluge su što je i bio “drug antifašist”. Stara rimska poslovica kaže:Corvus oculum corvi non eruit. - Vrana vrani ne kopa oči.
U opisu spašavanja jedne satnije 4. gardijske brigada koju su na Gubavici opkolili četnici i JNA, Bobetko piše: ”Zanimljiv je još jedan detalj, koji ne želim prešutjeti.Kada sam u čapljinskoj bojni tražio dobrovoljce koji će krenuti sa mnom prema Domanovićima, nitko se nije javio osim zapovjednika HOS-a, čije je zapovjedno mjestobilo u Ljubuškom. Pitao sam ga za koje vrijeme može pokrenuti barem vod, ako ne cijelu satniju. Odgovorio mi je da to može biti za jedan sat. Dao sam suglasnost, i on je doista pokrenuo ojačan vod i pratio oklop do spajanja sa satnijom 4. brigade na Gubavici. Poslije je on ušao u sastav Hrvatske vojske i pokazao se kao vrlo hrabar i čestit u operacijama u Hercegovini”, (kao da HOS nije bio Hrvatska vojska, nap. a. ).
U pismu čitateljima gen. Bobetko dalje kaže: ”Budimo dovoljno široki i pošteni , jer bez poštenja nema ni širine. Nije vanjska oznaka glavno pitanje, je li netko nosio “U” ili “zvijezdu”. Čimbenik našeg razdvajanja išao je toliko daleko, da je jedan pucao na drugoga. To su bile povjesne zablude….”
Da, zaista bi svatko trebao biti širok i pošten, javno se pokajati za svoje zablude i priznati da su se oni koji su nosili ”U” samo i jedino borili za uzpostavu i obranu Nezavisne Države Hrvatske, a oni s zvijezdom za krvavu komunističku ideologiju, rušenje Hrvatske i uzpostavu komunističke Jugoslavije.
Ali, ni Franjo Tuđman, ni Janko Bobetko, ni Ivan Rukavina, ni Ivan Šibl, niti ijedan od “obraćenih” komunističkih partizana nije bio toliko širok i pošten da javno prizna svoje zablude ni onda kada su na koncu morali ustati u borbu za ono zašto su se borili oni što su nosili “U” protiv onih s kojima su se u 2. svj. ratu zajedno borili.
Tuđmanov izgovor da je u ustav morao staviti da se ova Hrvatska temelji na antifašizmu,”jer nas drukčije svijet ne bi priznao”, nije samo pogriešan, nego i smiješan. Svatko tko u glavi ima imalo sive materije zna da bi, da je umjesto antifašizma u ustav upisan antikanibalizam vjerojatno imao istiefekat za priznanje Hrvatske.
“Svijet” je bio prisiljen priznati Hrvatsku kada se vidjelo da se razpadajuću komunističku tvorevinu više niije moglo spasiti i kada je H. D. Gensher zaprietio da će Njemačka unilateralno priznati Hrvatsku.
Za Dom Spremni!
Zvonimir R. Došen
