Naš hrvatski jal i nehaj 1.dio
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 29 Prosinac 2017 19:02
Mi Hrvati imamo velikih narodnih vrlina, kao što su odpornost, odvažnost i sposobnost za junačtvo, pa i mučeničtvo. Ali osim poznatog hrvatskog jala, jedna od naših najvećih mana je onaj još poznatiji hrvatski nehaj, kojega se uvijek sjetim kadavidim sliku one glasovite senjske tvrđave koja nosi to ime.
Ali ta tvrđava nije dobila ime zbog našega nehaja na sve što nam čine unutarnji i vanjski neprijatelji, nego kao simbol nehaja ondašnjih branitelja ostatka-ostataka Hrvatske na tuđinske prietnje.
Naša današnja hrvatska babilonska kula nehaja nažalost je puno veća od ove drevne kule koju je 1558. godine izgradio kapetan Vojne krajine general Ivan Lenković.
Jedan veliki dio te naše nesretne kule negativnog nehaja za hrvatstvo je i pitanje odgoja hrvatske nladeži kako u Domovini tako i u diaspori.
Nravno da to nije samo naš problem, jer imaju ga svi narodi, neki manje neki više, ali narodi koji imaju svoje uistinu nacionalne države svoje mlade naraštaje odgajaju na temeljima svoje narodne kulture, vjere i tradicije, svoga jezika i pravopisa.
Tijekom 20. stoljeća hrvatska emigracija, kao diaspora jednoga od zarobljenih naroda, naroda čije su kultura, tradicija i samo njegovo postojanje u ovom našem pokvarenom svietu negirane, nastojala je to donekle postići otvaranjem posebnih škola u inozemstvu. U prvom redu te škole su otvarane u svim hrvatskim crkvama u kojima su svećenici bili nacionalno sviestni ljudi. Uz učenje hrvatskog narodnog jezika, hrvatska djeca su učila i barem temeljne zasade hrvatske poviesti, kulture, narodnih običaja itd.
Oni hrvatski svećenici i politički vođe u emigraciji koji poslie pada Nezavisne Države Hrvatske nisu jednostavno klonuli, nego su u sebi u progonstvo donieli svoj domoljubni žar znali su da je očuvanje tih hrvatskih zasada, poglavito narodnog jezika i pravopisa, onaj početni i najnuždniji stupanj narodnog odgoja.
Jer onaj tko ne razumije jezik svoga naroda ne može dublje razumjeti ni njegov duh, ni njegove tradicije i ciljeve jer ga nepoznavanje jezika i kulture njegovih otaca naprosto silom gura u onu kulturnu i nacionalnu sredinu čiji jezik razumije i čijim jezikom i pismom se služi.
Čovjek se rađa članom jednoga određenog naroda, ali to ne znači da on time i duhovno postaje njegovim članom. To se mora steći, najprije u vlastitoj obitelji, ako je ona nacionalno sviestna, zatim u školama, ako su one nacionalne, a onda u nacionalnom radu dieleći dobru i zlu sudbinu svoga naroda.
Otac Domovine dr. Ante Starčević je jednom rekao: “Kad ti tuđinac diete odgoji u tuđinče ti ga pretvori.”
U oglasima židovskoh škola se kaže: “Židovski odgoj počinje uz majku nad kolievkom, a nastavlja se u dječjim vrtićima, do sveučilišta, pa sve do konca života.”
Tu leži tajna za što se taj narod mogao održati kroz skoro dvie tisuće izbjeglištva, a ne u njegovom materijalnom bogatstvu, koje je smo jedno od dodatnih potrebnih sredstava, važno, ali u ovom pitanju ne odlučujuće.
Na suprot vremenu i mi Hrvati u emigraciji pokazali smo priličnan stupanj odpornosti. Neki su govorili: “Ako se za pet ili deset godina ne vratimo u Domovinu, ako se u doglednom roku ne oslobodi Hrvatska i obnovi naša nacionalna država razići ćemo se kao rakova djeca i niti petorica nas neće ostati Hrvatima.”
