Nezavisna Država Hrvatska u svietlu međunarodnog prava - 2.dio
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 21 Travanj 2017 19:04
Kakav otac takav sin! Neka je vječna slava svim hrvatskim vitezovima!
Od Hegela do Stahla, od Jellineka do Verdrossa, povlači se temeljni aksiom da država, taj tajanstveni, zamršeni organizam, ima svoju neobhodnu podlogu , da ona bez obzira na način oživotvorbe nije samovoljni i umjetni proizvod, nego odraz nečeg nuždnog i objektivnog. Ona je konkretizacija nacionalnog duha, prodor probuđene misli jedne etničke zajednice i ostvarenje narodne volje.
To zasigurno znadu i svi oni koji već 76 godina, rabeći gomile bezsmislica Nezavisnoj Državi Hrvatskoj na sve moguće načine pokušavaju oduzeti legitimitet.
Najabsurdnija među njima je stalno ponavljana glupost da je stvorena protiv volje hrvatskoga naroda.
Ali, danas je i najglupljima jasno da je za velikosrbske ekspanzioniste, domaće jugofile i ostale neprijatelje hrvatskoga naroda, bilo koja i bilo kakva hrvatska država u podpunosti neprihvatljiva, pa se nije čuditi ničemu što od njih dolazi.
Za to je dr. Ante Pavelić na sjednici Hrvatskog Državnog Sabora 28. veljače 1942. mogao opravdano reći: “...Znajući da politička sredstva koja stoje narodu na razpolaganju ne mogu dovesti do izražaja volju naroda, stvorio sam Hrvatski Oslobodilački Ustaški Pokret”.
Ustaški Pokret imao je dakle prodonieti da hrvatska država dobije onaj neobhodni princip valjanosti, onaj bitni stvaralački preduvjet koji se sastoji u tome da volja hrvatskoga naroda dođe do izražaja. Ustaški Pokret je tu zadaću izvršio.
Njegova uloga u ostvarivanju Nezavisne Države Hrvatske mogla bi se sažeto prikazati ovako: Osnutkom Ustaškog Pokreta nedvojbeno je i neprieporno zasvjedočena zbiljska, skrajnja i nezatomljiva volja hrvatskoga naroda za posjedom hrvatske države u unitarnom obliku. U ustavu ustaškog pokreta i njegovim načelima ta volja je oblikovana i izrečena.
Na nazočnosti ove bitne komponente, na imanentnosti narodne volje, najbolje se očituje sva prednost postanka Nezavisne Države Hrvatske nad nastankom kvazi država SHS i Jugoslavije.
Sad postaje nadasve jasno zašto je u poviest ušla uzrečica da je Jugoslavija umjetna tvorevina. To je za to jer je ona bila onaj neprirodni produkt, lutka homunculus kojemu manjka sklad između oblika i sadržaja. Jugoslavija se predstavljala međunarodnom družtvu (u glavnom dielu) kao Unija Hrvata i Srba.
To je ona formalno i bila, pa je trebalo očekivati da su ti konstituirajući narodi imali (i izrazili) volju za osnivanje države takvog tipa. Je li srbski narod imao takvu volju, uobće nije relevano za hrvatsko gledište. A da je hrvatski narod nije imao, nepobitna je činjenica.
Hrvatski narod je trajno, neprekidno i uporno izticao suprotnu volju, tražio poništenje takvog saveza i uzpostavu svoje nezavisne države.
Tako je Jugoslaviji manjkao glavni uvjet životnosti, volja jednog njezinog glavnog člana. Da je uzprkos tome njezinim tvorcima uspjelo prokriumčariti takav lik bez duše u međunarodnu zajednicu i tamo steći formalnu pristupnicu, dokaz je da se i u životu državnih tvorevina može dogoditi ono što se može dogoditi s novorođenčem, da se mrtvo novorođenče podmetne kao živo i da do odkrića prievare uživa svojstvo pravne osobe.
Nu ako pravni poredak može zabludom podieliti svojstvo pravnog subjekta, život se može steći i zadržati jedino iz svojih vlastitih snaga.
Tako i država svoje životne koriene vuče iz volje svoga naroda i tu volju ne može nadomjestiti tuđa volja.
