I mi smo se mirili s komunistima i “komunistima” i s njma sadili tikve koje nam se danas o glavu razbijaju - 1. dio
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 12 Svibanj 2017 19:04
na knjigu prof. Zdravka Tomca “HRVATSKI PATRIOTIZAM - ŠTO TO ZNAČI BITI HRVAT?
Na početku želim naglasiti da mi ovdje nije namjera u bilo kojem pogledu napadati autora. Dapače, uvijeren sam, i više put sam to napisao, da je on jedan, ako ne i jedini, od onih riedkih bivših visokopozicioniranih komunista koji se istinski pokušao obratiti i postati iskreni hrvatski domoljub. Moja jedina namjera je ukazati na neke njegove tvrdnje koje se, po mome mišljenju, ne podudaraju sa stvarnošću.
U prvom redu mislim da je naslov knjige pogrješan. Umjesto - Što znači biti Hrvat, treba biti - Što za konvertiranog jugokomunista znači biti Hrvat. Jer za one koji su svoj patriotizam usisali s mliekom majke, nikada nisu bili u službi neprijatelja i zatornika tog patriotizma, nikada i za ništa ga se nisu odricali i uvijek su radi njega i za njega bili spremni žrtvovati sve, pa ako uztreba i sam život, nije potrebna nikakva lekcija o njegovom značenju.
Nebrojenim tisućama vrsnih političara i ratnika dragovoljaca u ova dva posliednja rata koji su bez oklievanja, u mnogo slučajeva goloruki, gladni i žedni, stupili u obranu svoje Domovine od komunističkih krvnika nije bilo potrebno nikakvo podučavanje o patriotizmu.
Stoga, ne znam komu je knjiga namienjena, jer svi danas vidimo da u glave 99,9% i onih naoko konvertiranih jugokomunista i njhovih sinova nitko neće uspjeti usaditi ni zrno hrvatskoh patriotizma.
U podnaslovu “Moja pomirba s ustašama i “ustašama” prof. Tomac kaže da u svojim knjigama opisuje život i stradanja njegove obitelji, obitelji njegove supruge i stotina tisuća hrvatskih obitelji u uvjetima Drugoga svietskog rata, te da je to životno izkustvo bilo “nit i vodilja” u njegovoj politici što ga je dovelo do njegove čvrste opredjeljenosti da sliedi politiku Franje Tuđmana...”.
Prije nego počnemo bilo kakve razčlambe o komunistima i “komunistima” potrebno je napomenuti da se tu ne radi o nikakvim “hrvatskim” komunistima, nego o jugoslavenskim. Jedina dvojica komunista koji su se smatrali hrvatskim komunistima bili su dr. Ante Ciliga i Andrija Hebrang. Prvi je radi toga odrapio niz godina robije u Staljinovom Gulagu, a drugog su Tito i njegovi komunisti zadavili u zloglasnoj Glavnjači.
Uz sve dužno poštovanje Tomcu i onom vrlo malom broju drugih bivših jugokomunista koji su se odrekli jugokomunizma ipak je potrebno napomenuti da mi nismo zaboravili da su mnogi od njih odbacili komunizam i postali hrvatski patrioti, domoljubi, ili kako god se to danas oni žele zvati, tek poslie ‘Miloševićeve salate’, ili kasnije za vrieme rata, mnogi od njih ne zato što su odjednom osjetili da su bili na krivom putu, nego radi bojazni da bi ih njihov dotadašnji jugokomunistički “patriotizam” mogao koštati glave.
Ali uza sve njihove napore da se istinski obrate izgleda da se malo koji od njih mogao u podpunosti otresti nekih temeljnih načela jugokomunističkog evanđelja, kao što je napr. “ZAVNOH” i “antifašizam”.
Tomac u ovoj svojoj narativi kaže da njegovo je životno iskustvo stradanja njegove obitelji, obitelji njegove supruge i stotina tisuća hrvatskih obitelji u uvjetima Drugoga svietskog rata i poslie njega, “bilo nit vodilja u njegovoj politici i čvrste opredjeljenosti da slijedim politiku dr. Franje Tuđmana...”
