Za dom spremni srcem i dušom
- Detalji
- Kategorija: Kiki
- Objavljeno: Utorak, 24 Prosinac 2013 17:57
Razmišljajući o temi moje slijedeće kolumne došlo mi je do totalne konfuzije u mislima. Toliko je problema i mogućih tema oko nas koje se već uredno obrađuju od mnogih autora, tema koje u meni bude enormne osjećaje bijesa i ogorčenosti. Ovaj put odustajem od njih i, budući da je prošlost naše domovine toliko usko povezana sa sadašnjosti, vraćam se ponovo malo u prošlost, ne tako davnu, do naše djevojčice i jednostavno nastavljam prošlu kolumnu, sa još nekim, toliko svježim sjećanjima.
Sjećanjima toliko različitim od pisane povijesti i nametnutih ocjena i procjena crvenog štiha kojima su, zna se tko, trovali hrvatski narod desetljećima. Sjećanjima koja su ostala u memoriji, tada djeteta koje je živjelo u Zagrebu u doba NDH, neopterećenog ikakvim ideologijama, a sada žene u poznim godinama, zgrožene izvrtanjem svega što se događalo u svrhu zločinačke komunističke protuhrvatske ideologije.
Ne tako davno, Mesić je za vrijeme svog predsjednikovanja posjećivao i škole. Jednom prilikom je, u školi u Karlovcu, važno izjavio učenicima, otprilike ovako: ''Da ste u NDH ne bi se imali priliku ovako školovati!'', ne propuštajući niti tada popljuvati hrvatsku državu. To ju je posebno naljutilo jer ona je bila učenica gimnazije za vrijeme NDH. Vladala je tada disciplina, red, poštivanje i svi su imali mogućnost kvalitetnog obrazovanja. I nitko je nije nikada prisiljavao da se pridruži bilo kakvoj organizaciji, od strane vlasti u NDH. Što se ne može reći i za komunističku vladavinu.
Međutim, i tada su crveni unosili nered vrbujući mlade. Jedna njena kolegica, tada 15-godišnjakinja, živjela je u Supilovoj ulici, u blizini Doma slijepih gdje se nalazila partijska organizacija i tajna radio- stanica. Pala je pod njihov utjecaj, u školi je obrađivala za lektiru ruske zabranjene pisce, skupljala crvenu pomoć i kompromitirala se pod njihovom direktivom na mnoge načine. Na kraju je morala pobjeći u partizane u Mićevac. Uhvatili su je poslije jedne borbe prilikom izvlačenja ranjenog partizana i objesili u Dubravi sa ostalim uhvaćenim partizanima. Kada su nakon završetka rata,1945., imali svečanost završetka školske godine nitko nije ni spomenuo žrtvu njihove kolegice iako su bili prisutni i partizani i članovi SK.
Svoj mladi život je dala za nečije ideale i pripremu istih za ambiciozne položaje. Njeno ime se nigdje ne spominje, ne nosi ga niti jedna spomen-ploča. Komunisti su vrbovali mlade ljude i slali ih u smrt dok su se isti povlačili i čuvali svoje, da prostite, dupe, te nakon rata zasjeli u fotelje, bazirali se u Tuškancu i okolnim ulicama, u super opremljenim vilama koje su oduzeli dotadašnjim stanarima koje su likvidirali, Ustašama, i koje koriste i dan danas nakon što su ih otkupili za minimalne iznose. Manolić to jako dobro zna, i danas tamo stanuje, je li druže? Mada znam da bi i za ovo izjavio da je laž, kao i sve ostalo, od A do Ž, čime ga se tereti. Ali što je tu novo…
Većina stanovnika Zagreba su za vrijeme NDH živjeli kao obični ljudi koji nisu pripadali nikakvim ideologijama niti strankama. Odgajali su i podizali djecu u svom hrvatskom duhu, vodili računa da se školuju i svojim znanjem krenu u život. Život mladog čovjeka ispunjen poštenjem i pravim vrijednostima.
Bilo je mnogo izbjeglica, Hrvata, koji su bježali iz Like i Dalmacije od terora Talijana, većinom crnokošuljaša, i četnika popa Đujića. Bile su to obitelji sa više djece. U njenom susjedstvu, kuća uz kuću, u podrumu, živjela je obitelj sa šestero djece iz Dalmacije. Bili su samo Hrvati, bez pripadnosti ikakvoj stranci, a svoju djecu su voljeli iznad svega. Pošteno su radili, malo pomalo sagradili kućicu, odškolovali djecu i cijelo vrijeme rata živjeli čistog obraza. Nakon završetka rata nastavili su istim čestitim životom, postali ugledni ljudi i uvijek rado viđeni susjedi. Bilo je mnogo takvih Hrvata koji su bez pripadnosti ikakvoj stranci i političkoj opciji uspjeli u životu zahvaljujući svom radu, trudu i poštenju. Mogli bi komunisti puno naučiti od njih, da žele, ali na tuđoj muci je uvijek lakše doći do nečega. To kaže i njihova čuvena uzrečica: ''Snađi se druže.''
