Kad padne izborni turizam 1.dio
- Detalji
- Kategorija: Vera
- Objavljeno: Ponedjeljak, 26 Lipanj 2017 19:03
No, ovaj put, iako je predstava bila idealno zamišljena, za duhove-birače nije bilo ni muzike ni kuna. Jer je autobus zaglavio, sve do u sitne sate, na obrovačkom kolodvoru. A u njemu zaglavili i hrvatski Srbi (u što nisam, baš, sasvim sigurna, jer neki govore čistu ekavicu) koji žive u Srbiji, a na izbore-ako im se plati- dolaze organizirano.
„ Od svih vidova turizma u Hrvata,
čini se kako će jedino izborni turizam,
ove godine zabilježiti pad“.
–Neka je, Bogu dragom hvala, završilo i ovo! –govorim Moniki, mojoj najboljoj prijateljici, dok zajedno ispijamo prvu jutarnju kavu.
– A što to, moja Lucija?
–Pa izbori!!! Što smo izabrali, izabrali smo…
– Nije, nije! Na našu žalost, nastavak i finale upriličene predstave, tek slijedi. A, bar da nam bude bolje! Opet su obećavali i obećavali…
–E, moja Monika! Obećavali su, obećavali…Kao i milijun puta dosad.
A onda, nakon našeg kraćeg razgovora, kao po dogovoru, obadvije zašutjesmo. Sjedimo, tako, sjedimo…nas dvije. Utonule u misli...
–A što si mi se to ti, tako zamislila? Kakve te, opet, moja Monika, muke muče?
–Ma, ne pitaj me ništa! Svugdje ti oko nas lete otkazi. A ja strahujem, da i mi jadnici, ne odletimo s posla. U sličnom paketu.
–Ni meni se, da ti pravo kažem, sve ovo skupa, ništa ne sviđa. I ja ti, draga moja, strahujem za svoju mirovinu. Ne piše nam se dobro, ne! Pa ti, tako ja, svaki put, molim Boga da nam, naredni mjesec, stigne uplata. Ma, koliko god bila jadna. Iako se ni sada, s njom ne može krpiti kraj s krajem. A kako bi nam, tek, moja Monika, bilo bez nje?
–Ma, ne će to učiniti, sigurna sam. Jer bi, nakon toga, pali s vlasti, k'o sa stabla zrele kruš…….
Rezak zvuk kućnog zvona, prekinu me u pola riječi. Žurno koračam hodnikom i otvaram vrata. A pred vratima stoji, moja stara susjeda Dušanka. Stoji pred vratima, oklijevajući. Sva nekako smušena i ustreptala.
–Izvoli, uđi! Kojim to ti dobrom? – kažem joj ja. – Ali, dobro sigurno nije! U kuću mi dođe - jednom do dva puta godišnje. Uz Božić i Uskrs. Na čestitanje. Sve mi se čini, nešto je loše! – mislim u sebi.
–Izvoli, sjedi! Jesi li za kavu? –pitam ju ja.
Dušanka sjeda na kauč, malo zastane pa uzdahne, a onda, kao iz topa, izbaci iz sebe… bujicu riječi.
–Morala sam ti doći i reći što mi se danas dogodilo. Inače bih pukla od bijesa. Zamisli, molim te! Dobila sam jedan letak, s uputama za koga ću glasovati i koga ću zaokružiti.
–A od koga si dobila, reci!?
–A od nekog …Od nekog… Nikorogovića. Eto, od koga. Možeš li ti to pojmiti? On bi meni određivao što ću i kako ću ja nešto raditi. Koga ću zaokružiti, koga ću birati…
Svašta na ovom svijetu!
A gdje je bio kada smo jedva sastavljali kraj s krajem?
Gdje je bio kada smo školovali djecu?
Gdje je bio kada smo dizali kredite i gradili kuću?
Gdje je bio kada smo trebali zaposliti svu djecu?
A sve što danas imam, nije mi on ni omogućio niti darovao. Sve sam stekla sama i sa svojih deset prstiju. I nisam dobila ništa ni od koga drugoga, već od ove države. Od Hrvatske.
I ja da za njega i njegove dembeline sada glasujem. Malo sutra!!!
A zna se sve dobro! I gdje je bio i što je radio. I što je s onom viletinom ispod Sljemena? I što je s uhljebljivanjem njegove, a ne moje djece.
