Dr. Džafer-beg Kulenović
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 10 Studeni 2017 19:03
"Gospodo, ja sam Hrvat i hrvatski nacionalist. I ne samo da sam ja Hrvat i hrvatski nacionalist, nego su bosanski muslimani kao cjelina Hrvati, dio hrvatskog naroda. " (dr. Džaferbeg Kulenović)
Dr. Džafer-beg Kulenović rođen je 17. veljače 1891. u Rajnovcima kod Kulen Vakufa, od otca Muhamed-bega (zvanog Pašabeg) i majke Meleće.
Kulenovići su stari bošnjački koljenovići, pa se još u 16. stoljeću spominje Kulenović-paša Hrvat. Kulenovići su još tada imali i svoj barjak crven-biele-plave boje, to jest davno prije nego je (1848.) usvojen hrvatski barjak s tim istim bojama.
Pučku školu mladi Džafer polazi u Kulen Vakufu, a gimnaziju u Sarajevu, Tuzli i Mostaru. Tri mjeseca prije malog izpita zrelosti, zajedno s bratom Osmanom, još jednim muslimanom i tri katolika, izključen je iz gimnazije radi agitacije hrvatstva, koje je tadašnja austrougarska uprava u Bosni i Hercegovini svim silama gušila gdje god je mogla.
God. 1910. Džafer se upisuje na medicinski fakultet na sveučilištu u Beču, a odmah sliedeće godine izabran je za predsjednika tamošnjeg Hrvatskog akademskog kluba. Djeluje i u tamošnjem muslimanskom akademskom klubu “Sviest”.
Nakon završetka pet semestara prisiljen je zbog slaboga zdravlja napustiti studij i vratiti se u domovinu. Nakon oporavka upisuje se na pravni fakultet u Zagrebu gdje počinje djelovati u redovima Pravaške mladeži. Tu upoznaje i budućeg Poglavnika Nezavisne Države Hrvatske, Antu Pavelića i zajedno s njim sudjeluje u protu-mađaronskim i protu-velikosrbskim demonstracijama.
Nakon završetka studija i doktorata, ženi se Zumrutom Salihbegović iz jedne ugledne obitelji u Brčkom. U tom braku rađaju mu se kćer Aida (kasnije profesorica engleskog jezika u Damasku u Siriji) i sin Nahid (kasnije tekstilni inženjer, glavni tajnik Ujedinjenih Njemačkih Hrvata (krila HOP-a u Europi),urednik novina “Hrvatska Sloboda” i “Hrvatska Straža”. Umoren u Münchenu od jugoslavenske UDBA-a 1969. godine).
Poslie završetka studija dr. Džafer Kulenović je odvjetnik u Bihaću i Brčkom, a kada je 1919. pokrenuta Muslimanska organizacija bosansko-hercegovačkih i sandžačkih Hrvata islamske vjere on još aktivnije ulazi u politički život.
On tada podupire autonomašku listu dra. Mehmeda Spahe protiv pro-srbijanske liste muftije Maglajlića, koja je tada doživjela podpuni poraz.
Na izborima za tzv. Ustavotvornu Skupštinu Kraljevine SHS 1920., biran je po prvi put za zastupnika. Na tim izborima Muslimanska je organizacija dobila 110.895 glasova i 24 zastupnika. Zajedno s većinom tih zastupnika (njih 17), Kulenović se mimo vodstva stranke izjašnjava Hrvatom i glasa protiv velikosrbskog tkzv. Vidovdanskog ustava, koji je bio otvoreno uperen protiv najbitnijih prava hrvatskoga naroda.
Poslie toga privremeno napušta tu stranku i surađuje s Hrvatskom Republikanskom Seljačkom Strankom Stjepana Radića.
