Zvonimir R. Došen: Nisam se čitav svoj život borio za Hrvatsku u kojoj će opet vladati ove i ovakve jugokomunističke nakaze
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 28 Ožujak 2025 13:02
Gledajući onaj cirkus inauguracije “hrvatskog predsjednika” jugokomunističkog klipana Zorana Milanovića pade mi na pamet stara turska poslovica koja kaže da kada klaun uđe u kraljevsku palaču on se ne pretvara u kralja nego palača u cirkus.
Nu ipak, kada malo promislimo o svemu što se od 2000te do danas događa u državici u kojoj vlada geslo - ne pitaj što tvoja domovina može za te učiniti nego što i koliko ti od nje možeš ukrasti, ništa nas ne smije iznenaditi. Zapravo, to geslo je stupilo na snagu prvoga dana osamostaljenja Hrvatske 1991. godine kada je na snagu stupila tzv. Privatizacija, koja će se pokazati kao najbolji primjer stare engleske poslovice koja kaže da ovaj naš svijet treba gledati kao jednu veliku njivu krumpira a ljude kao svinje od kojh najveća svinja uvijek najviše ugrabi.
Tranzicija iz komunističkog u kapitalistički sustav, ne samo za “lijeve” ( jugokomunjare ) nego i sve tzv. “desne” bazirana je na onoj staroj boljševičkoj - snađi se druže i ugrabi sve što možeš, dok možeš i dok te Partija štiti.
Mnogi su već reagirali na ovaj jugokomunistički spektakl poglavito zato što je na njega uz ostali creme da la creme jugokomunističkog smeća pozvana i neka sto godina stara jugopartizanska drolja Vjera Andrijić, ali izgleda da nikome nije za oko zapela nazočnost našega slavljenog generala Ante Gotovine, kojemu očito nije nimalo smetalo biti u društvu toga balkanskog šljama.
Za njega je, kako reče, jugokomunistički isprdak Milanović, ratni dezerter za kojega je Hrvatska slučajna država, “najviša državna institucija”.
Nu mene to uobće ne čudi. Jer to je isti onaj naš slavljeni heroj Gotovina koji je za vrieme rata kada je zatrebalo na najopasnije položaje, kao napr. u Škabrnju, slao Hosovce, a kada su poslie završetka rata jugokomunistički sinovi, ratni dezerteri istim tim Hosovcima na proslavama Pobjede i Domovinske Zahvalnosti zabranili prisup i stavlli ih iz barikada naš Ante nije u njihovu obranu progovorio ni jednu jedinu rieč.
I ne samo to. Naš heroj Ante Gotovina je, kao i onaj naš drugi “heroj” Davor Domazet Lošo bio među prvima koji su podpisali peticiju za oslobođenje udbaških ubojica Perkovića i Mustača.
U jednom mome osvrtu, kad je ono Gotovina poslie oslobađajuće odluke u Hagu stao rame uz rame s onima koji su za njegovo proganjanje, uhićenje i izručenje angažirali ne samo svoje iskusne udbaške operativce nego i notorne britanske službe MI6 i SAS, napisao sam između ostaloga i ovo:
- Prije jedanaest godina počeše proganjanja i robijanje naših generala Ante Gotovine, Mladena Markača i drugih branitelja Hrvatske. Jedanaest godina riječju, perom i donacijama za njihovu obranu borio sam se za njihovo oslobođenje.
Jedanaest godina molio sam Krista da ih zaštiti od te velike nepravde i izbavi iz sužanjstva. I, u prošli petak u jutro, dobih od urednice Hrvatskog informativnog radija u Torontu, gospođe Veronike Topić, vijest da su Gotovina i Markač oslobođeni.
U onom uzhitu i neizmjernom veselju klekoh i sa suzama u očima zahvalih se Kristu što je uslišio moje molitve. Siguran sam da tisuće i tisuće drugih Hrvatica i Hrvata, koji su kao i ja neprestano za njih molili, učininili isto.