S ovom istinom i s Jellinekovim riečima, da jednu državu nikad pravno ne može stvoriti druga država uzporedimo izjavu Nikole Pašića, vođe srbskih radikala 1923., u kojoj on svojim radikalima u njihovom klubu u Beogradu kaže: “Ovu državu, ovakvu kakva jeste, stvorila je volja zapadnih velikih sila. Takozvana narodna Vjeća i Skupštine nisu za stvaranje ove države imale nikakvog značenja”.
Drugi temeljni prigovor Nezavisnoj Državi Hrvatskoj je tvrdnja da se za vrieme rata ne mogu osnivati države, jer da ratno pravo zabranjuje mienjanje vrhovničtva.
I ovdje se može unapried reći “si tacuisses philosophus mansies” (da si šutio ostao bi biti filozof).
Ovdje su tri pitanja koja treba lučiti. Radi li se o okupatoru ili o nekoj drugoj pravnoj osobi? Zar zaista u ratu ne mogu nastati države? Je li za nezavisnu državu Hrvatsku bio odlučan tuđi rat ili njezina nacionalna revolucija.
Protivnici u svojim prigovorima brkaju dva pravna stanja, istovjetuju dva različita subjekta. Ne poriče se da prema vriedećem pravu vojnički pobjednik ne može povećavati svoju državu na račun pobieđenog i zaposjednuto etnički i poviestno tuđe područje ne može biti predmetom inkorporacije. Ali ovdje se ne radi ni o zaposjednutom tuđem području, ni okupaciji istog.
Sve područje je hrvatsko poviestno etničko područje i ono nije zaposjednuto, nego, od 15. travnja 1941. međunarodno-pravno neosporno podvrgnuto vrhovničtvu Nezavisne Države Hrvatske.
Pravni subjekt koji se koristio izmjenom vrhovničtva nad tim područjem nije bio njemački Reich, nego Nezavisna Država Hrvatska.
U tom pogledu ne postoji nikakvo, ni pozitivno, ni doktrinarno pravilo ratnog ili obćeg međunarodnog prava po kojem za vrieme rata narodi ne bi mogli izstupati iz neželjenih državnih zajednica.
Naprotiv, poviest pokazuje da je rat glavni i jedini način nastajanja nacionalnih država.
Neprimjenjivost Stimsonove doktrine:
To navodno pravilo poznato pod imenom Stimson doctrine je nota koju je američka vlada 7. siječnja 1932. uputila japanskoj i kinezkoj vladi o ne-priznanju nasilno izvršene okupacije tuđih teritorija. Doktrina je bila primjena načela “ex injuria non oritur” (protuzakonito djelo ne može stvarati zakone).
Ime je dobila po Henry L. Stimsonu, američkom ministru vanjskih poslova. Stimson ju je napisao 1931. godine, poslie japanskog unilateralnog zaposjedanja Mančurije.
Ista ova doktrina invocirana je od strane Amerike u srpnju 1940. kao nepriznanje sovjetske aneksije baltičkih država; Estonije, Litve i Latvije.
U oba slučaja nije postignut nikakav rezultat.
Bez obzira na njezinu moguću valjanost ona se u slučaju Nezavisne Države Hrvatske nikako ne može primieniti jer ona nije zaposjela ni jedan milimetar tuđeg, nego samo i jedino hrvatske poviesne etničke prostore.
Jednodušno je mišljenje nauke da Stimsonova norma ne spada u kogentno međunarodno pravo i ona nije nešto novo, nego opetovanje nečega što je već postojalo. Po njemu, naime, države mogu ali ne moraju, jer bi se to kosilo s načelom suvereniteta, nepriznati položaje i ugovore koji su im na štetu. A to su mogle i prije.
Što se tiče djelotvornosti Stimsonovih načela u praksi između 1932. i 1939. i za vrieme 2. svj. rata, ona su tada bila podpuno nemoćna i neprimjenjiva (slučaj Abesinije). Gazile su ih Amerika u Karibima, Srednjoj i Južnoj Americi, Velika Britanija u Sredozemlju, Aziji, Africi i drugdje, Sovjeti u Europi itd.
Za Dom Spremni!
Zvonimir R. Došen
