Malo istine o 'antifašistima'
- Detalji
- Kategorija: Kiki
- Objavljeno: Srijeda, 04 Prosinac 2013 17:03
Tko od nas nije slušao priče o povijesti svoje obitelji, o svojim precima, o događajima koji su obilježili cijele generacije, o povijesti svijeta i svoje zemlje u malom … Blagoslovljen je onaj koji je to bio u prilici, a naročito onaj koji odslušano pamti i prenosi dalje na nove generacije.
Ovo će biti kolumna bazirana na sjećanjima jedne meni jako bliske osobe, žene u poznim godinama, žene fantastične memorije od koje sam puno naučila i još više saznala o događanjima unazad sedamdesetak godina. Ona je živi svjedok svoga vremena…
Rođena je u jednom dalmatinskom mjestu, starom kraljevskom hrvatskom gradu, odgojena u hrvatskom duhu, od malih nogu vedra duha i bistre pameti. Rekli bi prava mala mudrica britka jezika kojoj ništa nije promaknulo i koja je sve uvijek analizirala i stavljala na pravo mjesto.
Pred drugi svjetski rat Jadranom su sve češće plovile engleske i talijanske ratne flote.
Dok je jedne proljetne večeri sjedila u dvoru sa ostalom djecom slušajući priču starijih, nebom je nisko, od sjevera prema jugu projurila ogromna sjajna zvijezda repatica. Stari su skoro u isti glas uzdahnuli i tužno izgovorili: ''Bit će rata!'' I bilo je…
Nije prošlo dugo i Talijani su sa mora bombardirali staru gradsku jezgru, došlo je do okupacije i početka 2.svj.rata. Dalmaciju su preplavili Talijani i četnici popa Đujića, a počela je i sve žešće djelovati ilegalno komunistička partija koja je i do tada preko svojih ljudi vršila propagandu. Znala je to jer se sin njene susjede stalno sastajao sa njima, govorilo se o diverzijama, skupljala se tzv. crvena pomoć, najviše kod radnika u tvornicama. Počeli su i sa prikazivanjem filmova kao što je bio film ''Volga, Volga'' koji je propagirao slobodnu ljubav, i na taj su način privlačili mlade kojima se to veoma svidjelo.
Ona je, znatiželjna i neustrašiva, kakva je uvijek bila, vukla svoju klapu za sobom u akciju prisluškivanja tih sastanaka. Ono što su čuli nije im se svidjelo, ti silni govori o napadima, članstvu, vrbovanjima mladih … smatrali su ih žicarima i počeli ih izbjegavati.
Tek nakon početka rata došlo je do izražaja sve ono što su do tada pripremali u tajnosti.
Tada je imala 13 godina, i mrzila je iz dna duše nasilje i osvetu. A toga je bilo napretek… Živjela je sa majkom i sestrom u strahu i stalnoj neizvjesnosti.
Počela su vrbovanja od strane istih onih komunističkih propagatora za odlazak u partizane, i to u Bosnu.
Odlazila su djeca od 15, 16 godina i ginula a da nisu ni stigla na odredište. Vodili su ih preko Knina gdje bi ih dočekali četnici u zasjedi, silovali i ubijali.
Njena susjeda koja je imala vrt pored njihove kuće, stalno je navraćala na razgovor sa njenom majkom. Svaki njen dolazak bio je ispunjen pričom o tome tko je poginuo, o silnoj mladosti koja je gubila živote za ništa. Njen 19-godišnji sin je bio kod kuće, a posinak, komunista, je bio jedan od onih koji su vrbovali i slali djecu u smrt.
Kada je došla sa pričom kako su poginuli Paško, sin jedinac njene drage susjede i Sunčana, najstarija kćerka u obitelji bez oca, koja je pomagala bolesnoj majci u odgoju braće i sestara, u našoj djevojčici nešto se prelomilo i uzviknula je ljutito: ''Pa tko šalje tu djecu na klanje?!?''
Istog trenutka za tu ženu je ona postala neprijatelj. Nije ona žalila tu mladost koja gine i ovu izjavu je smatrala izdajom, a kada je djevojčica, tada već žena, nakon mnogo godina došla u svoje mjesto čula je kako je ta susjeda stalno govorila za nju: ''Da se vratila '45 u grad, objesili bi je!'' Djevojčicu od 13 godina.
