,Norvalska skupina'
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 13 Siječanj 2017 19:04
Pok. fra Mladen Čuvalo
Gdje god je Bog gradio svoju crkvu tu je sotona gradio svoju kapelicu, a gdje god su Hrvati gradili bilo što s hrvatskim predznakom tu je Udba slala svoje agente.
U knjizi “Ivo Josipović - kronologija izdaje” autor Vjekoslav Krsnik (na str. 66.) između ostalog piše: “Treba voditi računa i o pozadini Josipovićevog posjeta baš fra Ljubi Krasiću u etničkom institutu u Chicagu .
Fra Ljubo je pripadnik tzv. Norvalske skupine i njihov ideolog, a kao i Šušak bio je suradnik Udbe......”.
Kako bi čitateljima bilo jasno o kakvoj “skupini” g. Krsnik tu piše, potrebno je početi iz početka:
Norval je mali gradić oko 50 km sjevero-zapadno od Toronta. U blizini ovog gradića Hrvati, većimom Hercegovci, sedamdesetih godina prošloga stoljeća osjetili su potrebu da osnuju svoju župu pod dušebrižništvom hrvatskih redovnika - franjevaca. Za tu svrhu počeli su međusobno skupljati novac i 1977. godine u blizini Norvala kupili su zemljište veličine od oko 65 hektara.
Iako je ovo zemljište bliže Totontu nego Hamiltonu ono pripada pod nadležtvo hamiltonske biskušije.
Pošto su već svuda okolo; u Torontu, Oakville-u, Hamiltonu itd., postojale hrvatske katoličke župe, ovdje je potrebno razjasniti zašto su se ovi ljudi odlučili na ovako velik projekt, odkidati velike svote svoga teško zarađenog novca samo zato da bi imali svoju posebnu župu.
Kako bi došli do pravednog odgovora na to pitanje moramo se vratiti natrag u poviest.
Tijekom turske okupacije hrvatskih pokrajina Bosne i Hercegovine hrvatski (do tada 100% katolički) puk bio je izvrgnut nasilnoj islamizaciji.
Pod silnim pritiskom i opasnošću neki svjetovni svećenici pobjegoše, neke Turci pogubiše, a neki čak prieđoše na islam i poturčiše se.
Jedino redovnici iz reda Sv. Franje Asižkog suprostaviše islamizaciji i kroz 400 godina turske tiranije ostadoše sa svojim narodom dieliti sve zlo koje je hrvatski puk pretrpio pod turskom okupacijom.
U neprekidnim borbama protiv turskoga nasilja hercegovački fratri ne samo da su se čvrstom Kristovom vjerom odupirali islamizaciji, nego su se turskim zulumima znali suprostaviti ‘s krunicom u jednoj, a sabljom u drugoj ruci’.
Oni, samo oni, su zaslužni za spasavanje hrvatskoga puka u Hercegovini od islamizacije, a time i od podpunog odnarođavanja ove od stoljeća sedmog čiste hrvatske pokrajine. Da nije bilo njih i ovaj ostatak hrvatskog puka u Hercegovini zvao bi se ‘Bošnjacima’ tobožnjim potomcima neke čudne rase koja u tim hrvatskim predjelima nikada nije postojala.
Za to, u podpunosti suživljeni sa svojim fratrima koji su rođeni i odgojeni na tvrdom hercegovačkom kamenu, hercegovački Hrvati u svojoj duši nisu svetost mise i drugih vjerskih obreda koje su vršili njima strani svjetovni svećenici osjećali onako kako su je osjećali kada su ih vršili ‘pratri’ koji su nikli iz njedara njihovog siromašnog ali ponosnog i hrabrog hercegovačkog puka.
Ali, kako svi znamo, u svakom se žitu nađe kukolja, a u najboljem žitu nekako se uvijek nađe najgoreg kukolja. Tako je i među častnim fratrima uvijek bilo i biti će onih koji su svoju dušu prodali nečastivom.
Jedan od njih bio je fra Bosiljko Bekavac, o kojem sam pisao prije par godina, a o nekim drugim biti će rieči malo kasnije.
Odmah dok se sačulo za ovaj projekt na njega kukom i motikom nije prva ustala Udba nego hrvatski svjetovni svećenici; J. Gjuran iz Toronta, V. Banković Oakville-a i S. Šprajc iz Hamiltona.
Iako ne baš jedini njihov glavni razlog za pobunu protiv ovog častnog i za hrvatsku zajednicu Ontarija vrlo koristnog projekta bio je novac.
Odlievom tisuću, ili nekoliko tisuća vjernika oni su tjedno gubili nekoliko tisuća dolara.
Prvi fratar koji je 1977. došao na Centar bio je fra Leon Galić.
Na urgiranje ovih svećenika tadašnji Hamiltonski biskup Paul Reding nije Galiću niti ijednom drugom fratru dozvolio obavljanje svećeničkih obreda na ovom novom Hrvatskom Centru, pa je Galić 1979. povučen.
