Nezavisna Država Hrvatska u svietlu međunarodnog prava - 3.dio
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 28 Travanj 2017 19:04
Hrvatska se vojska diže za slobodu vodit rat,
Dok ne stigne sve do Drine, nit će klonut, nit će stat!
Upućenima je davno bilo jasno da pitanje tko je povriedio Kelloggov Pakt i kad će se primieniti Stimsonova misao idu u sferu čiste politike i ratne promičbe.
(Kellogg-Briand Pact, ili Parižki pakt, je međunarodni sporazum podpisan u Parizu 1928., kojim podpisnici obećaju da “neće upotrebiti rat za riešavanje međusobnih prepirki i sukoba bilo koje naravi i podrietla”).
Ali, uza sve frazeoložko osuđivanje i odricanje od rata, Velika Britanija i Francuzka za vrieme sklapanja ugovora zadržale su sebi pravo na vođenje rata za svoje probitke, svoje kolonije i saveznike.
Druga u današnjoj strukturi međunarodnog družtva težko ukloniva smetnja jest problem obrambenog rata.
Stara je, a i neizbježiva norma, da je takav rat dozvoljen bez ikakva ograničenja, ali svi podpisnici Kellogg-Briand Pakta naglasili su, i ostali kod neizkorjenjive zablude začete i posvećene još negdje u srednjem vieku, onom čudnom deformacijom Augustinove misli da ocjena o tome kada rat ima defenzivan značaj diskreciono pripada samoj dotičnoj državi.
Još se može dodati da i bez svega toga ne bi Kelloggov Pakt imao veliko značenje, jer u njemu nisu za slučaj povrede predviđene nikakve sankcije.
Dopunitbeno tumačenje kojim je 1934. godine u Budimpešti International Law Association (Udruga za međunarodno pravo) pokušala ukloniti tu prazninu uobće ne dolazi u obzir.
Iza svaga ovoga sliedi da je teza koju protivnici temelje na Stimsonovim i analognim argumentima već u obćenitoj interpretaciji neodrživa.
Nu sve kad bi ona i bila sastavni dio pozitivnog međunarodnog prava ne bi se mogla primieniti na slučaj Nezavisne Države Hrvatske, jer ona nije i ne može po hipotezi biti posljedak nekog postupka protivnog Kelloggovom Paktu ili Paktu Družtva Naroda.
Treba strogo lučiti poviestnu prigodu, izvanjski okvir, u kojem se jedna država javlja od dubokih istinskih uzroka njezina bića.
Ovi potonji su već utvrđeni, onaj prvi je europski ili svietski rat. Zato, jedino je točno reći da je Nezavisna Država Hrvatska nastala u okolnostima jednog rata, da je taj rat izkorišten, ali da je ona i de facto i de jure plod vjekovne borbe hrvatskoga naroda.
Nezavisna Država Hrvatska ne rezultira dakle iz povrede Kelloggova ili bilo kojeg drugog pakta, nego je onaj nuždni završni čin narodne revolucije. Ona je spontani izvorni proizvod konačne faze hrvatskog nacionalnog ustanka.
Na ovakav slučaj Stimsonova doktrina se očito ne može primieniti - ni po duhu ni po slovu. Ovog su mišljenja i njezini najgorljiviji pristaše.
Tako je Sir John Fisher Williams, koji je inače u tu novu tzv. nauku ne-priznavanja polagao najveće nade smatrajući ju epohalnom i predviđajući joj budućnost sjajniju od one Monroe-ove, napisao 1933. godine rieči koje su najbolja apologija pravilnosti i zakonitosti postanka Nezavisne Države Hrvatske.
(Monroe doktrina je bila politika američke opozicije europskom kolonijalizmu u Sjevernoj i Južnoj Americi objavljena 1923. godine. U njoj se kaže da će daljnja nastojanja europskih naroda za kontrolom nad bilo kojom nezavisnom državom u Sjevernoj i Južnoj Americi biti gledani kao “manifestacija neprijateljske dispozicije prema Americi”. Ime je dobila po tadašnjem američkom predsjedniku James-u Monroe-u).
U svojoj izjavi Sir John Fisher Williams doslovno kaže: “Uostalom, ako nova država uspjeva čvrsto obstojati ne može ju se bezkonačno ignorirati. Osim toga, ako ne-priznavanje treba biti sankcija za povredu međunarodnog prava ne smije se zaboraviti da u slučaju kad je povredu počinila treća sila kaznu ne snosi sila čiji je čin po hipotezi uzrok rođenja države, nego sama nova država.
Tako je samo pogođena nova država iako po hipotezi nije postojala u času kršenja pakta, te prema tome nije skrivila nikakvu nepravilnost.
Nepriznavanjem nove države prebacuje se na djete posljedice dogođaja koji se zbio prije njegova rođenja.
Stoga, ako nova država svoje podrietlo vuče iz spontanog ustanka svoga pučanstva njezino rođenje nije proizišlo iz kršenja Pakta, pa se ova nova nauka ne može primieniti”.
Stojeći na ovom odlučnom uporištu može se pristupiti daljnjem razvijanju problematike u obliku sliedećeg pitanja: Ako se Stimsonova koncepcija u objektivnoj interpretaciji ne može primieniti na slučaj Nezavisne Države Hrvatske, na čemu onda oni još renitentni mogu temeljiti uzkratu nepriznanja NDH?
Zar na klasičnoj nauci o priznanju jedne države?
Mora se pogledati redom, što znači priznanje za ovu državu i je li ono pravno potrebno u svakoj varijanti kojoj pripada postanak nezavisne Države Hrvatske?
Koje su predpostavke za stjecanje priznanja?
Uzporedo s revizijom poviestnog i genetičkog problema međunarodnog prava izvršena je u znanosti i revizija o pravnoj naravi instituta priznanja.
Vladajuća nauka zabacila je onaj nazor po kojem bi međunarodnopravna zajednica počivala na slobodnom ugovoru država članica.
Netočna je teza konstituivne škole da tek priznanje daje novoj državi međunarodnopravnu osobnost, jer država je subjekt međunarodnoga prava od onoga časa kada je stekla podpuni učin (Tatbestand), kad je združila sve elemente činjeničnog stanja koje čini državu.
Kad je to tako, čemu onda priznanje? Na ovo pitanje stručnjaci odgovaraju da priznanje, iako ne nosi bitnog pravotvornog učinka, ima primarnu praktičnu važnost.
“Ono je svjedočba kojom se izvan sumnje i spora stavlja da su ostvareni svi uvjeti međunarodnopravnog stvaranja države” (Vedross).
Za Dom Spremni!
Zvonimir R. Došen