“To je konkretno značilo”, Tomac dalje kaže, “da ja kao bivši komunist, koji se promijenio i postao iskreni domoljub i demokrat, nisam imao pravo ne vjerovati da se i bivši ustaše mogu promijeniti i postati istinski domoljubi i demokrati i borci za demokratsku Hrvatsku.”
Ovdje se mora postaviti pitanje je li on tek 90ih godina saznao za te zločine ili je i prije za njih znao, ali mu to nije smetalo da dugi niz godina služi onima koji su ih počinili. Prema ovome što piše on je još uvijek uvjeren da ustaše nisu bili istinski domoljubi te da se (ako je koji od njih preživio Križni put i progonstvo) 90ih morali promijeniti u nekakve nove “istinske domoljube”.
“Zato sam od početka prihvaćao i tražio kontakte s bivšim ustašama, intelektualcima pa i političarima koji su odigrali značajnu ulogu za vrijeme NDH (Vinko Nikolić, Ivo Korsky, Ivo Rojnica i drugi). S nekima sam se čvrsto sprijateljio. Najviše s pokojnim književnikom Vinkom Nikolićem, velikim čovjekom, humanistom i velikim Hrvatom”.
Prema Tomcu, nema u svakom žitu kukolja, nego u svakom kukolju žita
Tomac dalje kaže: “Vinko Nikolić me je uvjerio da je među ideološkim ustašama bilo idealista koji su od početaka osuđivali zločine i rasne zakone ali nisu odustajali od borbe za hrvatsku državu. On je sjajno u jednoj rečenici objasnio tragediju hrvatskog naroda u Drugome svjetskom ratu. Rekao je metaforički da je 10. travnja bio veliki dan za većinu hrvatskog naroda, jer je nakon vjekova formalno stvorena neovisna hrvatska država, ali već 11. nije bio...”
I za najnepismenije takva izjava je obična glupost, a ono što se navodi sliedećoj izjavi je absurd posuđen iz starih otrcanih priučnika jugokomunističke promičbe.
“Kada je hrvatski narod, posebno u Dalmaciji i Istri koje su pripojenje Italiji, vidio da Pavelić i ustaše ne mogu zaštititi hrvatske nacionalne interese, kada se suočio s represijom, terorom i zločinima koji su doduše bili desetke i desetke puta manji od onih koji su pripisani hrvatskom narodu, počela se mijenjati svijest ljudi. Ljudi su se razočarali u ustašama i NDH i počeli su tražiti novo rješenje hrvatskog nacionalnog pitanja. Sve više su HSS-ovci i borci za hrvatsku samostalnost odlazili u partizane i sve su više počeli vjerovati da hrvatske nacionalne interese mogu obraniti partizani na čelu s komunistima a ne NDH na čelu s ustašama i Antom Pavelićem. Toga je bio svjestan i književnik Vinko Nikolić i zato je rekao onu čuvenu rečenicu da već 11. travnja, dan kasnije, hrvatski narod nije više slavio NDH jer je izgubio vjeru u nju, jer je bio siguran da ona mora propasti i da će nanijeti u budućnosti štete hrvatskom narodu.”
Kako itko, osim neizliečenih mentalnih komunista-jugoslavena, može izustiti da su “sve više borci za hrvatsku samostalnost odlazili u partizane jer su vjerovali da hrvatske nacionalne interese mogu najbolje braniti s partizanima na čelu s komunistima”, t.j. s onima koji ruše, pale i ubijaju sve što je hrvatsko?
Ali, kad Tomac kaže da je “hrvatski narod (dan poslie proglašenja Nezavisne Države Hrvatske) u Dalmaciji i Istri, koje su pripojene Italiji, bio suočen s represijom, terorom i zločinima, čovjek mora pomisliti da je ova knjiga namienjena onima koji nemaju sve cvekove u glavi.
Nemoguće je vjerovati da danas još ima onih koji ne znaju da su Vel. Britanija i Francuska Istru, Rijeku i Zadar darovale Italiji tzv. Rapalskim ugovorom 1921. godine.