Pošto, vjerojatno radi pritiska crkvenih vlasti i Udb, ni hercegovačka franjevačka Provincija, a ni hrvatska franjevačka kustodija u Chicagu nisu smjele na Centar poslati novog fratra, poslie Galićeva odlazka na Centar su “saminicijativno” došli fra Mladen Čuvalo i fra Berto Dragićević.
Kada je izbio 2. svj. rat fra Berto Dragićević bio je župnik u Rakitnom u Hercegovini. Odmah na povlačenju “Jugoslovenske vojske” pred njemačkim udarom četnici su po Hercegovini počeli klanjem golorukog i podpuno nezaštićenog hrvatskog naroda.
Fra Berto skida fratarski habit, uzima u ruke staru pušku i organizira ustanak protiv srbijanskih zločinaca.
Za taj svoj domoljubni i junački podhvat bio je među prvima koji su od vlade Nezavisne Države Hrvatske dobili najviše odlikovanje.
Čitavo vrieme rata sudjeluje u borbama protiv četnika i partizana.
Konac rata dočekao je u činu aktivnog pukovnika.
S ostalim jedinicama Hrvatskih Oružanih Snaga povlači se prema Bleiburgu odakle se poslie engleskog razoružavanja hrvatske vojske pukim slučajem uspjeva spasiti od izručenja u Titinu megaklaonicu.
Njegova tri brata nisu imali tu sreću, završili su negdje u jednoj od 1.700 masovnih grobnica na Križnom putu.
Kada je konačno stigao u Ameriku, ondašnji fratarski šefovi u Chicagu su ga “za nagradu” poslali na dužnost u jedno zabitno mjesto na sjeveru Ontarija u Kanadi.
Fra Mladen Čuvalo prije toga bio je župnik u New Yorku. Pošto je bio uzoran svećenik, a povrh toga i hrvatski domoljub koji se, kao i svi drugi politički aktivni hrvatski emigranti, svim zakonski dozvoljenim sredstvima borio protiv Titine tamnice naroda pao je u nemilost Udbe.
Kako je Udba prisno “surađivala” s američkim tajnim i javnim sigurnostnim službama - CIA-om FBI-om i dr., Mladen je za vrieme one afere oko otmice američkog zrakoplova 1976. godine koju su organizirali Zvonko Bušić, Petar matanić, Frane Pešut i dr., bio obtužen za ništa drugo nego da je u crkvi iza oltara skrivao nekakvo fantomsko oružje.
Iako je svatko znao da tu nije bilo nikakvoga oružja, nego da je to samo još jedna udbaška podvala, ni franjevačka provincija u Hercegovini, ni kustodija u Chichagu nisu stupile u njegovu obranu. Čak su i pojedini fratri vjerovali u tu očitu udbašku obmanu, što će mi jedan od njih kasnije posvjedočiti u Chicagu.
Saznavši za makinacije oko “Projekta Centar”, a znajući da mu crkvene vlasti neće dozvoliti da se preseli na Centar, Mladen bez njihove dozvole dolazi i zajedno s Bertom preuzima dužnost dušebrižnika.
Odmah po njihovom dolazku na Centru počinju veliki građevni zahvati: 1979./1980. bazen za kupanje, 1980./1981. velika dvorana, koja služi i kao dvorana i kao crkva), 1982./ 1983. prave se ceste i parkirališta, a 1983. dodatak rezidencije (župne kuće) i ureda.
Svake nedjelje u dvorani se služe sv. mise. Na završetku svake mise pjeva se hrvatska himna. Vrše se krštenja i sve druge vjerske službe i obredi. Najpoznatija manifestacija je procesija Križnog puta koja se svake godine održava na dan Velikog petka. Za vrieme procesije fratri i vjernici po putevima na Centru naizmjenično nose veliki drveni križ. Uz to se za prikupljanje novca za izgradnju jeseni i zimi održavaju i veliki banketi, a ljeti velebni piknizi na svetkovine sv. Ante i Velike Gospe na kojima zna biti i do 15.000 ljudi.
Narod dolazi, moli se i pomaže koliko god može, ali službena Crkva se na to ne obzire i sve ove pobožnosti smatra nekom vrstom hereze.
Hamiltonski biskup Paul Reding otvoreno je na strani svjetovnih “hrvatskih” svećenika koji radi gubitka novca ne mogu Centar smisliti.
Poslie njegove smrti, u prosincu 1983., za šefa hamiltonske biskupije je postavljen je biskup Anthony Tonos. Tonos je bio puno umjereniji od Redinga, ali i on je bio okupiran tužbama ne samo gore spomenutih svećenika, nego i jugoslavenske Udbe, svakako ne direktno nego kroz njezine agente kojih je uvijek bilo među laicima, a ponekad i među samim fratrima.
Radi njegove nepovredive prošlosti suradnici Udbe protiv fra Berte se ne usuđuju ništa poduzimati, pa svom žestinom rade na kompromitaciji fra Mladena.
Jedan od njih ide tako daleko da, tobože kao tadašnji jugoslavenski konzul, na službenom papiru konzulata u Torontu, piše Mladenu “povjerljivo” pismo.
Nastavak sliedi
Za Dom Spremni!
Zvonimir R. Došen