Ono što joj stalno para uši i bode oči je uporno spominjanje antifašizma. Komunisti, samoprozvani antifašisti uporno zloupotrebljavaju taj izraz iako je fašizam nestao još 1943., sa padom Italije.
Niti u Italiji se više ne spominje fašizam jer njegovi osnivači su davno skinuti sa scene, a kod nas je živ i nakon 60 godina, i nedužni ljudi se nazivaju fašisti. Ljudi koji su živjeli u svojoj hrvatskoj državi, priznatoj od mnogih država, i koja je proglašena zločinačkom da bi prestala biti država, osuđena na propast, na dolazak komunista, tzv. antifašista koji su je ubili da bi oživjeli titovu jugoslaviju. I to je bila poanta svega, likvidirati priznatu državu Hrvatsku i stvoriti komunističku Jugoslaviju, na čelu sa jednim od deset najvećih zločinaca 20. stoljeća.
Trudili su se proglasiti Ustaše gorima i od Staljina koji je na milijune ljudi pobio, i još se trude.
Ako se govorilo o nekom oslobodilačkom pokretu, zašto se nije zadržala hrvatska država kao država, budući da je Pavelić sam napustio zemlju, kao i jedan manji dio Ustaša a ostali su pobijeni na Bleiburgu?!?!
Zato jer su crveni apetiti bili golemi a mržnja protiv Hrvata još veća, što se osjeti i dan danas.
Svi građani Zagreba bili su tretirani kao Ustaše iako su oni uglavnom bili pobijeni na Bleiburgu i Križnom putu. Sva mladež, većinom školska, bila je po njima ustaška mladež. Koliki su samo Hrvati stradali pod parolom ''Smrt fašizmu, sloboda narodu''. Ma koja sloboda narodu?
Mlađi brat njene školske kolegice, čiji su roditelji živjeli u Slavoniji a djeci su kupili stan u Zagrebu kako bi se školovali, strašno je volio vojsku i pohađao je vojnu gimnaziju. Maloljetnik. Ubijen je nakon što su komunisti ušetali u prazan grad i ''oslobodili'' Zagreb jer je bio ''Ustaša''.
Ubijeno je tada i 35 hrvatskih novinara. Kada su pitali jednom prilikom u televizijskoj emisiji Slavka Goldsteina, nakon što je ponosno izjavio kako je sa partizanima ušao u Zagreb, tko je pobio te novinare i zašto, hladno je odgovorio: ''Bili su neprijatelji.'' Čini mi se da je to jedna od najčešće izgovaranih rečenica koja opisuje to poslijeratno doba, a neprijatelje su vidjeli valjda i u štakorima koji su živjeli u NDH. Ma nije ni to lako, psihoza je gadna stvar. Nekoga proganjaju bijeli miševi, nekoga glasovi a nekoga slovo U… Ali glavna boljka im je hrvatofobija! Po svemu sudeći neizlječiva…
I daljnji rođak naše djevojčice bio je hrvatski novinar koji se u to vrijeme nalazio službeno u Bosni pa je tako sačuvao život. Nakon rata je sa kolegicama otišla u Sarajevo budući da su tražili školovani kadar. Trebale su putovati autobusom ali se ona i njih par ipak odlučilo za vlak. Bila je to luda sreća jer su one kolegice koje su putovale autobusom upale u četničku zasjedu i izgubile mlade živote. A otišla je iz Zagreba jer joj je već bilo dosta svega. Kada su komunisti nastupili na scenu, budući da je njena obitelj pomagala Židovima i skrivala ih pa je nisu smatrali Ustašicom, pozvali su je u Komitet i birali je za predsjednicu omladine na njenom terenu. S obzirom na sve ono što se događalo nakon rata, na odnos komunista prema omladini koje su smatrali Ustašama i ponižavali ih gdje god su stigli, samo zato što su živjeli u Zagrebu, iskoristila je priliku za odlazak u Sarajevo. Tamo je, s obzirom na dobre preporuke i spremu, dobila posao u Ministarstvu zdravlja.