Ali, kako izgleda, za nas Hrvate u svemu postoji taj zlokobni “ali”, jer i ovo naše veselje nije dugo potrajalo. Gledajući Gotovinu kako se zahvaljuje onima koji su najkrivlji za progone, ne samo njega i Markača, nego svih branitelja Hrvatske, pa bili oni predsjednici, premijeri ili, kako ih on voli nazivati, “institucije”, moram reći da mi je moja zahvala Bogu zapela u grlu.
A kada sam čuo kako Gotovina kaže da se “Srbi mogu slobodno vratiti na njihovo u njihovoj domovini” morao sam upitati Boga jesmo li mi koji smo mu se toliko molili za ove naše generale zbilja zaslužili da nas On zato sada lupi po glavi.
Kako netko Hrvatsku, ma kakva ona bila, državu koju ti “Srbi”, ne samo da ne priznaju nego iz dna svoje pokvarene duše mrze, može zvati njihovom domovinom?
Kad bi oni Hrvatsku smatrali svojom domovinom zar bi se kad god su imali priliku u zadnjih 150 godina protiv nje ustajali i od nje ognjem, nožem i svim što im se našlo pri ruci pokušali stvoriri “Zapadnu Srbiju”.? Kako i koliko onih što ih se i danas u Hrvatskoj naziva Srbima vole tu njihovu domovinu evo jednoga od tisuća primjera:
U rubrici za umrle “Obituaries” u kanadskim novinama gdje rodbina objavi smrt pokojnika uz ostalo se navede gdje je osoba rođena, (ako nije rođena u Kanadi) kada i odakle je stigla u Kanadu, u kojem pogrebnom domu je tijelo izloženo, kad će biti sprovod i td.
Kad umre netko od Hrvata kaže se da je rođen u tom i tom mjestu u Hrvatskoj, kad je došao u Kanadu, koga od rodbine ima u Kanadi, Hrvatskoj, i drugim zemljama.
Ali svaki put kad umre neki dalmatinski, lički, slavonski, bosanski ili hercegovački Vlah, alijas “Srbin”, onda napr. piše: “Stevan Knežević, rođen u Brlogu, Lika, Srpska Krajina, ima sestru Jovanku u Krajini, sestru Jeku u Srbiji. Liturgiju će slaviti prota Jovan Stojsavljević u srpskoj crkvi svetoga Manojla. Svi koji žele dati priloge mogu ih dati za pomoć četničkoj organizaciji “Ravna Gora” ili u fond za spomenik đenerala Draže Mihailovića.
( A evo jedan novi dokaz “ljubavi” Gotovininih Srba prema toj njihovoj domovini.
U hamiltonskom Spectatoru u popisu umrlih 24. listopada 2024 piše: - “Janja (nee Samadzija) Maric, Born 1934. in selo Padjene, Serbia, and passed away in Stoney Creek, Ontario… ( Janja (djev. Samardžija) Marić, rođena 1934. u selu Pađene, Srbija, umrla u Stoney Creeku (predgrađe Hamiltona) Ontario…”) Eto, selo u zadarskom zaleđu u srcu Dalmacije je Srbija.
U mojih više od 64 godine u emigraciji nikada nisam vidio da je ijedan od njih spomenuo da je rođen u Hrvatskoj a kamoli da ju je naveo kao svoju domovinu.
Svatko tko nije podpuno glup zna da je netko prije 1929. godine spomenuo nekakvu državu Jugoslaviju svi bi mislili da je rieč o nekakvoj banana džavici negdje na Pcifiku iztočno od Havaja. Nu ipak se dogodi da za nekoga od njih piše da je rođen u Jugoslaviji iako ona za vrijeme njegova rođenja nije postojala.
Tako prošle godine u osmrtnici jednoga od tih Gotovininih “Srba” piše da je rođen 1917. u Kninu u Jugoslaviji.
Na žalost, umjesto da se general Gotovina i većina naših ratnih generala stide bilo kakvog dodira s tom jugokomunističkom bagom, oni se, eto, očito, osjećaju počašćenim što se mogu družiti i klanjati jugokomunističkim mulcima, ratnim dezerterima i otvorenim mrziteljima svega hrvatskog.