Budući da je u Zagrebu imala baku i ujaka, oni su nju, sestru i majku pozvali da dođu kod njih, nastave školovanje i da budu svi zajedno u to užasno ratno doba.
U jesen 1941.g., nekoliko mjeseci nakon talijanske okupacije, putovali su splitskim vlakom ličkom prugom prema Zagrebu. Cijelo vrijeme je pjevušila melodiju prateći ritam udaranja vlaka po tračnicama. Kada je pala noć, gdje je god pogled dosezao gorjelo je. Kako je vlak sporo vozio sve se dobro vidjelo. Ljudi koji su se zatekli u vlaku pitali su što je to? Oni koji su znali komentirali su kako četnici i talijani pale hrvatska sela i zaseoke, od kojih su neka zastrta tako da ni danas ne postoje.
Stigle su u Zagreb oko ponoći, a kako tramvaji nisu vozili krenule su pješice prema Kvaternikovom trgu. Ono što ih je zapanjilo, u to ratno doba, bila je nevjerojatna tišina i mir koju je remetio samo zvuk cisterni koje su prale ulice grada.
Živjela je djevojčica iz naše priče u Zagrebu za cijelo vrijeme NDH, prvo na Kvaternikovom trgu a zatim kod crkve u Držićevoj ulici, išla u gimnaziju na Katarininom trgu, svjedočila mnogim događanjima.
Ustaše su rijetko viđali. Ulicama bi prolazili uglavnom njemački vojnici, vojnici wehrmachta i domobrani. Ustaše su bile locirane u Gornjem gradu, sve sjeverno od uspinjače, Markov trg, Tuškanac, Radnički dol, sjeverni dio iličkog placa, dijelovi Gornjeg grada iznad Kamenitih vrata … svuda su bile postavljene straže i nije bilo pristupa za nikoga. Tamo su bila ustaška nadleštva i super opremljeni stambeni prostori na Tuškancu koje su nakon ulaska u Zagreb partizanskih jedinica zauzele komunističke glavešine sa svojim familijama, koji ih koriste i dan danas.
U zgradi današnjeg Ministarstva obrane na Krešimirovom trgu nalazilo se Ministarstvo domobranstva, a njemačka nadleštva su se nalazila na području između Trga žrtava fašizma i Jurišićeve ulice, dok je na samom trgu, u zgradi današnjeg Studentskog doma zdravlja bio Gestapo.
U zgradama njemačkog nadleštva su se cijelo vrijeme rata održavali besplatni tečajevi njemačkog jezika za učenike i sve zainteresirane, u Birotehnici tečajevi knjigovodstva, stenografije i sl., a u Radničkom domu na Krešimirovom trgu održavale su se također besplatne filmske matineje i koncerti popularnih pjevača. I za vrijeme školskih praznika bilo je svima omogućeno svestrano obrazovanje.
S druge strane Trga žrtava fašizma nalazila su se civilna građanska nadleštva. U stvari, smiješno je dati tome trgu ime Trg žrtava fašizma kad tamo nikada fašista nije ni bilo, samo nacista, a sam Ante Pavelić je na tom trgu dao napraviti iz umjetničkog paviljona muslimanima, koji su u NDH imali sva građanska prava, džamiju, te sagraditi tri minareta od bračkog kamena koje su partizanske komunjare srušile čim su zasjele na vlast, nakon što su na jedan od njih objesili muftiju I. Muftića zbog njegova nepokolebljiva hrvatskog duha, te počele progrom muslimana koji su bili hrvatske narodnosti.
Zagreb je bio relativno miran grad a ratne scene viđala je onda kada su Amerikanci i Englezi bombardirali Zagreb udarajući po civilnim stambenim naseljima. Prvo su jedne noći osvijetlili i bombardirali istočni kolodvor te sravnili sa zemljom naselje Trnava. Drugi put su, pred Uskrs, udarili po naselju Trnje, po malim obiteljskim kućama koje nisu imale ni podrume da se ljudi sklone. Perje iz perina i jastuka letjelo je na sve strane kao da pada snijeg, a po ulici su ležala raskomadana tijela i tekli potoci krvi. Jednom ju je zračna uzbuna zatekla dok je prolazila ulicom Račkoga. Uletjela je u njemačku zgradu par sekundi prije nego su počele padati bombe. Kada je sve prestalo izašla je van i krenula prema kući. Bombe su pale na Krešimirov trg kojim je prolazila, a posvuda su ležala mrtva tijela onih koji se nisu uspjeli skloniti, te ostali zaljepljeni za tlo i zidove kao palačinke. To su bile jezive scene koje su joj se zauvijek usjekle u pamćenje. Kao i zvuk uzbuna i teških savezničkih bombardera koji su nadlijetali Zagreb na svom ubilačkom putu prema Njemačkoj.
