Hrvatski mučenik ing. Nahid Kulenović
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 17 Studeni 2017 19:04
Nahid Kulenović sa suprugom Mirjanom r. Deželić i malim sinom Džaferom
...O tko svoju zemlju ljubi i tko ne će biti rob, tome krvnik glavu rubi, taj u hladan pada grob!
Poviestna predaja kaže da rod Kulenovića vuče svoju lozu od Kulina bana, pravednog i skoro samostalnog vladara Bosne iz 12. stoljeća.
Poviestničar dr. Dominik Mandić predpostavlja da bosanska kraljevska kuća Kotromanića potječe od banova Borne, Borića i Kulina te da je bila krvno povezana s vladarskim rodom Biele i Crvene Hrvatske, kasnije poznatim kao Trpimirovići odnosno Mihalovići.
Kulenovići bez sumnje pripadaju hrvatskom paraplemsrvu, a nakon pada Bosne pod osmanlijsko carstvo, s ostalim prvim bosanskim islamskim obiteljima sačuvali su svoj aristokratski položaj, što je bila iznimka, jer u turskoj vladavini ta čast nije bila nasliedna.
Nu što je ovdje bitno jest to da oni nikada nisu zatajili svoje hrvatstvo.
Tako Ibrahim-paša Kulenović na mirovnom saboru u Frankfurtu 1562. godine ponosno kaže da “govori svojim hrvatskim jezikom”.
Slučajnost je, ali i nagovještaj sudbine da su begovi Kulenovići imali barjak crven-bieli-plavi davno prije nego je on 1848. godine postao hrvatskom državnom zastavom.
Nu kako bi rekao rahmetli Nahid-beg Kulenović, “sve je liepo i krasno, ali svaki odnas mora svoje hrvatstvo zaraditi uztrajnom borbom svakoga dana do smrti”.
Hrvatski kremen-borac
Nahid Kulenović rođen je 5. srpnja 1929. u Brčkom. Bio je sin je dopredsjednika vlade u NDH dra. Džafer-bega Kulenovića. Za vrieme NDH Nahid je član Ustaške mladeži.
Nesretne 1945. povlači se sa svojom obitelji u Austriju, a odatle u Italiju, pa 1948. u Siriju gdje pohađa gimnaziju. Poslie otčeve smrti 1956., vraća se u Španjolsku gdje preko bivšeg slovačkog veleposlanika u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj dra. Jozefa Ciekera dobiva stipendiju i upisuje se na studij za tekstilnog inženjera.
Po završetku studija 1962. godine odlazi u zapadnu Njemačku, gdje je poput mnogih drugih, s dobrom plaćom mogao mirno nastaviti život i kasnije vjerojatno postati prilično bogat čovjek,
ali po dolazku u Njemačku Nahid reče da on nije doveden u emigraciju da u njoj mirno živi i da za njega nema sretnoga života sve dok hrvatski narod stenje u robskim lancima.
Oni koji su poznavali Nahida znali su da u toj njegovj odluci nije ulogu igrala nikakva ambicija, jer je kao i mi drugi vrlo dobro znao da Njemačka, u kojoj je od njegova dolazka 1962. pa do njegove smrti 1969., umoreno nekoliko desetaka hrvatskih domoljuba, nije bila najprikladniji teren za antijugoslavensku borbu.
Poslie smrti njegova otca njegova majka Zumruta i sestra Aida preselile su se u Ameriku, u Ćikago, nu on je odbijao svaki poziv da se preseli k njimaa jer, kako je znao reći, “Tu pred vratima domovine, tu će se bolan voditi onaj pravi mejdan”.
Kao i drugi hrvatski revolucionari Nahid je dragovoljno (bezplatno) obnašao razne visoke dužnosti u redovima hrvatske borbene emigracije. Uz niz drugih i ove: dopredsjednik, glavni tajnik i počastni predsjednik organizacije Ujedinjenih Njemačkih Hrvata (ogranka HOP-a). “Ovo počastni neka je za moga babu i amidžu” (otca Dafer-bega i strica Osman-bega), znao je reći.
Povrh tih dužnosti bio je i utemeljitelj i urednik borbenih listova “Hrvatska Sloboda” i “Hrvatska Straža” i konačno, predsjednik Hrvatskog Oslobodilačkog Pokreta za Europu.
Bio je neustrašiv do krajnosti. Kada su ga opominjali da će ga UDBA pokušati likvidirati on bi odgovorio: “”A šta ću se skrivati pod otomane i tkati ćilime?”