A što tek reći o državici od četiri milijuna stanovnika u kojoj je do sada registrirano nekiliko desetaka “političkih stranaka”, a da i ne spomenemo desetke, ako ne i stotine, braniteljskih udruga.
Sto ljudi, sto ćudi, kaže narodna poslovica. Te različite ćudi prisutne su u svim klasama ljudskoga društva. One posebno dolaze do izražaja u politici ili shvaćanju političkih ideja i smjernica koje mu u demokratskom društvu nude razne političke stranke. To je više manje konstanta koja se javlja kod svih naroda svijeta, posebno onda kad se radi o natjecanju raznih političkih struja za preuzimanje vlasti u državi. Ta ,mnogo puta polarno suprotna, mišljenja u demokratskim sustavima ili bolje reći, u onome što se danas smatra demokratskim sustavima, najviše se izpoljavaju u prvim mjesecima izbornih kampanja u kojima stranke koje se natječu pokušavaju narodu prodati svoje ideje i programe nudeći mu sve i sva. Poznato je da u 90% slučajeva sva ta velika, puno puta absurdna, obećanja koja lideri političkih stranaka nude narodu ni jedan od njih ne namjerava, niti je u stanju, izpuniti. Ali, kako bi na izborima izvojštile pobjedu sve stranke drže se “pravila” kojeg stari rimljani nazvaše -ad captandum vulgus- ( za privući mase).
Suočeni s time razni ljudi različito shvaćaju i ocjenjuju tu izbornu retoriku političkih takmaca pa je normalno da između njih više put dođe do oštrih verbalnih, a ponekad i onih gorih, sukoba.
Ipak, uza sve nesuglasice prepirke i nadmudrivanja svi oni znadu da razjedinjeni neće polučiti nikakva uspjeha pa mnogi od njih na koncu moraju progutati svoje “velike ideje” i zajedno s onima s kojima se u podpunosti ne slažu stati u jedan tabor u stranci koja je najbliža njihovim idealima.
Ali ta i takova načela očito nemaju nikakve veze s anarhijom koja je, kao u nijednoj drugoj državi, nastala u Hrvatskoj poslie pada(?) totalitarnog komunističkog sustava. Dok je Tuđman bio živ još je nekako, barem u HDZ-u, na uzdi držao većinu. Poslie njegove smrti vlast ponovno preuzimaju okorjeli jugokomunisti na čelu s Mesićem i Račanom. A što rade naši slavni generali? Umjesto da za primitivnoga komunističkog lopova, krivokletnika i veleizdajnika Mesića upotrebe soluciju Čaučesku, a Račana strpaju u zatvor, naši generali im pišu nekakve bezvezne peticije o neslaganju s njihovimuzurpiranjem vlasti u državi za koju su se oni borili..
A oni koji sebe smatraju nekakvim “desnima” ili nacionalistima umjesto da se ujedine u jedan nacionalni front, razštrkaše se kao rakova djeca i osnovaše stotinu privatnih “fake stranaka” od kojih mnoge nemaju više od deset članova.
Kada god nekom umišljenom “lideru” u nekoj malobrojnijoj grupici nešto nije po volji on ili ona osniva svoju smiješnu “stranku” s još smiješnijim imenom. Tako danas među tim fake strankama imate nekakve Suvereniste, Mostove, Lipo, Domino, Odlučnost i pravednost, i sam vrag zna što sve ne.
Da je danas živ hrvatski pjesnik Musa Ćazim Ćatić bi rekao, kao i onima u njegovo vrieme:
Zabludjeli ste, k’o da ste bez glave,
Razum vam ne zna kud vam noga hodi,
Za nos vas dušman krivom stazom vodi
Zabludjeli ste k’o da ste bez glave.
Kako rekoh, uz ove političke fake stranke su i desetci smiješnih privatnih braniteljskih fake udruga. Jedan “lidera”, koji se stalno podpisuje kao predsjednik jedne takve “braniteljske udruge” ( s brojem članova 1, nap. a.) , ima vrlo gadnu prošlost. Nu to ga nije spriječilo da prije par godina mene nazove udbašem.
Za Dom Spremni!
Zvonimir R. Došen