God. 1921., sa svim zastupnicima Muslimanskog kluba oštro prosvjeduje protiv srbijanskog zločina (pokolja 200 muslimana u Sandžaku) i zbog ulazka muftije Maglajlića u velikosrbsku vladu Nikole Pašića, s 11 drugih zastupnika odciepljuje se od vodstva stranke. Godinu kasnije, u Muslimanskoj organizaciji konačno pobjeđuje Autonomaška lista i dr. Mehmed Spaho postaje predsjednikom stranke, umjesto Maglajlića koji je na izborima 1923. dobio svega 5.000 glasova.
U beogradskoj Skupštini 4. lipnja te godine, dr. Kulenović drži govor u kojem oštro napada velikosrbijansku unitarističku politiku Pašićeve vlade.
Na njegov zagovor Muslimanska stranka stupa u Federalistički blok s Hrvatskom Republikanskom Seljačkom Strankom i Slovenskom Ljudskom Strankom.
Godinu kasnije (1924.) podpisuje predstavku protiv pokolja muslimana u Šehovićima u Sandžaku u svome govoru kaže Srbijancima: “Dajte slobodne izbore, pa ćete vidjeti čija je Bosna!” Na to velikosbijanski tisak protiv njega piše gomile žučljivih napadaja.
Na izborima 1927. biran je za narodnog zastupnika u bihaćkom i travničkom okrugu. Njegova stranka tada dobiva 108.000 glasova. Živo sudjeluje u u donašanju “Sarajevskih punktacija” 1933. godine, kojim njegova stranka odbacuje velikosrbske težnje i zahtieva samoupravu za Bosnu. Za vrieme Aleksandrove diktature 1929. - 1934., kao i gotovo svi zastupnici Muslimanske organizacije, odbija bilo kakvu suradnju s Beogradom. Kako je Matija Kovačić zapisao u knjizi “Od Radića do Pavelića” - Kulenović već tada stupa u Ustaški pokret.
Na izborima 1935. izabran je, velikom većinom, za zastupnika za okrug Žepče. Nakon savjetovanja sa svojim stranačkim drugovima i drugim hrvatskim političarima stupa u vladu Milana Stojadinovića, najprije kao ministar bez listnice, a kasnije kao ministar prometa, da bi na taj način, koliko god je moguće suzbijao posvemašnju srbijansku prevlast. Na izborima 1938. ponovno je izabran za zastupnika za Žepče i Gradačac
Od 1939. do 1941., preko dra Mile Budaka, ima redovitu vezu s drom Antom Pavelićem u emigraciji.
Svojom ostavkom u Stojadinovićevoj vladi zajedno s Spahom, stvara krizu i doprinosi padu Stojadinovića i njegove vlade. Nakon Spahine smrti, iste godine, postaje predsjednikom Muslimanske organizacije.
Poslie osnivanja Banovine Hrvatske, pri čemu nije bio konzultiran, a koja je uključivala samo dio Bosne i Hercegovine, zalaže se za samoupravu ovih hrvatskih pokrajina.
Javno izjavljuje da Hrvati muslimani neće nikada pristati na ciepanje Herceg-Bosne.
Beogradskom dnevniku “Vreme” izjavljuje da je uviek bio frankovac i pristaša bezkompromisne hrvatske politike, pa ga velikosrbski tisak zbog toga bučno napada.
Kada je pravoslavni prota u Gradačcu osnovao “Srbski akcioni odbor”, Kulenović oštro osuđuje tu velikosrbsku provokaciju i knezu- namjesniku Pavlu Karađorđeviću kaže da Jugoslavija neće dugo trajati ako njezinu politiku bude diktirala srbsko-pravoslavna patrijaršija.
Radi njegove hrvatske politike, u onim burnim danima u proljeće 1941., bivši srbijanski ministar, general Ilić, priprema na dra. Kulenovića atentat. Kulenović napušta Beograd i bježi u Sarajevo gdje dočekuje i pozdravlja uzpostavu Nezavisne Države hrvatske.