Jedno kratko vrijeme obitelj iz priče bila je smještena u obiteljskoj kući u zagrebačkom kvartu Trešnjevka.
U njihovom dvorištu nalazila se ljetna kućica u kojoj je živio mladi bračni par Ustaša, iz Imotskog. Bili su dobri, poštivali su i voljeli Hrvatsku, nikome činili zla. Svako jutro bi dvorište osvanulo zasuto komunističkim lecima, i nikada nisu ništa poduzimali. Inače je Trešnjevka u NDH slovila kao crvena Trešnjevka, koja je bila leglo komunista koji su vršili posvuda diverzije. Nakon rata naši su doznali da je mladi Ustaša ubijen, a iza njega je ostala žena sa malim sinom.
Poznavali su i obitelj Štambak, također mladi bračni par Ustaša, istog karaktera i iste sudbine. Iza njih je ostala djevojčica bez oca, kasnije predivna djevojka koju su odgojili stric i baka u Imotskom, i koja je radila kasnijih godina sa našom djevojčicom, tada već ženom.
Ono što je bilo najstrašnije i najnepravednije bile su kukavičke diverzije pojedinih ''hrabrih komunističkih boraca'
Jedne jesenje večeri 1941.g. pucnjevi su proparali tihu nastupajuću noć. Djevojčica je zajedno sa par godina starijim bratićem pojurila u kupaonicu gdje su hrabro provirili kroz mali prozorčić koji je gledao na Kvaternikov trg. Bila je strka na sve strane. Njemački vojnici su jurili izvršavajući raciju, po ulicama oko trga, po kafićima, stanovima, a na sred trga je ležao ubijeni njemački oficir. Ubio ga je komunistički ilegalac željan slave, bez obzira na proglas koji je jasno dao do znanja da će za svakog ubijenog oficira biti ubijeno 100-200 civila, ovisno o činu. On je pucao u njemačkog oficira koji je šetao trgom sa djevojkom i pobjegao, te kasnije ušao u povijest kao heroj, komunist diverzant, a narod je platio svojim životima njegovo ''hrabro antifašističko'' djelo. U raciji su pokupili sve one koji nisu imali kod sebe dokumente, kao i one koji ih trenutno nisu posjedovali. Među njima je bio i bratić od majke naše djevojčice koji se vratio iz mornarice nakon kapitulacije stare Juge. Odveli su ga zajedno sa njih još 199, nestali su bez traga i ni dan danas im se grob ne zna. Niti na jednoj spomen-ploči nema njegova imena. Otkrivaju se neke druge spomen ploče, sa nekim drugim imenima, kako kome paše, a uvijek im je bilo najzgodnije uklesati imena navodnih žrtava ustaške NDH.