Jednog dana preko Ministarstva je dobila poziv da se javi u OZNA-u. To ju je začudilo, mislila je što će ona tamo?! Kada je stigla dočekao ju neki pogrbljeni kepec i kaže: ''Sjedni!'' Ona sjedne a on počne sa pitanjima, ili bolje reći tvrdnjama. ''Vi ste živjeli za vrijeme rata sa novinarom tim i tim.'' Ona odgovara: ''Pa ja ga čak ni ne poznajem. Bila sam dijete i živjela u Zagrebu sa svojim roditeljima.'' Uslijedila su pitanja, svakakva, nemoguća. Trajalo je to mučenje čitav sat, bilo joj je zlo, meškoljila se na sjedalici, bilo je neizdrživo. Ali nije ga bilo briga, sve samo da je slomi, da potvrdi ''istinu'' koju joj je on nametao, koju si je zamislio u svojoj bolesnoj glavi. Da oda gdje se nalazi taj mrski ustaški novinar. Zadnje njegovo je bilo: ''Sjetite se, vi ste živjeli za vrijeme rata s njim.'' A onda je pukla, već joj je svega bilo dosta i uzviknula je: ''Ja sam bila dijete, išla sam u školu, živjela sam s roditeljima! Valjda znam sa kim sa živjela a sa kim nisam, i prestanite me mučiti!'' I sve samo zato što su imali isto prezime. Koja komunistička nebuloza – taj novinar je neko vrijeme radio u Sarajevu, ona je bila u Sarajevu prijavljena pod tim prezimenom, i sad su si komunjare uvrtile kako će oni preko nje doći do njega pa neka netko kaže da nije tako.
Al hajdemo mi opet natrag u NDH, u Zagreb. Nije bilo tako loše kako se priča. Zagreb je bio uglavnom miran grad, čak i u ratu. Taj mir su remetile samo komunističke diverzije i posljedične akcije, te preleti savezničkih bombardera na putu prema Njemačkoj, popraćeni sirenama, i poneki njihov napad na pojedine dijelove grada, uglavnom na civilne objekte. I u njihovim napadima u Njemačkoj uglavnom su stradavali civili, bez obzira da li su pripadali nekoj stranci, pokretu ili ne, baš kao što su i svi Hrvati, koji nisu bili komunisti, proglašeni Ustašama, bez obzira, što nas prati i dan danas. Živjelo se, radilo, školovalo u Zagrebu a ono čega se naša djevojčica rado sjeća su čoporativni odlasci na Sljeme nedjeljom. Bio je to staro-zagrebački običaj koji su rado prihvatili i novo-naseljeni stanovnici. Svake nedjelje bi se ona sa svoje tri najbolje školske kolegice uputila na Sljeme. Krenule bi pješice preko Kaptola, kraj katedrale sjevernim dijelom grada, preko Šestina, Kraljičinog zdenca sve do vrha Sljemena. Govorilo se da u tom dijelu Zagreba, između Kaptola i Šestina, postoji mučilište sing-sing. I tako su njih četiri svake nedjelje, svih godina rata zagledavale zgrade, obiteljske kuće, vile na svom putu prema Sljemenu, ali nikad nisu primijetile ništa sumnjivo što bi na to ukazivalo. Zaključile su da su to samo još jedne od zlonamjernih glasina, a i tko bi tako nešto stravično napravio usred stambenih naselja kad je bilo toliko ogromnih praznih prostora koji su se mogli iskoristiti.
Prema svemu onom što su tada čuli i vidjeli, doživjeli, smatrali su da je napad na Ustaše bio pretjeran. Bio je to drugi svjetski rat, svuda se pucalo i ubijalo, bilo je svega zla. Svi su znali da je Ante Pavelić bio oženjen, imao djecu, da je bio rođen u Bosni, u Bradini, gdje mu je otac radio na željeznici. Da je za vrijeme stare Juge bio proganjan, da je izvršen atentat na Milu Budaka i da su morali napustiti Zagreb i otići u Italiju gdje su našli utočište. Ali i dalje su ostali Hrvati, pravaši, i uvijek su se oglašavali na starojugoslavenske napade na Hrvate. Branili su hrvatstvo i domovinu Hrvatsku. Sjeća se da nikada za vrijeme rata od Pavelića nisu doživjeli nikakav eksces ili uvredu, što prema hrvatskom narodu što prema Hrvatskoj. A što doživljavamo od današnjih predsjednika?!?!
