‘Norvalska skupina’ (2.dio)
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 20 Siječanj 2017 19:04
Iako je većina ljudi ne samo na Centru, nego i šire, znala tko je fra Mladenu Čuvalu poslao ovo “povjerljivo” pismo, u ovakvim udbaškim radnjama uvijek je nemoguće doći do nepobitnih dokaza, pa se protiv ove gnusne osobe nije moglo podignuti obtužbu.
Mladen je odmah po primitku ovu podvalu objavio u hrvatskoj zajednici,, fotokopirao i prijavio kanadskoj policiji.
Svatko je znao da je fra Mladen čist kao suza i nitko iole zdrav, pa ni oni koji su ga iz bilo kojih razloga mrzili, nisu ni na tren povjerovali da bi on mogao surađivati sa svojim progoniteljima. Ova udbaška podvala najbolji je dokaz da je Mladen, kao i niz drugih hrvatskih domoljuba koji su bili trn u oku Udbe, bio određen za odstrel, samo što je to u Kanadi bilo puno teže izvršiti nego u Njemačkoj i nekim drugim europskim zemljama.
Autor ovoga pisma nije bio član Centra, ali za vjerovati je da je i na samome Centru uz veliku većinu čestitih Hrvata i Hrvatica bilo i onih koji su iz raznih razloga bili, ako već ne otvoreni suradnici, onda doušnici Ljube Prskala, ‘načelnika za emigraciju’ u hercegovačkoj Udbi.
Jedno što je ovdje vrlo jasno jest da je ovaj zlikovac morao biti vrlo cijenjen suradnik jugokonzulata, jer kako bi on drukčije mogao doći u posjed službenog papira - ‘headletter’ - jugokonzulata?
Svakome je poznato da su mnogi od onih koji su dolazili u Domovinu u posjetu svojoj rodbini bili podvrgnuti pritiscima i ucjenama Udbe, pa su neki od njih bili prisiljeni koliko toliko ‘surađivati’.
Nu ovi nisu bili toliko opasni koliko oni koji su dragovoljno stupili u službu krvnika svoga naroda. A nažalost takvih je u našem narodu uvijek bilo na pretek.
Ali uza sve to Udba u diskreditaciji fra Mladena i fra Berte ne bi imala puno uspjeha da joj, nešto iz pohlepe za novcem, nešto iz ljubomore, a ponešto i iz zlobe, nisu sviestno ili nesviestno pomagali i pojedini krugovi u katoličkoj Crkvi.
Pošto smo smatrali da je novi biskup Anthony Tonos umjereniji od bivšeg biskupa Redinga nadali smo se da će pitanja oko ‘legalizacije’ Centra sada ići puno lakše.
Mladen i Berto su mi 1986. godine predložili da povedem grupu ljudi kod biskupa Tonosa. I s grupom od pet-šest ljudi dva puta sam bio kod biskupa. Prvi put smo se sastali s njegovim kancelarom Reynoldsom, a drugi put sa samim biskupom.
Sastanak s biskupom bio je vrlo interesantan. Tonos je na sastanak pozvao i Stjepana Šprajca, župnika ‘hrvatske” crkve u Hamiltonu (koji se najviše bunio protiv Centra i fratara).
Šprajc je, u ustima sa svojom poznatom cigarom (kubom), sjeo u malo zamračen prostor iza biskupa. Moje prvo pitanje postavio sam njemu: “Za što ste vi toliko protiv Centra?”. On mi odgovara protupitanjem: “Kako bi se vi osjećali da vam netko ukrade auto?”
Ja ga na to upitah zar on ljude koji dolaze na njegove mise smatra nekakvim svojim vlasništvom.
Biskup Tonos mi na to odgovori da ne bih trebao napadati ‘father-a’ Šprajca, jer je on u Hamiltonu izgradio lijepu hrvatsku crkvu. Na to sam biskupu rekao da mi oprosti što se ne slažem s tom njegovom konstatacijom, jer svi znamo da crkvu nije podigao father Šprajc, ni nitko drugi nego hamiltonski Hrvati - svojim novcem i svojim znojem.
Nu biskup Tonos je bio i dalje uporan u svojim stavovima u pitanju Centra i povišenim glasom je rekao: “Those priests have to go!” (Ti svećenici moraju otići!) - misleći na fra Mladena i fra Bertu.
Uz navode kako Crkva nije demokracija, te kako su ovi svećenici prekršili jedno od pet svećeničkih obećanja (poslušnost),na koncu nam je rekao: “Što vi očekujete od mene kad su i vaši svećenici ovdje i u staroj domovini protiv ovih svećenika?”
Vidjevši da kod biskupa nemamo više što tražiti, nakon nekoliko dana nas šestorica iz odbora, svi složni da podržimo Mladena i Bertu, zaputili smo se u Hrvatsku franjevačku kustodiju u Chicago.
Po dolazku u kustodiju razgovarali smo s grupom tamošnjih vodećih fratara (svaki posebno). Ja sam razgovarao s tadašnjim kustosom fra Pavom Maslaćem.
Kada sam ga upitao zašto se protiv Mladena vodi tolika hajka on mi je samo rekao ono što smo već svi znali, da ga okrivljuju da je dok je bio u New Yorku u crkvi iza oltara skrivao oružje.
Samo nije naveo, a sigurno je kao čestit Hrvat znao, da je to bila udbaška podvala. Nu vjerojatno su crkveni moćnici i na njega tada vršili pritisak.
Ne znam što su drugi iz moje grupe razgovarali s drugim fratrima, ali u tih par sati nešto se drastično promienilo u njihovim glavama i oni su po povratku na Centar prešli u “tabor za legalizaciju Centra bez Mladena”.
Nema nikakve sumnje da su ovi ljudi, svi do jednoga, bili čestiti domoljubi, ali im je predočeno da bez uklanjanja Mladena i neutraliziranja Berte ne može doći do legalizacije Centra, pa su oni, barem većina njih, osjetili da nemaju drugog izbora. Kada sam ih na sastanku napao za tu prevrtljivost jedan od njih mi je na sve to odgovorio: “Nek’ se vira širi!”
U studenom 1986. američke vlasti pod pritiskom zionističkih organizacija i Udbe izručile su Jugoslaviji dr Andriju Artukovića.
U hrvatskim kolonijama u Americi i Kanadi odmah se počelo s prikupljanjem novca za njegovu obranu. Za tu svrhu iz Kalifornije dolazi njegov sin Radoslav. Dočekao sam ga u zračnoj luci u Torontu i dovezao kod mene kući. Odatle smo išli najprije na Centar, na kojem je uvijek bila velika većina čestitih Hrvata. Koliko se sjećam, tu je odmah prvu večer prikupljeno 11.000 dolara.
Kasnije smo išli u Hamilton drugdje.
U međuvremenu Mladen, Berto i većina nas u odboru odlučili smo početi s prikupljanjem sredstava za podizanje spomenika bleiburškim žrtvama koji bi, kako je bilo dogovoreno, bio postavljen kraj glavnog ulaza na Centar.
Dio novca potrebnog za početak radova uskoro je prikupljen i predan umjetniku Romanu Kovačeviću, koji je trebao odliti brončani dio spomenika.
Planovi za podizanje ovoga spomenika i prikupljanje novca za obranu dr Andrije Artukovića uskoro su prouzročili nova, vrlo čudna događanja oko Centra.
Nastavak sliedi
Za Dom Spremni!
Zvonimir R. Došen