A kada dr. Tomac već ponavlja onu neprestanu komunističku bajku o “prodaji Dalmacije” podpisivanjem tzv. Rimskih ugovora, ukoliko ne misli da nam je svima potrebna lobotomija, bilo bi fer da Tomac razjasni kako su se ti ljudi 11. travnja 1941. mogli pobuniti protiv nečega što tada nije postojalo?
Nama koji smo tijekom dugog emigrantskog života upoznali dobar dio preživjelih ustaša, među kojima su bili i dr. Ivo Korsky, Ivo Rojnica i Vinko Nikolić, vrlo težko je vjerovati da bi se ijedan od njih složio s Tomčevom konstatacijom da je među ideološkim ustašama bila tek šačica pravih idealista.
Ako je istina da je Nikolić Tomcu rekao ovu rečenicu u odnosu na nešto što se prema njegovom mišljenju dogodilo 11. travnja, onda se može zaključiti da stari Vinko već sigurno nije bio pri zdravoj pameti. Nu lakše je vjerovati da je Tomac Nikolićeve izjave krivo shvatio ili ih je htio prilagoditi shvaćanju onih koji se nikako ne mogu riješiti onoga što im je u sviest udrukano u partijskim školama.
Ako je istina da se već dan poslie njezina proglašenja u hrvatskom narodu pojavila averzija prema Nezavisnoj Državi Hrvatskoj kako je onda moguće da su tu državu kroz četiri godine rata branile one tisuće i tisuće ustaša dragovoljaca koji su, kako netko reče, kao na pir išli za nju mrieti? Ako svi ovi ljudi nisu bili iskreni domoljubi i nisu vjerovali u svoju novu državu, zašto bi se za nju išli dragovoljno boriti i ginuti?
Je li hrvatski metropolit Alojzije Stepinac nije govorio istinu kad je na komunističkom kangaroo-sudu rekao da se hrvatski narod plebiscitarno izjasnio za svoju državu i da je ništarija onaj tko tada nije osjetio bilo svoga naroda?
A ako je govorio ustinu onda i glupima mora biti jasno da u vrieme kada je malo tko u Hrvatskoj imao radio, a kamoli telefon, da se taj plebiscit nije mogao dogoditi između 4 sata poslie podne (kada je Slavko Kvaternik na radiju pročitao proglas uzpostave Nezavisne Države Hrvatske) i pola noći 10. travnja 1941. Većina naroda je za proglas čula tek idući dan, pa nije li logično da se plebiscit dogodio baš na dan za koji Tomac tvrdi da je bio dan razočaranja?
Da Vinko Nikolić ni 11. travnja 1941. ni mnogo kasnije, nije imao nikakve averzije prema Ustaškom pokretu, Nezavisnoj Državi Hrvatskoj i njezinom poglavaru jamče njegove rieči u ovoj pjesmi:
POGLAVNIKU
Povodom 60. godišnjice života, 14. srpnja 1949.
Nemam svježa cvijeća, niti lovor grane,
Da Ti glavuviencem pobjedničkim krasim;
Nemam moći, da Te iz progonstva spasim,
Nit utjehu kakvu za te crne dane.
Zlata nemam, da Ti kraljsku krunu kujem,
Sborova ni glasba, da Ti himne poje,
Al’ Ti pjeva srdce zaneseno moje
I tu istu pjesmu s Rodne grude čujem.
Mramora ni bronca ja siromah nemam,
Da Te vjekovječim za sve naraštaje,
Al7 što ima jadan, prognanik Ti daje:
Tebi u svom srdcuvječnu vjernost spremam.
Ja u Tebi štujem svojega vladara,
U Tebi se klanjam svetim grobovima.
Ti si nadahnuće našim vječnim snima:
Ti si slava naša, i nova i stara.
Uvrede na Tebe na svoj obraz primam,
One ljuto bole, - ali patnje ove
Našemu će rodu doniet blagoslove.
Za Dom se ne bojim dokle Tebe imam!
K’o plamičak gorim od Tvog silnog žara,
Što ga Ti upali kad nam vrati Sreću,
I ja Tebe nikad odreći se ne ću,
Nasliedniče častni hrvatskih vladara!