Ostarjeli i u svakom pogledu nesposobni administratori HOP-a, koji su na neki čudan način došli na njegovo kormilo poslie smrti Poglavnika Pavelića, umjesto da ratuju protiv Jugoslavije, ratuju protiv njega, pod izlikom da je “nestegovan”, “samoglav” , “prekomjerno revolucionaran” i što-šta drugoga.
Dne 26. listopada 1968. udbaški plaćenici u Münchenu ubijaju tadašnjeg predsjednika Ujedinjenih Njemačkih Hrvata Milu Rukavinu, Krešimira Tolja i mladog Vida Maričića.
Njemačke vlasti otvoreno surađuju s jugoslavenskim komunističkim vlastima i zbog tobožnjeg terorizma na višegodišnje robije osuđuju hrvatske političke aktiviste: Božu Pašalića, Ivana Kutuzovića, Žarka Odaka, Marka Uremovića i Danu Šarca - na kojeg će UDBA kasnije u Parizu izvršiti atentat u kojem će biti pogođen s više od 20 hitaca, ali velikim čudom preživjeti.
Uoči 10. travnja 1969. u Münchenu UDBa ubija Nahidovog blizog suradnika Mirka Ćurića, pa mu neki savjetuju da “bude pametan”, na što im on odgovara: “U borbi za Hrvatsku ja ne mogu biti pametan, drugim riečima, kukavan!”
Poslie toga obtužen je od nekih “rodoljuba” za navodno posjedovanje oružja radi čega je osuđen na godinu dana zatvora, ali to ga nimalo ne obezhrabruje. Naprotiv, on sada s grupom odanih suradnika osniva tajnu organizaciju i stupa u još odlučniju borbu protiv okupatora.
Prema onome što je kasnije pisalo u jugoslavenskom tisku, on je s grupom suradnika utemeljio “TRUP” (Tajni Revolucionarni Ustaški Pokret) u kojem je postrojio skupine komandosa , koji su navodno imali zadaću 1970. porušiti nekoliko važnih jugoslavenskih objekata u Jugoslaviji i inozemstvu.
Tako 1969. u beogradskoj Borbi piše da je, prema Nahidovom nalogu, “27 godišnji Marko Baričević sastavio plan udarnih grupa za teror i u Belgiji nabavio plastične mine te stvorio inicijativu da se u Jugoslaviju u rejon Otočac - Gospić prebaci teroristička grupa koja bi kasnije mogla da dejstvuje i drugde.”
“Ustaški teroristi”, piše dalje beogradska Borba, “zanosili su se idejom da će se uskoro desiti svetski sukob, koji bi oni onda iskoristili za restaurizaciju endehazije.”
Borba dalje piše da se Baričević (ili Maričević) pod kodnim imenom “Papuk” šiframa često iz Jugoslavije javljao Nahidu. Da je u svojim javljanjima stalno govorio o “trešnjama”, što je, kako su jugoslavenski eksperti odgonetnuli imalo značiti eksploziv koji je trebao doći iz emigracije. Prema jednima, taj “eksploziv” je trebao biti postavljen na prugu negdje u Slavoniji, a prema drugima, njime se trebalo minirati vojarne i druge objekte u Liki, i štošta drugoga.
Nije ovdje potrebno previše naglašavati da su to bile one svima poznate udbaške izmišljotine, koje su uvijek nekoliko tjedana prije ubojstva hrvatskih političkih emigranata tiskane u jugonovinama: Borba, Večernji List, Vijesnik itd.
Ovaj hrvatski kremen-borac mučki je ubijen Müchenu 30.lipnja 1969. godine. Ubio ga ga je iza leđa nožem udbaški plaćenik, mizerni kukavelj i odrod Ivan Galić.
Svatko tko je imalo upućen u ciljeve jugoslavenske velikosrbske politike, pa zvala se ona borbom za vaskoliko srpstvo, jugoslovenstvo, socijalizam ili bilo što drugo, znade da Nahid Kulenović nije bio likvidiran samo zbog svoje revolucionarne djelatnosti protiv jugoslavenskog komunističkog režima, nego i za to što je postao ozbiljna prepreka odnarođavanju bosanskih i hercegovačkih muslimana, koje je, ako ih se već nije moglo sve poklati, a ni posrbiti, trebalo barem neutralizirati tako što će ih se pretvoriti u nekakvu novu jugomuslimansku ili bošnjačku naciju.
Za Dom Spremni!
Zvonimir R. Došen
