EU nije ‘milosrdni Samarijanac’ koji samo želi hraniti Ukrajinu: Podlost i njenih elita nema granica

Detalji

Objavljeno: Srijeda, 26 Veljača 2025 13:05

fShare

Tweet

Na to sve skupa europske elite odgovaraju nemušto, neorganizirano, neuvjerljivo i neiskreno, pa se njihova popularnost (koja je ionako u mnogomu umjetna tj. prenapuhana zbog potpune kontrole nad ključnim (srednjostrujaškim) medijima koje stvarnoj oporbi (desnici, ali ne onoj sistemskoj tipa HDZ-a u Hrvatskoj ili CDU/CSU u Njemačkoj) ne daju previše prilike za osvajanje vlasti.

Nije EU „milosrdni Samarijanac“ koji samo misli hraniti i obnavljati Ukrajinu do njenog konačnog „stavljanja na noge“ kao samoodržive, stabilne i sigurne zemlje! Pošto će taj zadatak biti krajnje skup, dugotrajan,  a možda do kraja i neizvediv, pojedine silnice unutar EU-a već sada iskaču iz zadanog formalnog kolosijeka Bruxellesa

Jedno od najvećih strahova nakon iznenađujućeg (bio je nenajavljen američkim saveznicima) prvog telefonskog razgovora u drugom mandatu američkog predsjednika Donalda Trumpa i ruskog predsjednika Vladimira Putina te nedugo potom održanog prvog sastanka američke i ruske delegacije u Rijadu za europske političke elite bilo je da će biti isključeni iz pregovora o završetku ukrajinskog rata. Onog istog, u kojeg su uložili toliko novca i oružja, ali još više i osobnog političkog kapitala pred svojim biračkim tijelom tvrdeći mu neprestano već pune tri godine da će Ukrajina uz njihovu svesrdnu pomoć pobijediti na bojnom polju i Rusiji nanijeti strateški poraz.

Štoviše, u to su ime (trošeći goleme količine novca i uvodeći snažne proturuske sankcije) gospodarski oslabili i vlastite zemlje, degradirajući nekad nadaleko čuvenu socijalnu stabilnost i blagostanje svojih građana na neprepoznatljivu razinu. Pritom su ove iste nastavili izluđivati i svojim suludim migracijskim politikama koje su narušile još jedan ponos EU-a i drugih europskih država na njegovom zapadnom obodu – javnu sigurnost! Jer jačale su (i još uvijek jačaju) tenzije i fizički napadi neprilagođenih migranata s istoka na domicilno stanovništvo diljem Europe, ali, što je još gore – i teroristički napadi.

Na to sve skupa europske elite odgovaraju nemušto, neorganizirano, neuvjerljivo i neiskreno, pa se njihova popularnost (koja je ionako u mnogomu umjetna tj. prenapuhana zbog potpune kontrole nad ključnim (srednjostrujaškim) medijima koje stvarnoj oporbi (desnici, ali ne onoj sistemskoj tipa HDZ-a u Hrvatskoj ili CDU/CSU u Njemačkoj) ne daju previše prilike za osvajanje vlasti. Ali i pored politički i birokratski stvorenih prepreka te nove desne snage domoljubnog predznaka (redovito u briselskim strukturama a onda i diljem drugih europskih prijestolnica pogrešno nazivane populistima, radikalima, desničarima, ekstremistima (iako ima i radikalnih ali ipak u puno manjem broju nego što se to želi medijski prikazati) nastavljaju svoj rast, a negdje i pobjeđuju na izborima – poput Italije, Nizozemske, Austrije.

Sve je to na kraju kulminiralo pobjedom Donalda Trumpa na američkim predsjedničkim izborima, u kojima su europske političke elite otvoreno sve karte stavljale na demokratsku kandidatkinju Kamalu Harris, a nerijetko se s Trumpom razračunavale i gotovo na osobnoj razini – neprimjereno političkom leksiku tj. poslu kojim se bave i to na tako visokoj razini (i to prema službenom kandidatu jedne od dviju najvažnijih političkih stranaka najmoćnije zemlje svijeta ma što tko o njemu mislio). Dokaz je to manjka vizije, gotovo pa strateškog sljepila novovjekih europskih političkih elita, odgajanih u posve novom duhu u odnosu na negdašnje velikane europske političke misli (da ih sad ne nabrajam jer nije tema ovog osvrta), i koje ne vide dalje od onoga što je na partijskoj liniji zacrtano kao ostvarivo makar tako i nebilo.

Ali vratimo se mi ipak glavnoj temi.

U strahu su velike oči

Pa iako o gore spomenutom izbacivanju europljana iz službenih pregovora o Ukrajini nitko sa službene američke i ruske strane nikada ništa nije rekao, štoviše – i Moskva i Washington upozoravali su kako stvarni razgovori o Ukrajini još de facto nisu ni počeli (obje strane tek formiraju pregovaračke timove po tom pitanju) europske političke elite počele su „puhati i na hladno“ – zlu netrebalo.

