Nezavisna Država Hrvatska u svietlu međunarodnog prava - 4. dio
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 05 Svibanj 2017 19:04
Jedan od prvih prigovora svih neprijatelja hrvatskoga naroda je da su Nezavisnu Državu Hrvatsku priznale samo države koje su u vrieme njezina postanka bile u konstelaciji Sila osovine, te da na temelju toga ona nije mogla biti punopravni član međunarodne zajednice država.
Prvo, ta tvrdnja je i za laike u podpunosti glupa jer nitko pametan ne može očekivati da u vrieme rata novu državu automatski priznaju države koje su na protivničkoj strani. Drugo, za vrieme rata i mira postoje države koje iz političkih neslaganja nisu priznate od drugih država, što znači da priznanje nije jedan od temeljnih atributa koji državu čine legitimnom.
Kada je jednoj državi potrebno priznanje ?
Ima slučajeva kad priznanje nije nuždno ni kao puka formalnost. Problem se može svesti na ove četiri varijante:
1. Osniva se država koja nikada prije nije postojala kao država na odsjeku koji spada u prvotno područje međunarodnopravne zajednice. Takvoj državi priznanje je neobhodno potrebno jer ona nije automatski postala članom družtvene zajednice.
2. Osniva se država koja u prošlosti nikada nije bila država, ali na starom području međunarodnoga prava. Ona je - eo ipso (sama po sebi) subjekt međunarodnoga prava, nu priznanje joj je potrebno da to svojstvo neprieporno zasvjedoči.
3. Obnavlja se država koja je nekad bila samostalna. Ona je još u povoljnijem položaju. Priznanje, koje će joj se jedva moći uzkratiti značiti će samo potvrdu članstva s određenim, možda sad nešto s promienjenim sastavnim elementima.
4. Uzpostavlja se prvotni, unitarni (inokosni) oblik jedne države čiji kontinuitet kao države nije nikad bio prekinut. Ona je do sada živjela u raznim inačicama državnih unija. U ovakvom slučaju posebno priznanje ubće nije potrebno.
Dovoljna je notifikacija o razvrgnuću zajednice (Fenwick, Holzendorf).
To je zato jer takva država u času razriešenja unije, t. j. u času vraćanja unimemberis (jednočlanom) obliku, stječe onom međunarodnopravnu osobnost koju je do tada posjedovala.
Nezavisna Država Hrvatska je školski primjer ove četvrte hipoteze. Kontinuitet i karakter države obilno je dokazan u našoj pravnoj, poviestnoj i političkoj književnosti.
To je osobito za fazu 1868.-1918. u znamenitoj izmjeni misli s Jellinekom izvan svake razprave stavio hrvatski pravnik, sveučilišni profesor, teoretičar hrvatskog državnog prava i saborski zastupnik Josip Pliverić.
Glede razdoblja 1918.-1941. poznati češki pravnik David Kaufmann je uz većinu europskih pravnika izveo, a Lorković novim razlozima podkriepio da sa geledišta međunarodnopravne znanosti spoj Hrvatske i Srbije predstavlja kategoriju unio aequali iure (unija jednakopravnih).
Takav je barem formalnopravni aspekt. S njim se ne mora podudarati socijalna zbilja i politička stvarnost. Iz takvih nesklada nastaju međunarodni konflikti.
Nezavisna Država Hrvatska je posjedovala sve predpostavke
Ne ćemo se zaustaviti ni na ovom stupnju argumentacije, gdje je dokazano da hrvatska država u travnju 1941. nije s pravnog gledišta trebala posebno priznanje.
Ne ćemo za to da ne bi ostala ni najmanja sumnja o konkretnom posjedu predpostavka koje su nuždne za priznanje, a ni za to što je dokaz o tome da je Nezavisna Država Hrvatska te predpostavke posjedovala, najlakši i najzahvalniji dokaz.
Priznanje je formalni postupak kojim se utvrđuje da je kandidat-država zaista država u smislu međunarodnog prava. Koje zahtjeve za to postavljaju međunarodno pravo, praksa država i kvalificirani učenjaci?
Naravno da u prvom redu moliteljica mora posjedovati bitne sastojke pojma države: zemljište, pučanstvo i vlast.
Ti elementi sastavni su dio glavne i temeljne predpostavke, efektiviteta. Taj uvjet efikasnosti vlasti, djelotvornosti pravnog poredka koji se u dugoj evoluciji mjerila za pripadnost međunarodnoj zajednici izkristalizirao kao jedini koji je bitan, predpostavlja da nova državna vlast zaista vlada, da stvarno postoji, da je dala red, doniela zakone i uzpostavila red. Dakle, ne samo proglas nezavisnosti, nego i fakticitet vanjskog i unutarnjeg državnog života. Vanjski efektivitet odrazuje se u prihvatu i sposobnosti primjene obćih norma pozitivnog međunarodnog prava.
Političkom i pravnom efektivitetu treba dodati i kulturni, koji od nove države traži da prakticira barem minimum uljudbe, da se drži stanovite razine državnog i međunarodnog ćudoređa. Moralni i pravni efektivitet bio je u prvim stoljećima života međunarodne zajednice (Republica Christiana) subsumiran u kriteriju kršćanstva, a danas je obuhvaćen u pojmu novog nemoralnog europejstva.
