Zaklopio je oči po posljednji put, moj otac, moj hrvatski sokol, moj ponos.
Sjećam se 90-tih…tog osjećaja nevjerice, boli i straha, a u isto vrijeme bijesa, prkosa i neizmjernog ponosa. Da, ponosa, zbog svih onih koji su stali na branik svoje domovine, s istim mislima i istom željom u srcu, s beskrajnom snagom i voljom da obrane svoju zemlju i svoj narod.
Add a comment Razmišljajući o temi moje slijedeće kolumne došlo mi je do totalne konfuzije u mislima. Toliko je problema i mogućih tema oko nas koje se već uredno obrađuju od mnogih autora, tema koje u meni bude enormne osjećaje bijesa i ogorčenosti. Ovaj put odustajem od njih i, budući da je prošlost naše domovine toliko usko povezana sa sadašnjosti, vraćam se ponovo malo u prošlost, ne tako davnu, do naše djevojčice i jednostavno nastavljam prošlu kolumnu, sa još nekim, toliko svježim sjećanjima.
Add a comment Tko od nas nije slušao priče o povijesti svoje obitelji, o svojim precima, o događajima koji su obilježili cijele generacije, o povijesti svijeta i svoje zemlje u malom … Blagoslovljen je onaj koji je to bio u prilici, a naročito onaj koji odslušano pamti i prenosi dalje na nove generacije.
Add a comment Nakon dugo očekivanog i željenog nacionalnog uzleta izborenog krvlju, ponosom i srcem koje kuca za svoju domovinu, sve se počelo kotrljati nizbrdo 2000.g. dolaskom crvenih vragova na vlast. Povijest se počela ponavljati a Hrvatska je počela polako ali sigurno nestajati u svom nacionalnom identitetu.
Add a comment