Još i više nakon što je u međuvremenu eskalirao i verbalni rat na relaciji Donald Trump– Volodimir Zelenski, kada je potonji odbio potpisati neugodni sporazum kojeg je u Kijev prošloga tjedna donio Trumpov ministar pravosuđa Scott Bessent, a odnosio se na ukrajinske rijetke zemne metale. Nakon toga strah je i u zapadnoj Europi (tu osim EU smještam i prije svega Veliku Britaniju) i u Kijevu o izolaciji iz pregovornog procesa postao još veći.

Štoviše, europljanima prijeti opasnost da se u slučaju svog pretvrdog postavljanja prema Trumpu, a u korist simpatija prema Zelenskom, ne dovedu u položaj da u slučaju američkog povlačenja iz ove „velike igre“ ostanu sami – jedan na jedan s nuklearnom velesilom Rusijom koja ne odustaje od svojim primarnih sigurnosnih zahtjeva. A svi jako dobro znaju da ta utakmica po zapadnu Europu ne bi dobro završila (u suprotnom, u Europi nikakvoga straha oko svega ovoga ne bi ni bilo).

Naime, prema mišljenju Washingtona, ukrajinski rijetki zemni metali trebali bi doći u američki posjed ukoliko Kijev želi da SAD pruži Ukrajini sigurnosna jamstva nakon sklapanja mirovnog sporazuma s Moskvom. Jer, kako kaže Trump, SAD je već u Ukrajinu uložio 350 milijardi dolara a da nikakvog povrata novca nema, niti ima jamstva da će ga biti ako se ovaj sporazum ne potpiše. Štoviše, Bijela kuća upozorava na nestanak dijela američkog novca isporučenog Kijevu. Preciznije, da se ne zna gdje je točno završio. Dobivanjem prava na ukrajinske rijetke metale SAD bi kompenzirao troškove za sigurnost te zemlje – smatra Bijela kuća, što uopće ne iznenađuje (osim one krajnje naivne ili pak licemjerne koji žele nešto ušićariti u mutnom) s obzirom na nadaleko poznati američki pragmatizam i pružanje zaštite isključivo onima koji mogu poslužiti za ostvarivanje određenih ekonomskih ili političkih interesa u danom povijesnom trenutku.

Nije da tako nešto želim Zelenskom (ne daj Bože nikome) ali podsjetio bih na sudbine brojnih američkih saveznika diljem svijeta posljednjih desetljeća koji su ili strunuli u zatvorima vlastitih zemalja ili pak samoga SAD-a, ili pak bili likvidirani ili bježali u druge zemlje pred revolucionarnim gnjevom svojih građana poput čileanskog diktatora Augusta Pinocheta, panamskog diktatora Antonia Noriege, iračkog diktatora Sadama Huseina, ili, u novije vrijeme bivšeg afganistanskog predsjednika Ashrafa Ghanija koji gotovo da i nije izvješćen o dramatičnom, navrat-nanos povlačenju iz Kabula 2021.g. zbog čega je živu glavu doslovno morao spašavati bijegom zrakoplovom u jednu od arapskih zaljevskih monarhija (naravno, ne zaboravljajući pritom ponijeti i veliki kovčeg s novcem pa se može reći da je, za razliku od prethodnih, mao i puno sreće).

Zelenski će se morati pokloniti Trumpu

Zato će se Zelenski uskoro morati konačno pokloniti Trumpu i dati mu gotovo sve što traži. O tome svjedoče i najnovije informacije iz Washingt6ona i Kijeva da se intenzivno radi na novom sporazumu, ali, barem kako to tvrdi američka strana – ovoga puta osim rijetkih zemnih metala u sporazum će biti uključena i druga rudna bogatstva Ukrajine – prije svega nafta i plin dio kojih bi također trebao prijeći u ruke Amerikanaca.

Sam Zelenski najavio je i svoj mogući skori osobni susret s Trumpom, prvi nakon američkih izbora. To jučer nije isključio ni Trump, ali na kakav način je to pred kamerama izjavio. Rekao je doslovno da nema ništa protiv da Zelenski dođe k njemu u Ovalni ured i da potpišu sporazum o ukrajinskim zemnim metalima i drugim rudnim bogatstvima.

Na kraju krajeva, i Zelenski i svi u Europi i svijetu moraju se, sve da to i ne žele, složiti s konstatacijom koju ovih dana ponavljaju Trump i njegovi bliski suradnici – da Ukrajine danas ne bi bilo bez američke pomoći nakon samoga početka ruske invazije i sve do sada!

To je nepobitna činjenica, jer EU i ostale zemlje Staroga kontinenta za vojno ili bilo kakvo drugo snažnije suprotstavljanje Rusiji tada nisu bile spremne (sjetimo se samo i energetske ovisnosti o Rusiji), a to nisu ni danas. Čak i sada njihove vođe govore o potrebi drastičnog povećanja izdataka za obranu da bi se, do negdje 30-ih godina stekli kakvi-takvi uvjeti za obranu od „ruske invazije koja bi do tada mogla uslijediti“ (ovo posljednje je naravno strašilo kojim se europske građane želi uvjeriti da su navedeni proračunski izdaci, koji će biti golemi (a zahtjeva ih Trump(!) (a ne da je to želja europskih elita) prijeteći američkim vojnim povlačenjem s europskog kontinenta čega se ove elite istinski boje) a tu se još mora pridodati i poslijeratna financijska pomoć Ukrajini za obnovu i funkcioniranje države koja će potpuno pasti na teret EU-a i u čemu Amerika neće sudjelovati).