Jednog dana 1943.g., djevojčica se vratila iz škole i zatekla svoju obitelj u suzama i jaucima. Panično je upitala: ''Što se dogodilo??'' Odgovorili su joj da je na radiju javljeno kako je vlak koji se vraćao iz Splita, a u kojem je bio njen ujak, dignut u zrak nad provalijama kod Ličkog Lešća. Nije zaplakala nego se zamislila i umirila. Kada su je pitali kako može da ne plače, odgovorila im je da je on možda živ i da ga ne želi oplakivati prije reda. Nakon tri dana ujak se stvarno pojavio i ispričao im što se dogodilo. Komunistički diverzanti digli su u zrak putnički vlak, svi vagoni sa brojnim nevinim civilima sletjeli su u provaliju, a vagon-restoran u kojem je bio ujak, bio je teži i zabio se u nasip te ostao visjeti. On je bio jedan od rijetkih koji je imao sreću da ostane živ. Sudbina… Još jedno od partizansko-komunističkih hrabrih oslobodilačkih djela…
Njena obitelj bila je aktivna u spašavanju ljudi. U kući u kojoj su živjeli skrivali su cijelo vrijeme rata Židova, g. Franju i njegovo malodobno dijete rođeno početkom rata, u preuređenoj zidanoj peći sa štednjakom. Ulazna vrata bila su uvijek zatvorena jer je njihov stan bio kod ulaza i uvijek prvi na udaru kod pretresa. Ne mogu zamisliti taj strah i napetost, kao ni čvrstoću naše djevojčice koja je cijelo vrijeme rata skrivala tu tajnu. Najteži su bili trenuci kada bi g.Franjo dobio srčani napad, obično noću, a tada je trebalo nekako doći do liječnika i lijekova. Tada bi naša djevojčica odglumila svoju ulogu bolesnog djeteta koje su njena majka ili Franjina žena vodile liječniku za vrijeme policijskog sata, kada je bila zabrana svakog kretanja i mogao je bilo tko pucati u njih. Trebalo je proći brojne straže koje su zaustavljale svakog tko se kretao u to doba noći jer se sve to događalo u blizini Durchgangslagera, prolaznog logora. Za to je trebalo hrabrosti… Cijelo to vrijeme Franjo je normalno radio i kretao se, a kada bi krenuli pretresi sakrio bi se u svoje skrovište, i tako cijelo vrijeme rata. Jednom prilikom su došli agenti i čekali ga u kući. Njena majka se iskrala iz kuće i presrela njega i suprugu na povratku s posla te ih spriječila da ulete u zamku. Nije to bilo jednostavno ni lako jer su svuda bile straže. Ali, bila je to hrabra žena, Hrvatica velikog srca, koja je riskirala svoj i život svoje djece. Pored svega, preko puta njihove kuće stanovala su i četiri ustaška agenta, a pred kraj rata je, nakon što je netko prijavio višak stambenog prostora u zgradi, u susjednom stanu otvorena ustaška kancelarija…
I njen ujak je sudjelovao u spašavanju ljudi, uglavnom Židova. Radio je u međunarodnim kolima, ''wagon lits'', francuskim, koja su bila u sklopu naših vlakova, kao spavaći i restoran vagoni. Skrivali bi ih u bunkerima za hranu koji su bili u sklopu vagona, prevozili ih do Rijeke a od tamo bi nastavljali u slobodne tzv. treće zemlje ili na otoke. Jednom prilikom, za vrijeme pretresa njihovog stana, pitali su našu djevojčicu koja je bila tada sama u stanu s bakom agenti da li zna da njen ujak pomaže Židovima. Ona im je odgovorila: ''Baš bi on to meni rekao…'' i nakon toga hladnokrvno pitala: ''Je l' mogu ja sad u školu?'' Pogledali su se i rekli da može, te otišli…
Mnogi Hrvati su sudjelovali u tim akcijama spašavanja i skrivanja Židova … eto, toliko o silnim pričama o genocidnosti Hrvata.
Do 1943.g, u NDH, u njenoj ulici stanovala je židovska obitelj, stariji bračni par, koje nikad nitko nije dirao. Odbili su prijedlog njenog ujaka da ih preveze do Sušaka govoreći kako su oni već stari, neka se spašavaju mlađi. 1943.g. su ih odveli Nijemci u logor u Njemačkoj, kao i roditelje Slavka Goldsteina i pok. Slavka Šajbera koji je gostujući u jednoj emisiji kao dugogodišnji djelatnik kluba ''Dinamo'' izjavio kako su mu roditelje ubile Ustaše u ''Auschwitzu'', te kako se i on osjeća stradalnikom tog logora gdje su Ustaše palile Židove (???) , pa tako i njegovog oca. Tada su počela prava stradavanja Židova u NDH…
Do 1943.g. je u Zagrebu živjela i radila nesmetano i hrvatska dječja glumica židovskog porijekla Lea Deutsch, wunderkind HNK-a, sve dok je nisu odveli Nijemci kada je umrla u stočnom vagonu tijekom transporta u Auschwitz.