Tako se dakle sve predpostavke za stjecanje priznanja dadu svesti na jedinstveni pojam stvarnog i duhovnog efektiviteta.
Nezavisna Država Hrvatska je kroz četiri godine intezivnog državnog i međunarodnog života taj efektivitet pokazala u nebrojenim oblicima. Od efikasne vojničke, redarstvene i političke do grozničave zakonodavne, upravne i kulturne djelatnosti, od živahne diplomatske aktivnosti, do preko stotinu bogatih ugovornih međunarodnih odnosa, očitovala se aktivnost Nezavisne Države Hrvatske i to baš u onim emanacijama koje su eminentna obilježja vrhovničtva, neoborivi dokazi fakticitetavlasti i efikasnosti jedne države. I sve to u najtežim okolnostima najkrvavijeg svietskog sukoba!
Osim toga, diplomatska je poviest za efektivitet Nezavisne Države Hrvatske pružila i svoj formalni dokaz. To su uvodno nabrojene priznanja koja, kako je pokazano, znače sviedočbu nepriepornosti o tome da država posjeduje sva svojstva djelotvornog člana zajednice suverenih država.
Kada je to tako, na čemu onda ti renitentni još temelje uzkratu priznanja? Je li ta uzkrata još uobće relevantna?
Pravno govoreći, ničija uzkrata priznanja ne može imati utjecaja na izgrađenu individualnost Nezavisne Države Hrvatske kao člana zajednice suverenih država.
Vriedi naime pravna prezumpcija, izpoviedana od najkritičnijih teoretičara priznanja, da priznanje podieljeno od velesila ili većine država, uključuje priznanje ostalih država (Cavalieri).
U pogledu načelne utemeljenosti uzkrate istina je da se međunarodno pravo ne nalazi još u fazi koju je propoviedao parižki rofesor Lapradelle, u kojoj bi priznanje prestalo biti političko sredstvo, zadržavši izključivo pravni značaj, pa bi u danom slučaju bilo obvezno.
Ali je s druge strane istina i ovo, da neutemeljena uzkrata priznanja graniči s nedozvoljenom intevencijom. Zanimljivo je da su se i načelo priznanja stvarnih i postojećih vlada i država, kao i načelo intervencije, koja potječu još od Jamesa Monroe-a, pojavila na istom onom kontinentu, u istoj onoj zemlji koja ih je uzkratila Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.
Može biti da se pasivni način intervencije, koji se sastoji u protupravnom nepriznanju Nezavisne Države Hrvatske svakome ne čini nepobitan.
Ali naličje toga, aktivni stav, koji se očituje u priznavanjai pomaganju tuđinskih zahvata na podrućju Nezavisne Države Hrvatske svakako je nesumnjivi primjer zabranjenog miešanja u poslove hrvatske Države
Američki stručnjak za probleme intervencije Pittman B. Potter, proučavajući motive međunarodne ingerencije, kategorički odbacuje mješanje u političke svrhe.
Nema intervencije za primjenu nekih međunarodnopravnih načela.
Statut međunarodnoga družtva, t. j. međunarodno pravo, nisu takve delegacije nikome dodielili.
Potter izričito zabacuje kao u pozitivnom pravu nepostojeću mogućnost priznanja i posupiranja pobunjeničke djelatnosti, osobito onda kad se krije pod plaštom navodnog prava protu-intervencije za spriečavanje neke predhodne intervencije.
Ni u Fauchille-ovom izcrpnom nabrajanju nema ni u jednoj točci opravdanja za intervenciju koju su u spomenutom djelatnom obliku protiv Nezavisne Države Hrvatske vršili Saveznici i njihovi pomagači.
Samo zato što je za vrieme rata bila u savezu s Njemačkom, za anglo-američke ‘experte’ Nezavisna Država Hrvatska je bila njemačka marioneta (‘German puppet’), a Afganistan, Irak i niz drugih država u kojima su oni nasilno srušili legitimnu vlast i poslie okupacije na vlast postavili svoje marionete, su legitimne suverene države
Zar se itko treba oslanjati na suluda tumačenja njihovih ‘experata’, kao što je bio izvjesni Charles Previté Orton, koji u svojoj knjizi ‘The Shorter Cambridge Medieval History’ srednjovjekovnu Hrvatsku naziva ‘Yugoslav Croatia’, ne obzirući se na činjenicu da je napr. netko u to vrieme spomenuo Jugoslaviju da bi svi morali zaključiti da se ta zemlja nalazi negdje na iztočno od Havaja
I na koncu, Nezavisna Država Hrvatska ne treba danas pred nikim nikakve pravne argumentacije,
Ona ima svoj neizbrisivi zavjet: Bleiburg, Jazovke, Hude Jame, Kočevski Rog, Macelj i tisuće drugih.
To su argumenti koji nju izdižu na jednu višu razinu vječnosti, unatoč tome što se danas dolje izpod te razine u ovoj novoj okrnjenoj Hrvatskoj odvijaju lakrdije do sada neviđenog cirkusa i šepire razni skorojevići bez trunka ljudske časti, nacionalne sviesti, a da se i ne govori o političkoj sposobnosti
Za Dom Spremni!
Zvonimir R. Došen