U strahu su i veliki apetiti EU-a

Ali ako ste mislili da je ovo kraj varate se! Nije EU „milosrdni Samarijanac“ koji misli hraniti i obnavljati Ukrajinu do njenog konačnog „stavljanja na noge“ kao samoodržive, stabilne i sigurne zemlje! Pošto će taj zadatak biti krajnje skup, dugotrajan, a pitanje je i hoće li u cijelosti ikada i biti izvediv, ključne silnice unutar EU-a već iskaču iz zadanog kolosjeka.

Tako francuski medij Le Figaro upravo piše kako zemlje EU-a raspravljaju o svom sporazumu s Kijevom o razvoju ukrajinskih mineralnih resursa i vađenju rijetkih zemnih metala, čime stvaraju konkurenciju planovima američkog predsjednika Donalda Trumpa.

Francuski se medij pritom poziva na izjavu potpredsjednika Europske komisije i europskog povjerenika odgovornog za prosperitet i industrijsku strategiju EU-a Stéphanea Sejournéa.

“21 od 30 kritičnih minerala potrebnih Europi Ukrajina bi mogla osigurati u obostrano korisnom partnerstvu,” — rekao je Sejourne nakon razgovora u Kijevu, koji su održani 24. veljače uz sudjelovanje predsjednice Europske komisije Ursule von der Leyen.

Davno sam govorio da je Ukrajina ona koja će u ovoj velikoj igri daleko najlošije proći – i to se upravo potvrđuje. Njene elite za štošta će biti odgovorne u odnosu na vlastiti narod, barem u očima povijesti.

Paradoksalno, ali Putinove riječi donekle mogu utješiti Europu

Na kraju priče (iako je ona još daleko od stvarnoga kraja) bi, dakle, i EU mogao biti zadovoljan – skupa s Trumpovom Amerikom i Putinovom Rusijom. To na neki način potvrđuju i jučerašnje Putinove riječi kako ni on ni Trump „ne odbijaju sudjelovanje europskih zemalja“ u pregovorima o Ukrajini. Istina, rekao je da će ono biti potrebno na kraju, jer da Moskva prvo želi izgraditi povjerenje s Washingtonom.

I njegov telefonski razgovor s Trumpom i nedavni razgovori između Sjedinjenih Država i Rusije u Rijadu dotakli su se pitanja rješavanja sukoba u Ukrajini, dodao je Putin.

“Ali o tome se nije detaljno razgovaralo”, rekao je u intervjuu. “Jedino smo se dogovorili da idemo prema tome. I u ovom slučaju, naravno, ne odbijamo sudjelovanje europskih zemalja.”

Putin je rekao da Europa “nema ništa s” pregovorima u Rijadu, jer su oni fokusirani na uspostavu povjerenja između Moskve i Washingtona, što je, kako je kazao, ključno.

Sljedećih nekoliko krugova razgovora i kontakata na visokoj razini bit će posvećeno izgradnji tog povjerenja, rekao je ruski predsjednik, no kada se razgovori okrenu prema postizanju rješenja sukoba, prisutnost europskih partnera bit će logična. “Potrebno je njihovo sudjelovanje u pregovaračkom procesu. Nikada to nismo odbili, s njima smo stalno željeli razgovarati.”

Privilegija velikih sila i „izgubljeni smisao“

Putin je odbacio svaku pomisao da se Trumpova oštra promjena politike Washingtona prema Ukrajini (uključujući kritike prema Zelenskom) temelji na emocijama. Trump je, rekao je Putin, djelovao logično i oslobođen ograničenja obećanja Ukrajini koja su dali europski čelnici.

“Za razliku od njih, novi predsjednik Sjedinjenih Država ima odriješene ruke od okova koji vam ne dopuštaju da idete naprijed. On se kreće ravnomjerno i bez posebnih ograničenja. On je u jedinstvenoj poziciji: on ne govori samo ono što misli, on govori što želi. To je privilegija čelnika jedne od velikih sila,” – zaključio je ruski predsjednik.

A da bi i glavni europski čelnici možda mogli uskoro razgovarati s Putinom donekle svjedoče i jučerašnje riječi francuskog predsjednika Emmanuela Macrona u Bijeloj kući tijekom posjeta Trumpu, kada je kazao nešto u smislu da je došlo novo vrijeme i da Trumpov pristup omogućava dijalog s Putinom. Onaj isti dijalog, kojeg je i Macron, kako je jučer kazao, vodio dok je smatrao da ima smisla.

Ne bih stavio ruku u vatru negirajući da Macron u međuvremenu izgubljeni smisao ubrzo opet neće pronaći.

I ne samo on!

Zoran Meter/geopolitika.news

• Sljedeće