‘Norvalska skupina’ (3.dio)
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 27 Siječanj 2017 19:04
Za one koji pokušavaju prekriti svoje pravo lice, u Americi ima jedna izreka koja kaže - If it looks like a duck, walks like a duck, quacks like a duck, it usually is a duck. (Ako izgleda kao patka, hoda kao patka, gače kao patka onda je to najvjerojatnije - patka.)
Za neke spodobe bolji metafor bi bio - If it looks like a demon, acts like a demon, talks like a demon, it usualy is a demon. (Ako izgleda kao zloduh, ponaša se kao zloduh, govori kao zloduh onda je to najvjerojatnije zloduh.)
Na Centru pripremamo veliki banket s večerom od divljači. Sve meso darovali smo mi koji smo se bavili lovom. Među nama je bio i strastveni lovac fra Berto.
U oči banketa fra Berto i ja u dvorani pripremamo meso za kuhanje. Poslie izvjestnog vremena k nama dolazi nekakav fratar čudnoga izgleda. Mršav, rekao bi da je do kosti oglodan. Berto mi ga neće predstaviti, pa mi se on sam predstavlja, pruža mi ruku i kaže da je on Petar Krasić. Fra Berto i dalje siječe meso i nekako sve to promatra, onako ‘preko oka’.
Pitam Krasića odakle je, a on mi odgovara da je iz Hercegovine.
I prije je na Centar znao doći po neki fratar iz domovine, pa u tome nisam vidio ništa novoga. Za vrieme boravka na Centru ovi fratri su s Mladenom, Bertom i fra Vinkom Dionizijem Lasićem (dok je boravio na Centru) koncelebrirali sv. misu i zajedno sa svima na koncu mise odpjevali hrvatsku himnu koja se, bez iznimke, uvijek pjevala po završetku mise.
Kada me je Krasić počeo pitati neka pitanja o lovu, ja ga upitah je li možda i on lovac, a on mi odgovori, “Ne, ja sudim pasmine pasa i sad kad se vratim idem u Kragujevac”.
To me je toliko iznenadilo da nisam uspio reći ništa drugo nego upitati Bertu, “Berto, što je ovo, fratar ili jugoslavenski jebivjetar?”
Berto se na to moje pitanje samo sladko nasmijao, a Krasić se naglo okrenuo i brzim korakom napustio dvoranu.
Na večer, dvorana je bila puna. Tu je i Petar Krasić, čije ponašanje sa zanimanjem pratim. Kada nas je Mladen prije početka jela pozvao da ustanemo i odpjevamo hrvatsku himnu primjetio sam da je i Krasić ustao ali je odmah pobjegao u privremenu sakristiju (sobu gdje su se fratri presvlačili prije i poslie mise). Iako sam, radi onoga što sam od njega prije čuo znao razlog ipak sam mislio da bi za taj njegov bijeg mogao postojati i kakav drugi, opravdani, razlog. Da mu je možda pozlilio.
Na banket je došao i Marko Đukić koji se za vrieme protesta protiv izručenja dr Andrije Artukovića polio benzinom i zapalio pred američkim konzulatom u Totontu.
Brzom intervencijom prisutnih Hrvata Marku je spašen život, ali je bio vrlo teško ozlieđen. Marka sam s pozornice u ime svih pozdravio i banket je prošao veselo i u redu. - Poslie oslobođenja Hrvatske Marko se vratio u domovinu nu nije dugo uživao rezultate onoga za što se čitav svoj život borio, umro je (kako sam čuo) u Zadru, od posliedica težkih povreda.
U nedjelju ujutro dolazim sa suprugom na sv. misu. Izlazimo iz auta i vidim da preko parkinga idu Krasić i dr. Marko Mihić. Ne ću ulaziti u to kako su se baš on i Mihić tako brzo našli.
Mihić ostade stajati na mjestu, a Krasić se brzim korakom približi meni i kaže, “E, neće vam bit’ dobro što vam Marko ovdje dolazi!”