Nakon proglašenja NDH Pavelić se vratio u Hrvatsku sa nekoliko stotina svojih pravaških pristaša. Ovdje im se priključilo još nekoliko stotina. Priključili su im se zdravi mladi Hrvati koji su iznad svega voljeli svoju Hrvatsku. Takvi mladi ljudi nisu mogli biti zločinci koji su 3-4 godine vršili takve zločine što ih komunisti prikazuju, da ih svijet nije vidio. Bio je rat. Trebalo je braniti svoju zemlju od četnika, pa i od komunista koji su vršili diverzije nakon čega bi narod stradavao. I organizaciji komunista su se pridružili vrbovani mladi ljudi pod nazivom partizani, i pod čuvenom parolom ''Smrt fašizmu, sloboda narodu''. To je bio tzv. narodni sud koji je sudio bez suđenja. Partizanske jedinice bujale su sa svih strana, pridruživale su im se i četničke jedinice koje su postajale partizanske. Zagreb i okolica su sa svih strana bili opkoljeni partizanima, sa juga, sjevera i zapada. Tu su se utaborili u selima, živjeli na grbači seljaka i čekali da potuku neprijatelja. A drugog neprijatelja nije bilo osim Ustaša i Domobrana. Kao i oni u Bosni koji su ubijali i svećenike pod izgovorom da su ''Ustaše''. Svi koji su im zasmetali da prisvoje bilo materijalna ili teritorijalna dobra, ubijeni su jer su bili ''Ustaše''. Svi koji su voljeli i branili svoju zemlju bili su ''Ustaše''. Svi Hrvati bili su ''Ustaše''. Ne bi da smo imali serijsku proizvodnju Ustaša. Blago nama, mali narod u toku drugog svjetskog rata sa zavidnom proizvodnjom, Ustaša na izvoz. Toliko da su stigli pola bivše Juge da porobe i ogromne, bezbrojne zločine da počine. Gdje god je bio pokolj i likvidacija naroda, krivci su bili Ustaše. O Bože, koliko je beskrajna crvena mašta, ili pokvarenost, ili zlo. A četnici i Srbi nevina janjad.
Sjeća se primjera iz Pisarovine, pričali su ljudi koji su tada tamo živjeli. Dolazili su srpski momci, oblačili ustaške uniforme i ubijali Hrvate seljake. Dolazili su sa Korduna, zapošljavali se kao štalski radnici i pravili diverzije nad Hrvatima. I tako od sela do sela. Nakon rata su se učesnici tih zločina hvalili na sav glas i čak za svoje junaštvo dobivali dobre poslove, stanove i partizanska odlikovanja. Živio je jedan od njih i u njenoj zgradi. Ljiga od čovjeka.
NDH, da… U stvari ''prava'' NDH se prostirala, kako su ljudi rekli, samo tamo dokle je pogled sezao sa Katedrale, do Karlovca na zapadu, do Velike gorice na jugu, Dugog sela na istoku i Zagorja na sjeveru, a sve ostalo je bilo ili pod okupacijom ili navodno, pod partizanskim ''oslobođenjem''. I tu je vladao red.
A da je stvarno bilo tako, uvjerila se naša junakinja 1945.g. Omladinci, bivša mladež Zagreba, skupljali su odmah poslije rata dobrovoljne priloge svih kategorija za Baniju. Došao je iz Siska omladinac u seljačkim kolima, s puškom i ona ga je, kao predsjednica omladine, pratila prilikom transporta pomoći na Baniju. Dobila je radi toga po nosu od drugova iz Komiteta omladine jer se izlagala opasnosti, ili možda zato što se osvjedočila da je cijelo to područje bilo napušteno i porušeno, željezničke tračnice izrezane. To sigurno nisu napravile Ustaše, sa Bleiburga, nego nazovi oslobodioci komunisti. Isti oni pred čijim je terorom narod bježao sa seljačkim kolima u strahu, u nepreglednim kolonama koje su prolazile pustim Zagrebom 15-tak dana prije ''oslobođenja'' na putu prema Austriji. Mislili su da idu u spas a otišli su u smrt. Samo zato što su Hrvati. A Ustaše nisu Turci, kako jednom reče jedna cijenjena Židovka, nego Hrvati.
I na kraju, bile bi najsretnije, i ja, i ona, da čujemo: ''I ustaše ponovo Hrvati u obranu svoje domovine!''
A ustati se može na mnogo načina, i domovina se može voljeti na mnogo načina.
Samo treba imati srca i ponosa i pameti.
Za dom spremni srcem i dušom.
KIKI
