Nezavisna Država Hrvatska u svietlu međunarodnog prava -1.dio
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 14 Travanj 2017 19:05
(Izvadak iz poviesti)
Pri svakom ulazku u razprave o postanku Nezavisne Države Hrvetske treba se prisjetiti da da je u međunarodnoj poviesti fenomen osnivanja novih i uzkrisivanja starih država uviek izazivao reakcije i negacije, prigovore i protustavove . Karaksteristični aspekt poviesti postanka država znači uglavnom poviest razčišćavanja s protivnicima.
Nema slučaja u diplomatskoj praksi da bi novi član međunarodne zajednice bio od ostalih članova jednodušno priznat i primljen ili od svih jednako povoljno gledan.
Osim manjih država južnoameričkog kontinenta i jugoiztoka Europe tiekom 19. stoljeća tim križnim putom prošle su i države koje su postale svietske velesile; kao što su Ujedinjene Američke Države, Rusija i Kina.
Stoga nije toliko uočljivo da takvoj sudbini nije izbjegla ni Nezavisna Država Hrvatska, koliko je upadljiva povoljnost njezina položaja.
Ti pozitivni podatci su nadasve važni ne samo kao gradivo hrvatske diplomatske poviesti, nego i kao formalni dokaz jednog objektivnog stanja.
Zanimljiva je činjenica da pojavljivanju Nezavisne Države Hrvatske kao najnovijem obliku države koja u svom neprekinutom poviestnom kontinuitetu pripada par excellence europskom sustavu država, jer je sudjelovala u izgradnji njegovih temelja i jer ga je viekovima branila, nije sa strane glavnih europskih država uobće bilo prigovora.
Explicitnim načinom Nezavisnu Državu Hrvatsku priznale su odmah nakon njezine uzpostave sliedeće države: Mađarska 10. travnja 1941., Njemačka 15. travnja 1941., Italija 15. travnja 1941., Bugarska 21. travnja 1941., Rumunjska 6. svibnja 1941., Japan 7. lipnja 1941., Španjolska 27. lipnja 1941., Finska 3. srpnja 1941., Danska 10. srpnja 1941., Nacionalna Kina 1. srpnja 1941., Mančurija 2. kolovoza 1941., Thailand 27. travnja 1943. i Filipini 16. listopada 1943. godine.
Zatim, izmjena posebnih stalnih delegata s Vatikanom, gospodarski ugovor s Francuzkom, otvaranje generaknog konzulata u Zagebu (10. rujna 1941.) i recipročne kulturne delegacije u Parizu i Zagrebu, gospodarski ugovor sa Švicarskom (16. ožujka 1942.), generalni konzulat u Zagrebu, stalno trgovačko izaslanstvo u Zürichu itd.
U taboru nepriznavatelja nalaze se uglavnom Velika Britanija, Ujedinjene Američke Države i Sovjetski Savez, a ostali su povučeni njihovim stavom i pod njihovim pritiskom.
Što se tiče Sovjetskog Saveza i komunista uobće, njihova koncepcija međunarodnog prava nema nikakve veze s klasičnim nazorom međunarodno-pravne zajednice kojoj pripada hrvatski narod.
Stoga za međunarodno pravo komunističkog uzorka predpostavke, mjerila i ocjene jedne novoosnovane države nema ništa zajedničkog s međunarodnim pravom europskog tipa i njihov stav za Hrvatsku uobće nije važan.
U notama koje su vlade Londona i Washingtona primile u svibnju 1941., a u kojima se prosvjeduje protiv osnutka Nezavisne Države Hrvatske kaže se na prvom mjestu da je taj čin usliedio “protiv volje hrvatskog naroda”.
Na ovu bezsmislicu nije vriedno trošiti ni jedne rieči, jer su samo jedan Srbin, Slobodan Jovanović, i jedan hrvatski izdajnik, Mačekov zamjenik Juraj Krnjević, mogli napisati da je osnutak hrvatske države u suprotnosti s voljom hrvatskoga naroda.
Nešto ozbiljnije, na prvi pogled, izgledaju daljnji argumenti tog prosvjeda. Prvim se želi izvesti nezakonitost postanka Nezavisne Države Hrvatske, jer da je nasilno stvorena uz pomoć njemačkog Reicha, a u drugom se kaže da je 10. Travnja u neskladu s međunarodnim načelima, posebno s normama ratnog i okupacionog prava.
Na navod kojim se stavlja u sumnju legitimnost postanka Nezavisne Države Hrvatske, a kojim se načinje problem legaliteta u fazi pojave jednog novog vrhovničtva, odgovor je vrlo jednostavan.
U svakoj početnici međunarodnoga prava stoji jasno i glasno da je legitimističko načelo zastarjelo, da se danas ne može iztraživati i ne smije ocjenjivati način rođenja države. To je prvilo neizpitivanja zakonitosti podrietla države.
Ovdje treba citirati rieči koje je u polemici s Lazarom Markovićem o postanku “Države Srba, Hrvata i Slovenaca” 1921. napisao srbski političar, profesor Slobodan Jovanović.
Ovaj citat se ovdje ne navodi radi nekog autoriteta, jer ovu dogmu zastupaju i najveći njemčki, francuzki i anglo-američki pisci, koliko da se zabilježi upravo providnostni stjecaj, neumoljiv povratak pravde, koju nisu spoznali bezpomoćni sastavljači protestnih nota, nego su mislili da mogu zatajiti tezu učitelja i primieniti drugu kad se radi o Hrvatskoj.