Zdravo, Poglavniče! Zdravo, svietli Kralju!
Nek te čuva Onaj, što te za nas stvori!
Srdce naše vjerom nevaravom zbori,
Da će skoro Dom naš čekat Te u slavlju!
Mi smo željni Zemlje, kao gladni hljeba:
Zastava si draga zarobljenom rodu,
Poglavniče, Ti nas vodi u slobodu!
Neka Tebe prati blagoslov sa neba!
Vinko Nikolić
Dr. Tomac navodi da je tek poslie razgovora s Vinkom Nikolićem došao do zaključka da je i među vodećim ustašama bilo istinskih domoljuba, ali, kako iizgleda, prema njegovom mišljenju među te ne spadaju; dr. Mile Budak, dr. Andrija Artuković, dr. Džafer Kulenović, dr. Osman Kulenović, dr. Nikola Mandić, dr. Vjekoslav Vrančić, dr. Savo Besarović i niz drugih.
Ali, kao nekada i Tuđman, i on se ne ustručava izjaviti da je i poslie 10. travnja 1941. Vladko Maček bio neosporni politički vođa hrvatskog naroda, pa kaže:
“...Hrvatima su ostale samo dvije mogućnosti, poslušati Vladka Mačeka, neospornog vođu HSS-a i političkog vođu hrvatskog naroda u tom vremenu, koji je rekao da Hrvati nemaju izbora, jer ne žele ni s komunistima ni s fašistima, a Zapad na čelu s Londonom ne želi hrvatsku državu nego želi obnoviti monarhističku diktaturu i Jugoslaviju. A Staljin također želi obnoviti Jugoslaviju ali komunističku. Maček je u toj situaciji rekao da treba čekati i ne miješati se jer, kako se slikovito izrazio, kada se veliki tuku mali moraju biti pod stolom.”
Prije svega, je li dr. Tomac primjetio da Maček u toj svojoj izjavi nije rekao da velika većina hrvatskoga naroda ne želi s Srbima. Ali, kako bi Maček koji je iznevjerio onu posliednju zapovied Stjepana Radića - Nikada više u Beograd - i mogao nešto takvoga izustiti?
Ta njegova “slikovita” izjava kako mali moraju biti pod stolom dok se veliki tuku, je samo još jedna u nizu njegovih poznatih blesavih doskočica.
Nu ona ipak točno opisuje njegov karakter pokornog sluge koji se poslie smrti svoga vođe dragovoljno 12 godina skrivao pod stolom i pod guzicom njegovih ubojica.
Maček je uvijek bio velikosrbijanska marioneta. Nije mu smetao njemački fašizam kad je kao podpredsjednik jugoslavenske vlade koncem ožujka 1941. podpisivao pristupanje Jugoslavije Trojnom Paktu, a smetao mu je dva tjedna kasnije kada je tri puta odbio molbe njemačkog izaslanika dra. Edmunda Veesenmayera da proglasi Nezavisnu Državu Hrvatsku.
Svoj “antikomunizam” jasno je pokazao tijekom rata kad je članove HSS-e u slao u Titine partizane. Dok se hrvatski narod u krvavim bitkama branio komunističkih zločinaca njegov predstavnik “ban” Ivan Šubašić je poslie Teheranske konferencije koncem 1943. godine glavna ličnost na tzv. Prvom kongresu “američkih Hrvata” (na kojem je bilo svašta samo nije Hrvata) u Chicagu, na kojem je u ime HSS-e dana podpora Titinom “antifašističkom pokretu”.
Do kraja svoga života Maček je ostao mentalni Jugoslaven, koji postojanje bilo kakve hrvatske države nije mogao shvatiti izvan okvira Jugoslavije.
Kao takav on nije mogao funkcionirati izvan tog okvira i nestankom Jugoslavije on je postao politički fosil.
Kao takav umro je 1964. u Washingtonu u svom stanu okićenom portretima svojih idola, Karađorđevića.
U nastavku o perpetualnom papagajskom ponavljanju priče o “zločinima” i “rasnim zakonima”.
Za Dom Spremni!
Zvonimir R. Došen