Praveći se da ne razumijem o kojem Marku on govori, ja ga ljutito upitah, “Koji Marko, ovaj što je s tobom?” Krasić se na to okrenu i pobježe.
Poslie kratkog vremena Mladen i Berto u dvorani počinju s slavljenjem sv. mise.
S njima je pred oltarom (cielo vrieme) i Krasić.
Ali, čim se počela pjevati hrvatska himna naš drug fratar zbrisa u sakristiju i ne izlazi van sve dok pjevanje himne nije završeno.
Kada je pjevanje završeno Krasić iziđe iz sakristije i odjuri u kuću u kojoj su fratri stanovali.
Malo kasnije Mladen, Berto i nas nekoliko odlazimo u kuću.
U primaćoj sobi, koja je služila i kao dnevni boravak, na jednom stoliću bila je postavljena oveća slika dr Andrije Artukovića.
Čim smo ušli u prostoriju primjetio sam da je prekrivena velikim žutim omotom (kuvertom).
Upitah Mladena, “Što je ovo?” On se nasmija i reče mi, “Znaš! Što pitaš?”
Upravo kada sam uzeo kuvertu i bacio je u koš, s kata, gdje su bile spavaće sobe, silazi Krasić i kao da se ništa nije dogodilo prilazi mojoj supruzi Vesni, pruža joj ruku i kaže, “Mi se nismo upoznali”.
Ona ne samo da mu odbija pružiti ruku, nego mu kaže, “Takvi su nas prognali iz domovine”, i Krasić se opet nekud izgubi.
Dva dana kasnije, u utorak navečer, u istoj toj sobi odbor ima sjednicu.
Među prisutnima su; Ivan Radišić, Jozo Vrdoljak, Marijan Samardžić, Ante Bebek, Rudi Tomić, Ante Francetić, Petar Krasić, Berto, Mladen i ja.
Prije nego je sjednica počela Rudi Tomić mi kaže da je iz Hercegovine za Krasićem došlo pismo (mislim da je rekao iz Čapljine), u kojem uz ostalo pišu kako kod Krasića u kapelaniju ( i park) Masna Luka (dje je on upravitelj) bez ikakve predhodne najave stalno dolaze u lov udbaški glavešine. Krasić im je domaćin i vodič. Sad mi je bilo jasno čijim je on psima ‘sudija’.
Čim smo sjeli za stol tražio sam da se donese magnetofon i da se smimi sve što će se tu večeras govoriti. Nekima se to nije sviđalo, ali magnetofon je na koncu donesen i uključen.
Sjeo sam sučelice Krasiću i, valjda videći da će biti kreševa, Bebek me pokušava blokirati zahtjevom da svaki od nas ima samo pet minuta da kaže što želi.
Razumjevši o čemu se radi, Francetić kaže da on svojih pet minuta daje meni. Na to Tomić, Berto i Mladen kažu da mi i oni daju svoje vrieme, tako da umjesto 5 ja sad imam 25 minuta.
Odmah na početku pitam Krasića da nam kaže što on to sve radi u Masnoj Luci. On mi odgovara: “To je provokativno pitanje!”
Na to sam planuo i povišenim glasom rekao, “Ja tebe i želim provocirati!”
Naravno da Krasić nije o tome htio ništa govoriti, a drugi su jednostavno šutjeli.
Znao sam da ovi ljudi u odboru, kao i velika većina ljudi na Centru, nisu pokvareni i da ovo što čine čine za to da Centaru od šefova Crkve dobije ‘legitimitet’. Nu ja se s time nisam mogao složiti.
Prije nego sam napustio sjednicu (i Centar) rekao sam im da paze da im danas-sutra netko ne kaže ono što je Španjolcima za vrieme Napoleonove okupacije prije nego je obješen rekao jedan španjolski revolucionar: “Pljujem vam u lice svima! Dok krvnik skida glave najboljim sinovima vašega naroda vi se veselite pijete, pjevate i plešete, a ne znate da poslie njihovih glava na red dolaze vaše!”
Nastavak sliedi
Za Dom Spremni!
Zvonimir R. Došen