U toj polemici Slobodan Jovanović kaže: “Nova država uopšte i ne može postati pravnim načinom nego faktičnim... Ima država koje su postale ne samo faktičnim, nego čak i nasilnim načinom, koje su drugim rečima izišle iz rata ili revolucije i kojima to nikako ne smeta da pravno postoje.
Kod države mi se ne pitamo da li je postala faktičnim ili pravnim načinom, glavno je da je postala pa da smatramo da, sa pravnog gledišta, postoji”.
Tako se Jovanović, uočivši svu tragiku neprirodnog i u genezi država osuđenog načina postanka države SHS pozvao na jedno proceduralno pravilo, kako bi izbjegao materijalnoj razpravi i dokazivanju naslova kojeg SHS nije imala.
Svaki hrvatski pravnik mogao je tada uzvratiti istim oružjem, ali to bi bila pretjerana skromnost, jer hrvatskoj tezi na razpolaganju stoje stoje svi oni naslovi (poviestni, državopravni, etnički, narodnostni, samoodređenje, pravni i kulturni efektivitet, pozitivni doprinos zajednici) koje je pravna misao na području opravdanja države izgradila, a od kojih nijedan nije primjenljiv na slučaj SHS-a, niti bilo koje Jugoslavije.
Isti ovaj Jovanović sada, najprije kao član, a od 11. siječnja 1942. premijer izbjegličke jugoslavenske vlade u Londonu, zajedno s Krnjevićem piše protestne note o “nelegitimnom postanku Nezavisne Države Hrvatske” i preko BBC-a poziva Hrvate da se svi pridruže Draži Mihailoviću i njegovim četnicima.
Uzporedba SHS-a, ili bilo koje Jugoslavije, s Nezavisnom Državom Hrvatskom pokazuje vrlo vidljivo i poučno, s jedne strane nepravilan i protupravan, a s druge strane valjan i s međunarodnim pravom skladan tip i primjer države.
Jer, ako je istina da država može postati nasilno, međunarodno pravo se tu ne zaustavlja, nego pita dalje, tkoje taj koji može državu stvoriti silom i na čemu država trajno počiva. Prvo je narod, a drugo narodna volja.
Dakle, narod može svoju državu silom ostvariti, ali država ne počiva na tuđoj sili, nego na volji naroda.
Poznato je da je u evoluciji mjerila za zakonitost konkretne vlasti stari dinastički princip tiekom 19. stoljeća ustupio mjesto novom načelu narodnosti. Ne legitimitet vladara, nego legalitet naroda. Ne probitci dinastije iz doba “Svete alianse”, nego dobrobit nacije u eri nacionalnih revolucija.
Ovaj u modernom pravu jedino vriedeći legalitet nije u slučaju SHS, niti prve ni posliednje Jugoslavije, bio ostvaren jer hrvatski narod nije sudjelovao u njihovom stvaranju, ni u vršenju vlasti. U njima vlast se temeljila na nečemu što nije tekovina kojom se međunarodno pravo diči, nego na narodu tuđoj političkoj kombinaciji tako da je legitimni subjekt mimoiđen.
Uzpostavom Nezavisne Države Hrvatske 10. travnja 1941., uzpostavljen je legalitet ovlaštenog subjekta - pravi, autentični legalitet hrvatskog naroda naprotiv dotadašnjoj nezakonitosti jugoslavenstva.
Što se tiče causae efficientis na kojoj leži narodni legalitet i trajna vriednost države i koja in ultima linea ne formalno, nego metaformalno da je začetak, rođenje i život jednoj državi, to ima tražiti u političkoj sviesti, državnoj misli i državotvornoj volji naroda.
Prema tome, ako je istina da država nastaje činjeničnim putom, nekim metajuridističkim nastupom u život u čemu se odrazuje poviestno-socijalni lik države, isto tako je istina da je narav države dvostrana, i višestrana, pa ako se dogodi da se činjenice nađu u sukobu s bitnim aspektom državne naravi, na primjer s pravnim, onda država iako se pojavila nebi smjela obstati u pravnoj zajednici kakva je zajednica europskih država postojati.
Što se pak tiče tvrdnji vanskih i unutarnjih neprijatelja hrvatskoga naroda da su Nezavsnu Državu Hrvatsku stvorile Sile osovine, uzmimo samo neke predpostavke poznatih znanstvenika koje dokaziju da su te tvrdnje običan absurd.
“Država pravno počiva na svojoj vlastitoj volji. Nju nikada ne može pravno stvoriti druga država, pa kakkav god bio udio druge ili drugih država u poviestnom procesu tog stvaranja”. (Jellinek)
“Rođenje nove države predstavlja narodnu volju kao neobhoni čimbenik”. (Erich)
“Rođenje nove države u međunarodnoj stvarnosti ovisi jedino o njezinoj vlastitoj volji”. (Cavalieri)
“Država mora posjedovati volju. Sjetimo se Renanovih rieči, da narod znači plebiscit svakog dana za okupljanje svojih snaga u nacionalnu nezavisnost”. (Bilfinger)
Za Dom Spremni!
Zvonimir R. Došen