On će meni sada …
–E, da je samo to, dobro bi bilo. Jesi li čitala i gledala na jednoj TV postaji, što su njegovi radili u Obrovcu? Radili su, draga moja, ono o čemu se stalno govorkalo, a nitko ništa nije poduzimao da se to spriječi niti da se odgovorni za to kazne. Tužbe su, sigurna sam, zaglavile, tamo negdje, u nekoj tajnoj ladici. Ili se sve namjerno zamaglilo. Kao, to je, navodno, nečija izmišljena teorija zavjere.
A, onda, se digla magla. I otkrile se sve zakulisne i tajne, igre i igrice. TV kamerom.
„Na glasovanje se Srbi iz Srbije dovoze organizirano i još im se za to i debelo plaća“, udarne su vijesti.
I,eto, tako su ti i u Obrovac došla tri puna autobusa i nešto više od pedeset osobnih auta. I svi su glasovali po zadanom. I rezultati, naravno, na takav način, nisu ni izostali. Srpska zajednica ima zamjenike župana u 10 županija, od toga SDSS ima samostalno u šest županija i dvije u koalicije s partnerima s kojima smo ušli. Pored toga, Srbi imaju 16 predsjednika i načelnika općina, veliki broj zamjenika načelnika i zamjenika gradonačelnika i preko 200 vijećničkih mjesta u skupštinama županija, gradova i općina.
I čim su ih uhvatili u ovim nečasnim rabotama, a koje su zakonom i zabranjene i kažnjive, Pupovac je za srpsku televiziju, po svom starom običaju, počeo naricati i jadikovati o atmosferi straha među Srbima.
„Kada je riječ o problemima sa biračkim spiskovima, jer na izborima nisu mogli glasati Srbi koji žive van Hrvatske, a ne javljaju se svakih pet, odnosno svake tri godine, što je utjecalo na atmosferu zabrinutosti“, kazao je Pupovac.
A Srbi, odavno, kao i sada, bez ikakva straha dolaze i glasuju, za onoga tko daje više.
“Podrazumijeva se, ali i dadu oni listiće, brojeve koje trebaju zaokružiti. Bila su tri autobusa i malih kola je bilo negdje preko 50, vjerovatno. Plaćaju po 2 tisuće kuna 4 glasa i prijevoz taj iz Srbije ovdje. Na taj način kupuju glasače, glasove kupuju, vjerovatno i pobjeđuju zbog toga. Uglavnom mislim da idu sredstva iz Srpskog nacionalnog vijeća na teret poreskih obaveznika Republike Hrvatske”, otkrio je u Obrovcu Dragan, jedan od glasača koji su došli autobusom iz Beograda.
I tako su kune kapale i kapale… Dugi, dugi niz godina. Dijelilo se i šakom i kapom. Pao je i dogovor: „Glasajte samo za ovu jedinstvenu listu!”
A što je bilo više para, bilo je više i muzike.
–Zamisli, molim te!!! Tri autobusa s pedeset sjedala. To je stotinu i pedeset duhova glasača. I pedeset malih, osobnih auta sa četiri, pet sjedala. Što je sve zajedno… 400 duhova glasača. Plača im se od 200 do 500 kn za svaki glas.
Jadni, jadni moj narode! Što dočeka???
No, ovaj put, iako je predstava bila idealno zamišljena, za duhove-birače nije bilo ni muzike ni kuna. Jer je autobus zaglavio, sve do u sitne sate, na obrovačkom kolodvoru. A u njemu zaglavili i hrvatski Srbi (u što nisam, baš, sasvim sigurna, jer neki govore čistu ekavicu) koji žive u Srbiji, a na izbore-ako im se plati- dolaze organizirano.
“Svake godine idemo i nikad nije bilo problema dosad. Autobus je svaki put bio besplatan ”, kazao je jedan Milan iz Gornjeg/Obrovca.
Ipak, mora se priznati da je i ove godine, u početku „bilo muzike“. Ali, na kraju, na veliku žalost birača i glasača iz druge države, nije bilo kuna.
“Ako sam ja njih ispoštovala i došla s njima i glasala sam tu, oni su trebali mene da ispoštuju i izvolite vratite me natrag odakle sam i došla, a ne da ostave ovako autobus tu, nas 30 bijednika da stojimo na cesti do ponoći”, izjavila je i jedna Marija iz Beograda.
A samo za autobus trebalo im je platiti oko 10 000 kn.
nastavlja se....