Tijekom tih godina cvjetao je i posao nadriliječnicima i babicama koji su svakodnevno radili nestručne pobačaje ugrožavajući život nesretnim ženama koje nisu htjele rađati usred vihora rata. Radilo se u neprikladnim uvjetima i padale su žrtve, nerođena djeca su ubijana a žene su umirale od posljedica pobačaja. Država NDH je, da bi stala na kraj tim gadostima i nevinim žrtvama, donijela Zakon koji kaže da će svatko tko se bude bavio ilegalnim pobačajima biti streljan. Jedna babica, koja nije odustajala od izvođenja pobačaja, kažnjena je a plakat na kojem je naveden njen primjer kao upozorenje ostalima, sačuvan je kao dokaz o zločinačkom karakteru NDH. Vješto ga je iskoristio Ivo Goldstein u jednoj TV emisiji kao dokazni materijal ustaških zločina.
Djevojčica iz naše životne priče svaki je dan, na putu u školu, po dva puta prolazila pored ''Durchgangslagera'', prolaznog logora, koji se nalazio na prostoru između Botićevog trga i nekadašnjeg potoka, na mjestu današnjeg Autobusnog kolodvora. Gledala je ljude, svih dobi, muškarce, žene, djecu koji su puštani iz Jasenovca i odlazili kućama, a znala je sa drugom djecom i priči ogradi i slušati razgovore među njima. Straža ih nije tjerala. Bilo je tu i djece i žena koji su bili pokupljeni nakon njemačkih ofenziva na Kozari, Potkozarju i drugim mjestima gdje su se vodile borbe, djece bez roditelja koji su čekali da ih Crveni križ smjesti u Dječji dom u Jaski ili da budu posvojeni, kao npr. glumica Božidarka Freit, tada srpsko dijete iz jednog sela Potkozarja. Među onima koji su odlazili kućama bilo je i komunista. Njen ujak je jednog dana, kad se vraćao s posla, ugledao prijatelja iz Primorja koji je netom prije izašao iz logora a bio je uhićen kao komunist. Odjurio je doma i tražio od majke da mu spremi najbolje odijelo koje je imao da ga pokloni prijatelju za put kući. Kad mu je ona rekla: ''Pa zašto to novo?'' odgovorio joj je: ''Neka ga, meni će već Bog pomoći da kupim još bolje.''
Ono što je zapamtila i što je gledala svaki put kada bi prošla pored logora bio je plakat sa slikom Josipa Broza, mršavog čovjeka s naočalama velike dioptrije … tada uopće nije obraćala pažnju niti razmišljala o tome tko je to. Vjerojatno je to bila potjernica … 1945.g. Tito je došao u Zagreb, učenici su ga, kao i obično, morali dočekivati okupljeni u mnoštvu. Kada se pojavio na prozoru bio je krupan, bez naočala a govorio je nekim nerazumljivim naglaskom. Nikakve sličnosti sa onim likom s plakata… Nedavno je na TV ugledala tu istu sliku kao povijesni dokument i potvrdila da su njene sumnje da je ta slika možda bila falsifikat bile bez osnove, i da je to bio pravi Tito. A tko je bi lik koji je mahao kroz prozor ispod kojeg je stajala treba utvrditi povijesno istraživanje… Pravi Tito je imao nesreću dok je radio u Kraljevici i imao je manjak prstiju, ozljedu šake. Njen poznanik koji je radio zajedno s njim ostao je u čudu kad je vidio da ovaj ''novi'' Tito ima sve prste na broju.
Ratne godine su tekle, naša djevojčica je lagano postajala djevojka, i bližio se kraj rata.
Tijekom tih godina školska mladež je stalno išla posjećivati ranjenike na Kunišćaku i na Borongaju gdje je škola bila pretvorena u stacionar za ranjenike, te u još neke bolnice gdje su bili smješteni ranjenici. Nakon ulaska partizana u Zagreb, ta tradicija se nastavila ali tamo su zatekli neke duge ranjenike, onih poznatih više nije bilo. Kada je upitala jednog od oficira 10. zagrebačkog korpusa s kojim je omladina surađivala, a koji su bili smješteni u zgradama Veterinarskog fakulteta i klaonice, gdje su oni ranjenici, odgovorio je: ''To su bili neprijatelji!'' i tako joj začepio usta.