Među brojnim uzrocima za taj njihov pesimizam u prvom redu bilo je slabo razumievanje svoga jezika, što je opet bio glavni razlog za slabo razumievanje jezika onih koji su ih u Kanadi, Americi i svim drugim zemljama u kojima su morali živjeti, pokušavali pretvoriti u nešto što oni nisu ni željeli, ni mogli biti.
U najviše slučajeva, nije se tu radilo o pokušajima asimilacije u njihovu kulturu jer su nas smatrali neciviliziranom masom DP-a (displaced persons = prognanih osoba) koja ne govori “najkulturnijim jezikom na svietu”, nego namjernoj jugoslavenizaciji svih naroda koji su njihovom (anglo-američkom) zaslugom pali u kandže te njihove krvave tvorevine.
Ali drugi, među kojima sam i ja bio, nisu se dali obezhrabriti tim pesimizmom naših sunarodnjaka, a kamoli pokoriti najezdama antihrvatski nastrojenih (eufemizam za njihovu mržnju) anglosaksonskih, kanadskih, američkih i svih drugih ljubitelja jugoslavenstva.
Uz veliki dio nezainteresiranih i podpuo neaktivnih trbušara, jedan od naših velikih problema u Kanadi bila je podieljenost onih aktivnih u nekoliko političkih udruga i organizacija. Svaka od njih smatrala je sebe najdržavotvornijom i naučinkovitijom. Neke od njih su se predstavljale kao legitimne nasliednice Ustaškoga Pokreta u njegovom izvornom, a neke u malo drukčijem, “suvremenijem”, obliku.
Iako su se u vrieme tzv. Hladnog rata tobože borili protiv komunističke opasnosti, mnogi kanadski vodeći političari i kanadska federalna policija (RCMP) sve političke antikomunističke organizacije i udruge s hrvatskim predznakom, osim Mačekove Seljačke Stranke, smatrali su terorističkim organizacijama.
Jedan od glavnih razloga za takav njihov stav bila je njihova poznata anglosaksonska ljubav prema njihovim tobožnjim ratnim saveznicima, a drugi je bio nesposobnost vodećih osoba većine tih naših udruga da im na njihovmm jeziku na uljudan način pokušaju dokazati da je to njihovo ubjeđenje ne samo neracionalno, nego u cielini krivo i diskriminatorno.
Kao vrlo mlad emigrant u ona težka vremena tražio sam kontakte s našim obrazovanim ljudima jer sam smatrao da se bezveznom retorikom i galamom tih i takvih naših “vođa” ništa ne može postići.
Nedugo po dolazku u Kanadu, sudjelovao sam u osnivanju Saveza kanadsko-hrvatskih društava u Ottawi, glavnom gradu Kanade, koje je održano u proljeće 1962. godine.
Inicijativu za osnivanje jednog takvog pokrovnog tiela, koje bi koliko toliko objedinilo hrvatsku političku emigraciju, osmislili su dr. Stjepan Dubićanac, prof. Milivoj Mostovac i inženjer Pere Ćulumović.
Na dvodnevnom sastanku, koji je održan u hotelu Chateau Laurier u neposrednoj blizini kanadskog federalnog parlamenta, nazočili su; ustaški satnik Josip Hećimović, Drago Kenderić, starina Ante Škobić i niz drugih.
Dr. Stjepan Dubićanac bio je kroz sve četiri godine 2. svj. rata “rovovski doktor” koji je na prvim linijama bojišnice, pod kišom neprijateljskih granata i tanadi spašavao ranjene hrvatske vojnike.
Sveučilišni profesor Milivoj Mostovac, kako ga je jednom opisao Glas Koncila, bio je uistinu jedan od najobrazovanijih hrvatskih intelektualaca, čovjek kršćanske širine i domoljubnih ideala, čiji život je obilježila uztrajna borba za hrvatsku državu i podpunu slobodu hrvatskoga naroda.