Njegovoga brata, dr. Osmana, Poglavnik Pavelić imenuje dopredsjednikom prve hrvatske vlade. Džafer će ga Na tom položaju zamienit 7. studenog 1941. godine.
U Emigraciji
U svibnju 1945. sa stotinama tisuća Hrvata i dr. Kulenović sa svojom obitelji napušta svoju Domovinu. Pukim slučajem uspieva se spasiti od izručenja Titinim krvavim đželatima. S drugih 68 Hrvata zatočen je u britanskom logori Spittal am Drau, gdje s drugima sastavlja spomenicu za britanskog felmaršala Alexandera, koja je urodila njihovim puštanjem na slobodu u kolovozu 1945. godine.
Nu odmah u rijnu te godine opet je u Austriji uhićen i odpremljen u logor Federraum.
Na upit britanskog preslušivača, je li on bio dopredsjednik vlade NDH, Kulenović mu bez imalo oklievanja odgovara da on nije samo bio dopredsjednik vlade NDH, nego da je on poslie izručenja i smrti u Titinoj klaonici predsjednika vlade dra. Nikole Mandića kao njegov zakoniti zamjenik, sada i predsjednik te vlade.
Poslie toga odpremljen je u Villach u bolnicu odakle je uz pomoć grupice hrabrih hrvatskih vojnika uspio pobjeći, a njegova obitelj ostala je u Austriji.
Kasnije je s obitelji kriom prebačen u Rim, gdje je 19. lipnja 1947. čuo beogradsko izviješće da su komunistički krvnici nad njegovim bratom dr. Osmanom izvršili smrtnu kaznu. U siječnju 1948. Poglavnik dr. Ante Pavelić predlaže Hrvatskom državnom odboru da se dra Kulenovića s obitelji i ministra u NDH dra. Mehu Mehičića odpremi na Blizki Iztok. Nakon kraćeg boravka u Turskoj, dr. Kulenović s obitelji se preselio u Damask u Siriji. Tu djeluje kao pokrovitelj hrvatskih izbjeglica, surađuje s emigrantskim novinama “Drina” u Španjolskoj, “Hratska” , “Hrvatska Smotra”, i “Hrvatska Revija” u Argentini, “Danica” u Chicagu i drugim.
Objavljuje 25 vrlo vriednih članaka i razprava, koje su nastojanjem moga dugogodišnjeg prijatelja i suborca iz Lackawane kod Buffala, sada rahmetli, Ragiba Zukića, 1978. objavljeni u knjizi “Dr. Džafer Kulenović: Sabrana djela 1945. - 1956.” u Buenos Airesu.
U veljači 1951. dr. Kulenović, zajedno s prof. Hakijom Handžićem, Hasanom i Alijom Šuljkom, Hasanom Čustovićem i pukovnikom Ibrahimom vitezom Pjanićem šalje memorandum Sveislamskom kongresu u Karačiju u Pakistanu , u kojem se na izvanredan način iztiče uloga Hrvata islamske vjere u borbi za hrvatsku nezavisnost i slobodu i traži podpora za pravednu stvar hrvatskoga naroda. Kulenović tada daje i značajnu izjavu pakistanskom dnevniku “Dawn”, koji je tiskan na engleskom jeziku.
Duboko ožalošćen i izcrpljen težkim emigrantskim životom, ovaj uistinu veliki hrvatski domoljub umire 1956. godine u Damasku, u 65. godini života.
Njegova prerana smrt u crninu je zavila cieli hrvatski narod. Bez obzira na sva ova današnja gluparanja ovih novopečenih Bošnjaka, njegova odlučna borba za afirmaciju hrvatstva bosanskih i hercegovačkih muslimana ostati će zauvjek kao svjetionik novim pokoljenjima tih od stoljeća sedmog - hrvatskih pokrajina!
Allah rahmet-eile!
Za Dom Spremni!
Zvonimir R. Došen