Tzv. oslobođenje Zagreba nije bilo tako doživljeno. Grad je bio 15-tak dana prije pust, od vojske ni traga a jedino su prolazile kolone seljačkih kola sa ženama, djecom i starcima, natovarene stvarima, od istoka prema Austriji. Govorili su da bježe pred partizanima i komunistima koji su ih cijelo vrijeme rata iskorištavali, a jedini zadatak im je bio da ako se pojavi koji Ustaša ili Domobran započnu borbu, zarobljavaju i ubijaju zarobljene i ranjene koji su ležali u krevetu, bez suda. Jedan od primjera je bio događaj u Čazmi gdje su ležali ranjeni Nijemci i bili ubijeni, a kad je jedan od mještana upitao: ''Zašto??'', opet je odgovor bio: ''To su neprijatelji!'' I amen.
U Zagreb su sa svih strana ulazile partizanske jedinice. Naša, sada već djevojka, sa školom je morala prisustvovati dočeku jedinica koje su stizale od Mičevca preko savskog nasipa. Sve je bilo organizirano, nikakav spontani doček. Stizali su u koloni, prljavi, neuredni, a nakon par dana je, zajedno sa ostalim omladincima i djecom, bila prisiljena da u podrumima Doma slijepih na Botićevom trgu, pere njihov veš i davi se u pari i smradu. Mnoge familije njenih školskih kolegica odvedene su u Jasenovac i pobijene a njihovu imovinu su partizani zaposjedali i kolima stvari odvozili svojim familijama izvan Zagreba.
Jednom njenom rođaku koji je odslužio vojni rok u domobranima, a nakon toga se priključio partizanima i bio u sastavu 10. zagrebačkog korpusa, davali su vilu na Mlinovima, koju su uzeli bračnom paru, ženi Hrvatici i mužu podrijetlom Njemcu. Odbio je rekavši da su se ti ljudi cijeli život mučili za to što im je oduzeto i da njemu tuđa muka ne treba. Već je tu zaradio negativne bodove, a skupljao ih je i dalje jer nije htio učestvovati u pljački punih ustaških stanova i skloništa na Sljemenu. Kao Hrvat, iako je imao visok čin, i bio nastavnik na Vojnoj akademiji, nije mogao napredovati u vojsci već su ga poslali u najzabačeniji garnizon u Makedoniji blizu albanske granice i umirovili ga sa 35 godina jer je bio nepodoban.
Niti njegovi suborci nisu prošli bolje. Već nakon nekoliko mjeseci 10. zagrebački korpus se rasformirao, mnogi su demobilizirani, neki su završili na Golom otoku a jedan dio njih je rasturen po vojnim garnizonima diljem bivše Jugoslavije.
Ima toliko toga još za ispričati, njena memorija je puna zanimljivosti ali da se prepustim ne bi bilo nikad kraja. Sačuvat ću nešto i za drugu priliku…
A naša djevojčica, sada starica, iako fizički oslabljena, još uvijek je psihički snažna, čvrstog duha koji još uvijek lebdi oko svih događanja tijekom njenog života. Živjela je od svojih ranih godina u gradu Zagrebu, aktivno prati sve što se događa i dan danas, i strahovito je pogađaju neistine i izmišljanja o životu u njenom gradu i u njenoj domovini za vrijeme i nakon drugog svjetskog rata. Kada bi oni koji su živjeli tijekom tih godina, očevici povijesnih događanja i stradalnici, savladali strah koji im je utjeran u kosti i progovorili istinu, povijest bi poprimila neki sasvim drugi smisao. Na žalost, onih koji znaju i koji bi to mogli sve je manje…a naša povijest ostaje puna neistina ili iskrivljenih istina koje pišu oni koji tada nisu ni živjeli ni učestvovali u povijesnim događanjima.
Ona nikad, pa ni dan danas ne može shvatiti koja je to sila tjerala Hrvata da digne ruku na Hrvata, brat na brata … kao kada je jedan dio hrvatskog naroda okružio Zagreb čekajući da drugi dio hrvatskog naroda iz njega izađe kako bi ga ubili, uništili.
Na žalost, to je naša prošlost, naša sadašnjost, a po svoj prilici i naša budućnost.
(ponovljena kolumna)
KIKI