Satnik Josip Hećimović bio je pravi hrvatski mučenik koji je preživio Križni put - od Bleiburga do Beograda i velikim čudom preživio tri komunistička stieljanja. Tu svoju Golgotu i Golgotu stotina tisuća drugih Hrvata opiso je u knjizi “In Tito’s Death Marches” (U Titinim marševima smrti”). Nedugo poslie toga umro je u Torontu od posliedica težkih rana koje su mu krvnici hrvatskoga naroda zadali na tim marševima smrti.
Drago Kenderić bio je onaj Drago, hrvatski mornar s Azovskoga Mora, koji je 1947. iz zloglasnoga zatvora Regina Elena u Rimu s grupicom svojih suboraca spasio desetoricu zatočenih hrvatskih častnika i intelektualaca, koje je britanski MI6 pod komandom srbskoga zeta, zloglasnog Stephena Clissolda htio izručiti Titi i njegovim krvnicima. Na ovoj osnivačkoj sjednici u Ottawi, za predsjednika Saveza izabran je dr. Dubićanac, za prvog dopredsjednika profesor Mostovac, a ja, najmlađi među njima, za drugog dopredsjednika.
Ovaj uistinu plemeniti pokušaj nije uspio iz očitih razloga: Nema sumnje da su mnogi članovi mnogih postojećih hrvatskih političkih organizacija bili pošteni domoljubi, pogotovo oni vojnici Hrvatskih Oružanih Snaga koji su na ovaj ili onaj način preživjeli Bleiburg i Križne puteve, ali na njihovom čelu većinom su bili analfabeti (i to ne samo u političkom smislu), laktaši i primitivni galamdžije koji u najviše slučajeva ni sami nisu znali o čemu brbljaju.
Sve hrvatske intelektualce koji bi i na najblaži način ukazali na njihovu nesposobnost oni bi odmah proglasili “pokvarenom inteligencijom”, tako da u većini tih organizacija nije takorekuć ni bilo obrazovanih ljudi koji bi zadrtim Anglosaksonima na znanstveno podkriepljen i uljudan način mogli objasniti da Hrvati nisu nikakvi teroristi, nego jedan od najstarijih civiliziranih naroda koji se u stranim zemljama legalnim sredstvima bori za slobodu izpod jugokomunističkog jarma, što mu nitko nema pravo zabraniti.
Ali uzprkos svemu, mnogi članovi te “pokvarene inteligencije” kao i mnogi od nas “običnih” ljudi koji smo po poslu ili na bilo koji drugi način dolazili u dodir sa kanadskim pedagozima, političarima, policijskim i bivšim vojnim (ratnim) častnicima i dugim malo prosviećenijim ljudima, činili smo sve što smo mogli da im otvorimo oči. I uspjeli smo!
Nas koji smo iz dna duše mrzili Jugoslaviju i jugoslavenstvo ništa na ovom svietu nije moglo više uvriediti nego kad bi nas netko nazvao Yugoslav.
Za to smo najprijepočeli širiti onaj poznati pamflet s naslovom -
PLEASE, DO NOT CALL ME A YUGOSLAV (Molim vas nemojte me zvati Jugoslavenom)
Izpod naslova je u kratkim crtama stajalo; da je jugoslavenstvo jedna obična nedavna izmišljotina, da ne postoji nikakva jugoslavenska baština, nacija, jezik, kultura itd., da smo mi Hrvati jedan od najstarijih naroda u Europi čija se domovina (u njenim poviestnim etničkim granicama između Sutle, Drave, Drine i Jadranskog Mora ) od početka sedmog stoljeća nalazi na iztočnoj obali Jadranskoga Mora itd.
Na mom radnom stolu godinama sam držao snop tih pamfleta i tko god je dolazio u moj ured dobio je jedan od tih pamfleta.
Za Dom Spremni!
Zvonimir R. Došen
